Anksioznost

[Kraljica_Suza]

jel pod anksioznost spada i strah od prvog spolnog odnosa?!

[modesti]

Samo sam preletjela dosadašnje postove pa ne znam da li je neko već nešto slično napisao. Vidjela sam da nije samo anksioznost u pitanju već da vas dosta opisuje napade panike sa ili bez agorafobije. Panika i anksioznost nisu isti poremećaj, liječe se drugačije. Ukratko, anksioznost je "leteći strah", briga od onoga šta se može desiti a ne slutim ništa lijepo, dok je panika usmjerenost na fizičke simptome (lupa mi srce, ostajem bez vazduha...) a kao krajnji strah (možda i nesvjesni) je strah od smrti ili od toga da će osoba izgubiti kontrolu, tj. "poludjeti".

Ja bih vam svima toplo preporučila sljedeće:

1. vađenje nalaza da se vidi da li je sve sa tijelom OK
2. razgovor sa psihoterapeutom koji će pokušati da zajedno sa vama riješi trajno taj problem (anksioznost ili paniku sa ili bez agorafobije)
3. razgovor sa psihijatrom sa dodatnom edukacijom iz psihoterapije kako vam ne bi odmah prepisao lijekove- nekada je to potrebno ali u dosta slučajeva se može lijepo i bez tableta

Tačke 2. i 3. se mogu mijenjati s obzirom na preferenciju ili dostupnost. Dakle, otiđite ili psihologu ili psihijatru sa nalazima koje ste izvadili kod ljekara opšte prakse. Ovo posljednje je bitno da bi se isključila mogućnost nekih medicinskih problema kao što je npr. hiperfunkcija štitne žlijezde, srčana mana ili slično.

Ja vas baš ubih sa ovom psihoterapijom, zar ne?

[andrija2007]

treba se dobro cuvati tableta i niposto sam ih uzimati...mnogi od njih izazivaju ovisnost...i jako tesko se skinuti sa njih...ako sumnjas da imas anksioznost,onda se trebas posavjetovati sa doktorom...a najvaznije je shvatiti/prihvatiti da imas problem. mozda ne moras uopste tablete piti...samo trebas organizovati svoj zivot malo drugacije...i zaposliti mozak veselijim stvarima

Vrlo cesto problem sa uzimanjem anksiolitika postaje postepena ovisnost njima a da zapravo ne izlijece uzrok same
anksioznosti.
Cesto nedostatak magnezijuma i vitamina grupe B u ishrani moze doprinijeti pojavi tjeskobe tj. anksioznosti.
Ovi elementi vrlo cesto nedostaju u svakodnevnoj ishrani, jer je hrana cesto siromasna istim.
Magnezijum ucestvuje u preko 70 metabolickih procesa u organizmu i posebno je vazan za nervni sistem kao i
vitamini grupe B, a nedostatak istih u organizmu dovodi do nervoze, napetosti, tjeskobe, nesanice itd.
Sigurno nije svaka anksioznost uzrokovana manjkom istih ali vjerovatno jedan dobar dio jest.
Sto se tice forme ovih preparata, najbolje je uzimati one prirodnog porijekla, znaci ne sintetski vitamin B
nego onaj koji se dobije ekstrakcijom npr iz rize i sl. zato sto organizam mnogo bolje apsorbuje, "prepoznaje"
prirodni B vit. od sintetskog.
Isto vazi i za Magnezijum, odlicna forma je magnezijumov klorat, vrlo gorak ali vrlo efikasan.
U slucaju da integriranje ovih elemenata u ishrani ne rijesi problem vazno je obratiti se dobrom lijecniku,
po meni vrijedi pokusati i sa homeopatijom jer homeopatija se ne bavi povrsno samo simptomom
nego trazi da nadje i izlijeci "korijen" anksioznosti.
Pozdrav svima!

[andrija2007]

Jednako je vazno u periodima povecanog stresa, kao i u ljetnom periodu kada se vise znoji, unijeti u organizam
povecane kolicine vitamima C, opet ne sintetskog nego prirodnog npr, dobivenog iz ploda sipurka ili acerole, jos
bolje ako je obogacen sa bioflavonoidima koji ga cine jos efikasnijim a koji se prirodno nalaze u kori agruma, naranca
limun, itd i to u unutrasnjem dijelu kore, onaj bijeli dio.
Dnevne potrebe idu znatno vise od one koja je normalno preporucena kao dnevna potreba tj. 60-70 mg.
Posebno osobe koje puse imaju potrebu bar za 500mg prirodnog C vitamina dnevno.

