Bilo je i toga. U mom mjestu je bio jedan koji nije htio "medu cetnike" i bio je 3 mjeseca u KPD-omu Foca. Istina nisu ga tukli ali eto bio je zatvoren od "svojih".Necu spominjati njegovo ime jer ne vidim smisla a i ne zna se ko sve ovo cita.Ne bih zelio da zavrsi kao ovaj o kome ce biti rijeci malo nize.(Srdan Aleksic)Nazalost takvih je bilo premalo. Da ih je bilo dovoljno nista ti "specijalci" iz Srbije ne bi mogli postici. Bilo je i previse onih koji su jedva docekali njihov dolazak.
Koliko je meni poznato takvi su najvise operisali u Posavini gdje su napadali srpska sela i kasnije optuzivali Bosnjake i Hrvate za to.
Evo "price".
Priča o Trebinjcu Srđanu Aleksiću
Opšte je mjesto mnogih analiza da je za budućnost prostora nekadašnje Jugoslavije od presudne važnosti obnova povjerenja među narodima. Više od nevoljnih i nemuštih izvinjenja političkih lidera za zlo kojim su obilježene devedesete na Balkanu u procesu pomirenja znače pojedinačni gestovi hrabrosti malih običnih ljudi. Ovo je priča o jednom takvom gestu.
Srđan Aleksić nije se razlikovao od ostalih mladića u svom Trebinju. Volio je plivanje i bio nosilac titule republičkog rekordera. Oprobao se i na pozorišnim daskama i, kako kažu znalci, na sceni ostavljao utisak zrelije osobe od svojih mladićkih dvadesetih. Kada su došle godine rata Srđanov buntovni duh usprotivio se ubijanju, razaranju i pljački. Otpušten je iz vojske, da bi na svoju ruku osnovao jedinicu koja je, pored ostalog, imovinu otetu trebinjskim Bošnjacima vraćala vlasnicima i nastojala da im pomogne na svaki drugi način. Srđanov otac, Rade Aleksić, ugledni trebinjski pravnik o tome kaže:
„Ja nisam ni znao koliko je toga Srđan sa svojim društvom uradio, već sada trebinjski Bosnjaci, koji dolaze, pričaju mi šta je sve Srđan za svakoga od njih uradio. Malo je tužno, jer Srđana nema da sluša tu priču, a opet, kao roditelju, srce plače, ali ponos postoji. Jer, Srđan je radio ono što bi svaki normalan roditelj želio da mu sin i dijete radi.
Rade napominje da se osjećaj pravdoljubivosti i tolerancije u porodici Aleksića njegovao iz generacije u generaciju. Ni Srđan nije mogao postupiti drugačije tog fatalnog 21. januara 1993. godine:
Poznavaoci prilika u gradu na Trebišnici kažu da Srđanov primjer nije usamljen i da su mnogi Srbi pomogli svojim komšijama Bošnjacima kada je bilo najteže. I jedni i drugi smatraju da još nije vrijeme da se o tome govori, jedni od straha drugi radi razuma. Otuda potsjećanje na gest Srđana Aleksića treperi poput svica u mrkloj, hercegovačkoj noći.
Na ulazu u spomen-sobu kasarne VRS-a ”Jovo Vukalović„ stoji tekst: pjesma Jovana Dučića Hercegovina. U zamračenoj prostoriji mnogo je cvijeća, poneko je već i ostarjelo, a na zidovima su fotografije poginulih vojnika uglavnom na dubrovačkom ratištu. Lice s jedne fotografije bitno se razlikuje od ostalih: na njoj je lijep momak, sa titovkom i petokrakom na čelu. Ispod je natpis: Srđan (Rada) Aleksić, godina rođenja i godina smrti - 1993.
Njegovog oca, Rada Aleksića, u Trebinju su znali svi: košarkaški trener, ugledan čovjek iz partizanske obitelji, svojim je duhom simbolizirao ono što je Trebinje nekad bilo. Otvoreni gradić u kojem žive kršni ljudi sa sofisticiranim smislom za humor i žene s najdužim nogama na svijetu.
Danas Rade, nakon gubitka supruge (”umrla je mlada, nije ih vidjela kako rastu„) i dva sina (prvi, Vujadin, letio je zmajem negdje iznad Popovog polja i poginuo pred sami početak rata), pokušava sastaviti komadiće prošlog života: ”Današnje Trebinje nije ni sjenka onoga nekadašnjeg. Ja na neki način pokušavam sam sa sobom nositi tugu i ponos zbog Srđanove smrti.„
A Rade, bez obzira na takav gubitak, ima zašto biti ponosan.
Njegov sin Srđan poginuo je na trebinjskoj pijaci a da apsurd bude veci samo desetak metara udaljenoj od policijske stanice. Grupa pripitih i besposlenih lokalnih četnika je 1993. legitimisala pijačne prodavače. Našli su jednog od rijetkih preostalih Bošnjaka (zvali su ga Maca, a bit će da se prezivao Hajdarević), sirotana koji se prehranjivao prodajom nekih sitnica, možda i cigareta, i počeli ga maltretirati.
