S4mpion wrote:motorna_pila wrote:
Pogresno tumacis stvari. Brak nije ultimatum, bar ga ja tako ne posmatram, koji ce ti reci sta smijes, a sta ne smijes trpiti, niti se njime obavezujes da trpis nesto sto neces. Ja ako zelim da zivim sa nekim, ne moze me nista prisiliti da isto ucinim ili ne, stvar je moje slobodne volje. U ljubavi nema prisile, nadam se da to shvacas.
U kojem pogledu brak pruza sigurnost nekome? Sigurnost da cini sta? Ako stvari ne ferceraju, "bracno" stanje nije nacin da ostanes u zajednici koja te gusi, pritiska ili si duzan da to trpis.
Ako nekoga iskreno volis, bio brak ili ne, ti ga sigurno neces ostaviti, neces se ispaliti ako ti nesto nije po volji. Cak i ako bi zivio u civilnom braku, trebao bi jako dobar razlog da ostavim nekoga, to se ne radi iz hira, ako nekoga iskreno volis, opet ponavljam.
A gdje sam rekao da je brak prevelik zalogaj za mene? Jos o tome ne razmisljam, nisam rekao da nikada necu "potpisati", nego sam samo kretanje ove teme usmjerio u tom pravcu da forumasi pokusaju odgonetnuti zasto ljudi bjeze od zajednickog zivota ako tome ne predhodi brak.
Sve one granice koje bi ograničavale tvoju slobodu( kako si sam rekao) definiraju brak, a ti znaš već šta je to što bi te ograničavalo.
Je li isti odnos sredine prema muškarcu u braku i muškarcu koji nije u braku? Odnos nije isti, to je ono što guši tu neku slobodu. A šta je ta sloboda koju si spomenuo, šta ona podrazumijeva?
Pazi ovo boldirano:
Kako bi svijet bio divno mjesto kad bi ljudi poštovali ovo boldirano, zar ne? Ne bi bilo ostavljenih, djeca ne bi odrastala bez roditelja po domovima,.
Ovo je jedna od osobina koje pripadaju savršenom čovjeku, a ljudi nisu savršeni, ne moram to dva puta ponovit.
Ovo nisi ti rekao, ovo sam ja rekao. 
Da, ljudi nisu savrseni, ali svaka odluka koju partneri u ovom slucaju donesu, za sobom vuce posljedice. U kojem obimu ce se te posljedice reflekirati na nekoga, u ovom slucaju si naveo djecu koja odrastaju u domovima, pa cemo to uzeti za primjer, u mnogome zavisi od njihovog izbora. Tako da roditelji ako su imalo samo - svjesni nece donositi odluku koja ce nastetiti njihovom potomku, cak i ako bi donosenje takve odluke ugrozilo njihove stavove ili ako bi se kosilo sa njihovim uvjerenjima. Ne vjerujem da postoje roditelji koji su tako emocionalno hladni ili rezignirani prema svome djetetu, da bi ga prepustili ulici, samo tako, bez ispaljenog metka, ili da bi ga samo ostavili prepustenog samom sebi. To se ne desava tako cesto. Za mene, takvi roditelji ne mogu biti (ne)savrseni, nego su monstrumi.
Sto se tice slobode koja se gubi ulaskom u brak, nisam mislio da fakticku slobodu gubis, sve je opet do tebe, do tvog, samo tvog izbora da nesto cinis/ne cinis. Nego dapace smatram da samim ulaskom u brak ti doslovice ne gubis nista, jer si i dalje si slobodan da cinis ono sto ti je volja, to ti ne moze niko zabraniti. Samo moras snositi odgvornost za svoje postupke.
Ali nedvojbeno osjecas onaj teret koji ti se javlja samom spoznajom da si u braku, da imas nesto sto te ogranicava , jer si, eto potpisao dokument koji te obavezuje na nesto. Tako da u podsvjesti ti jesi ogranicen, jer ti se konstantno javlja misao da imas obavezu koju moras ispuniti, a to je da ne cinis nesto sto bi bilo pogresno prema tvom bracnom drugu. Jer ti je to ogranicenje drzava - zakon nametnula.
Dok, sa druge strane, kada si u vanbr. zajednici, opet si vjeran jednoj osobi, ne cinis nista da to obezvrijedis, ali si slobodan do tacke da znas da nisi ogranicen nikakvim dokumentom i da jednostavnom mozes da kazes da si ozenjen- udata a da nisi preuzeo nikakve odgovornosti koje ti se formalno - pravno namecu kada sklapas brak.
Ipak, ovo mi nekako vise djeluje kao psihicko olaksanje utega koje mi institucija braka donosi.