[kockica_kockica]

pije li iko od vas cipralex?

draga

http://www.depresija.org

stranica ima forum i na njemu ljudi razmjenjuju svoja iskustva...

eto pogledaj ne moras se registrovati na foruim da bi citala te stranice

[opet ja]

pije li iko od vas cipralex?

draga

http://www.depresija.org

stranica ima forum i na njemu ljudi razmjenjuju svoja iskustva...

eto pogledaj ne moras se registrovati na foruim da bi citala te stranice

ma nisam ja bona depresivna ja sam samo anksiozna salim se (zapravo ne ) znam ja za tu stranicu nego mi se neda iscitavati price i price to me jos vise iznervira a zeljela sam samo saznati koliko mu treba da pocne djelovati da znam...malo mi je spor naspram seroxata

[Abacija]

Trazeci vijesti o Bosni naletih i na ovo (nadam se da nije problem sto je na engleskom):

10. juli 2009
Psychiatric Times. Vol. 26 No. 7

Special Report: Trauma and Violence
A Model for Treating Refugees Traumatized by Violence

J. David Kinzie, MD
Dr Kinzie is professor of psychiatry and a psychiatrist in the Intercultural Psychiatric Program at Oregon Health & Science University in Portland. He reports no conflicts of interest concerning the subject matter of this article.

http://www.psychiatrictimes.com/display ... geNumber=1


Many refugees have been victims of severe violence that has profoundly affected their physical, psychological, and spiritual lives. During the past 31 years, the Intercultural Psychiatric Program at Oregon Health & Science University in Portland, has treated thousands of refugees who have been subjected to such violence in many war-torn countries. Having begun with refugees from Indochina (Vietnam, Cambodia, and Laos), patient groups at the clinic now include Bos-nians, Somalis, Ethiopians, Kurds, Iranians, Afghanis, Guatemalans, and Iraqis. Most patients in our clinic have been tortured and have had violence inflicted on them, either directly by combatants in war or during the chaos following civil disturbances and “ethnic cleansing.”

These refugees have sustained multiple losses, including family, country, social position, social network, language, and status. After being in refugee camps for long periods—in some cases as long as 15 years—many ultimately find themselves living in the United States. These patients bear the emotional toll of the violence they have experienced and of their refugee status.1

CASE VIGNETTES

Adil is a middle-aged man from Bosnia. During the Bosnian war, Serbs captured him and took him to a concentration camp. Many people in the camp were tortured and some killed; Adil himself was beaten and knocked unconscious. Some of the prisoners were taken away, never to return. Adil describes incidents in which inebriated Serbs would randomly shoot prisoners working in the fields. Adil was starved and became “skin and bones.” He finally escaped, and stayed with his in-laws, hiding outside during the day. After he left, he learned that both his in-laws had been killed.

Berko is a young African man from West Africa. He had been imprisoned because of his ethnicity and because his captors thought he was a member of a minority group that was plotting to overthrow the government. Berko was imprisoned for a month, during which time he watched many people being killed—including a friend. Berko himself was repeatedly beaten and made to crawl on his hands and knees over sharp objects. At one point, he was beaten so severely that he remained unconscious for 2 days. He was hospitalized and expected to die. After recovering, he managed to escape and eventually moved to the United States, where he had applied for asylum.

Cambro is an elderly woman from Somalia. She had been married at the age of 13 to a man who beat and verbally abused her. During the civil war in Somalia, rebels robbed everything in her home. They took her sons, lined them up outside, and shot them, and then savagely raped her. When she resisted, she was burned with cigarettes. She buried her sons and ran away with only her clothes to wrap around herself. She finally found safety at a refugee camp in Kenya.

How the clinical model works

We have used the same clinical model since the inception of our clinic. When a patient calls the clinic, he or she is assigned to a faculty psychiatrist and an ethnic case manager/ counselor who is fluent in the patient’s language and who is familiar with the patient’s culture. The case manager serves as an evaluator for the original assessment, helps with social needs, leads group therapy sessions and, most important, is the interpreter for the psychiatrist during psychiatric sessions. He or she also serves as a “cultural broker” when the patient and the psychiatrist have different concepts of psychiatric treatment. The patient receives excellent continuity of care because he has the same psychiatrist and case manager for the duration of treatment. No other clinicians are involved (ie, there are no intake workers or separate group therapists).

Currently, the clinic treats about 1300 patients and can accommodate people who speak one or several of 18 different languages. All the members of the department of psychiatry’s clinical staff are board-certified.

Signs and symptoms

The clinical symptoms displayed by refugees who are victims of violence are quite similar—regardless of their cultural background. There is much evidence that posttraumatic stress disorder (PTSD) is a major disorder among refugees.2 Major depressive disorder (MDD) is a common diagnosis as well and is comorbid with PTSD about 60% to 80% of the time. PTSD is almost always the result of torture and trauma, and MDD is often associated with the losses that the refugees have endured. About 20% of the patients have psychotic symptoms. A number of patients have schizophrenia. Some have chronic brain damage from head trauma. Most of the patients in our clinic are Buddhist or Muslim, and many are quite devout. They attribute life’s difficulties to Karma or they leave it “up to Allah.” There is little need for or expression of vengeance, and there is a remarkable acceptance of the events that have befallen them.

The ability of refugees to adjust to American life is, in large part, a function of their educational level before the trauma and disruption. For example, the Bosnians have a high rate of literacy (95%), and about 40% are currently employed. The Somalis, on the other hand, have only a 30% literacy rate, and only 10% are employed. Nevertheless, alcohol and drug abuse, as well as suicides, are very uncommon. The cultural and religious prohibition of substance abuse exerts a powerful effect on first-generation refugees. There is an increase in drug abuse among second- and third-generation family members of refugees, however—probably because of the secondary effects of disruption, refugee status, war, and perhaps their parents’ psychopathology.