Jedan od njih ga je oborio na tlo i izvadio nož i da ga, ružno je reći, baš ružno reći, kolje nasred ulice. Srđan je, na sreću tog momka, naišao, zgrabio vojnika, s njim se pohrvao. Srđan je htio otići, nije više bilo potrebe da se hrve, ali su na njegovu nesreću naišla još tri vojnika, ljudi u uniformi, Trebinjci. I kad je Srđan pošao, jedan koji je inače bio karatista, udario ga je s leđa po nogama, oborio ga i onda su ga, ne zna se tačno ko, udarala trojica dok je četvrti držao pušku na gotovs da ne bi neko slučajno prišao Srđanu u pomoć.
”Tukli su ga kundacima, nogama na kojima su bile teške čizme, ubili ga batinama„, pričaju očevici.
Srđan je zadobio teške povrede, pao je u komu, nije dolazio sebi i umro je 27. januara.
Ja kao roditelj smatram da je sticaj okolnosti, taj prokleti rat, to zlo koje je nametnuto ovom narodu, ta mržnja prema nekome ko nije iste vjere ili ko nije istog imena, ubica moga sina. Ti vojnici kao ljudi, prije te mržnje, nikad to ne bi učinili.”
Učesnici ubistva u centru Trebinja u po bijela dana osuđeni su na dvogodišnje zatvorske kazne. Jedan od njih, kome je kazna odložena, poginuo je na ratištu. O sudbini ostalih Srđanov otac ne zna ništa. Gorko primjećuje da mu ni presuda, kao oštećenoj strani, nikada nije uručena.
Što se tiče samog čina Srđanove pogibije, mislim da je svojim gestom spasio grad Trebinje od velike sramote. I smatram, ne kao roditelj, nego kao građanin ovoga grada, kao Trebinjac, kao čovjek koji želi najljepše ovom gradu i ljudima u njemu, da Srđanov čin zaslužuje posebnu pažnju. Zaslužuje veću pažnju od strane srpskog življa što im je spasio obraz, nego od Bosnjackog življa što je spasio zivot jednog od njih. Ali imam osjećaj da malo ljudi to tako vidi i to tako razumije. Možda ja to vidim tako jer sam roditelj, pa tražim neku utjehu što sam izgubio sina, a možda sam i u pravu.„
Rade Aleksić je tada svojeručno napisao čitulju: ”Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.„ ”Ni kad je počeo rat, nisam se previše htio uplitati u život svoga sina. I uvijek bih čuo: Srđan spasio ovoga, sačuvao ovom kuću od paljenja, onom auto od pljačke. Takvo je bilo vrijeme, tada je najviše trebalo štititi Bosnjake. No, ja ne bih da se tome daje preveliki publicitet. On je štitio čovjeka, i ja sam ponosan na njega.
Advokat koji je branio ubice mi je rekao: “Pa tako mu i treba kad je branio balije.”
Od dvojice prvooptuženih jedan je i danas slobodan i šeta se Trebinjem, a drugi je poginuo i pomen na njega je u istoj sobi u kojoj stoji i jedina preostala Srđanova fotografija.
Nikad neću shvatiti rat i nikad znati kako se mjeri pravda, i zašto spomen na Srđana počiva tamo gdje je i slika njegovog ubice. No, priča o Srđanu Aleksiću će, ako u toj nesretnoj Hercegovini bude ikakve pameti (čime se ljudi iz tog kraja vole busati), ostati luč u mraku u kojem su nakon svega ostali i agresor i žrtva i svi oni koje je taj rat na bilo koji način dotakao.
Priča o Srđanu je jedna od onih koje vraćaju nadu u to da bi se opet, kako-tako, moglo živjeti, skupa ili ne, sasvim svejedno, ali živjeti, normalno.
Čovjek koji je svojim životom platio to što je zaštitio čovjeka druge nacije, spada u onu vrstu simbola koji se nikada ne zaboravljaju, njegova sudbina je jedna od onih rijetkih herojskih. On je dokaz da se i u najgorem mraku pojavi svjetlo, da u prljavštini rata kakav je bio ovaj prošli može narasti ljudskost, cvjetno polje, jedno od onih prelijepih koja vas čekaju na ulazu u Trebinje. Rade je rekao: „Nekako osjećam da bi se Trebinje moglo vratiti tamo gdje je nekad bilo, ovaj grad ne bi smio izgubiti tu bitku.”
Jevreji su nakon holokausta uveli instituciju „pravednika” i na taj se način zahvalili svima koji su zaštitili njihove sunarodnjake od pogroma. Srđan je, što se Bošnjaka tiče, zaslužio taj status.
I pored nevjerice koju izaziva činjenica da niko nikada javno nije osudio čin Srđanovog ubistva, da je njegov ubica dobio samo 2,5 godine zatvora i da se i danas Srđana i njegove žrtve sjećaju uglavnom oni koji su iste nacije kao i čovjek kojeg je spasio.
Mislim da sam cuo pricu negdje na pocetku rata u BiH da su neke tkz. paravojne jedinice iz Srbije ubijale Srbe u istocnoj BiH koji nisu htjeli da ratuju za Veliku Srbiju i da ratuju protiv muslimana (Bosanaca) jer su se dobro slagali sa njima i nisu imali nikakvih problema. 