As evidenced by our patients, PTSD and MDD usually run a chronic course, and treatment is of long duration. Therapy generally affords a rapid reduction in the most obvious symptoms (such as nightmares and startle reaction); nevertheless, patients remain highly vulnerable to stress.3 Stress secondary to news of renewed fighting in their homeland and worry about relatives left behind typically exacerbates symptoms in almost all patients. Many refugees were greatly disturbed by the events of 9/11. Like many Americans, these patients believed they were safe in the United States; after the attacks, they felt that the horror they had experienced had followed them here.4

There is a high rate of hypertension (44%) and diabetes (15%) among all the refugee populations who attend our clinic. This finding does not seem to be related to trauma as much as to obesity.5 In addition, the high incidence of these disorders is not related to ethnicity (rates are the same across all ethnic and racial groups). Because combined medical and psychiatric care is necessary, we have started to screen for these 2 disorders and have a primary care physician available in our clinic to attend to immediate problems.

Treatment approaches

Treatment of refugees who have survived violence and torture is complicated and not formula-bound (Table). Therapy must address the interface of psychiatric disorders related to trauma with an understanding of cross-cultural needs. Cultural sensitivity and awareness of the effects of massive trauma are crucial. One of the most important aspects of our approach has been the consistent relationship of the counselor, psychiatrist, and patient over the long period needed for treatment. Stress reduction is also essential and is achieved by ensuring that patients have housing, a social network, and adequate food, and by providing continuity of care in the community and alleviating symptoms with medication.

Psychotherapy is of a supportive-dynamic type: the clinicians listen to the patient’s story and stay with the patient through the difficult process of coming to terms with the trauma and adjusting to life in the United States. Educational reframing (ie, defining the symptoms as the body’s response to massive trauma) provides a cognitive frame of reference to all patient groups. However, highly specific techniques, such as cognitive-behavioral therapy or exposure therapy, may be culturally inappropriate, or may seem like “tricks” to those who have suffered severe interpersonal losses or existential crises.

Clearly, many of the problems can­not be fixed. Family members cannot be brought back; cultures will never be the same; and (for some) status, position, and income will be forever lost. There is no easy solution, but relieving the symptoms and staying with the patients through the ups and downs of their lives has been very valuable. Many patients have never had a chance to tell their story before, nor have they had someone listen with compassion.6

Group therapy of a socialization type has been very helpful. Sessions are used to educate the patient about the symptoms associated with the disorder; to promote the patient’s culture and holidays; and to bring together people of different cultures for American celebrations, such as Thanksgiving. Group sessions also give patients the opportunity to share their experiences and challenges in adjusting to life in this country. (Many of our middle-aged parents are having difficulty in raising their children in the United States.) More than half of our patients attend socialization groups.7

Medicines have been particularly helpful. Antidepressant medicines, both SSRIs and tricyclics, are very useful for the depressive symptoms. The tricyclics, such as imipramine and doxepin, help with insomnia— a common problem among this patient population. There is strong evidence that prazosin and clonidine help reduce nightmares and, to some extent, startle reactions.8 Occasionally, when aggressive behavior must be addressed, risperidone has been useful.

The usual antipsychotic medications, both first- and second-generation, have been useful for patients with chronic mental illness. Because adherence has been a problem, most of our patients with schizophrenia are treated with long-acting injectable medicines, such as fluphenazine, haloperidol, or risperidone.

Outcomes

We believe our program is a successful one, but we have not yet statistically evaluated patient outcomes. Perhaps unique for a minority mental health clinic, 90% of our patients keep their appointments for physician visits. We have, however, followed responses to treatment with the Sheehan Disability Scale, which indicates diminished impairment in social functioning and family/home life. With a sample of 70 Somali, Ethiopian, and Kurdish patients over 1 year, the Sheehan Social Disruption scale average went from 8.0 to 5.8 (x2 < .0001) and Family Disruption went from 7.6 to 5.8 (x2 < .001). Nevertheless, some of our severely traumatized patients have symptoms even after 25 years of treatment.

We are beginning a project to determine the effects of treatment on quality of life, the effects of social and family impairment, as well as the effects of symptoms reduction in a prospective manner to evaluate this very traumatized group.

Conclusions

Those of us who treat this population find some of the countertransference issues difficult. It can be challenging to maintain the right therapeutic balance between over-involvement and emotional distance. Treatment is difficult and takes a toll on providers. Our medical staff and counselors find peer interaction and support necessary to maintain our emotional balance.

Despite the difficulties in treating survivors of violence and tragedy, the work is ultimately rewarding and fulfilling. Physicians cannot stop all the violence in the world, but we can comfort the suffering survivors and be compassionate witnesses to their pain.

[Skyfox]

jos u osnovnoj skoli par puta sam zapela u guzvi na stepenicama tokom velikog odmora i izgubila vazduh...fuj...i dan danas bjezim od velike guzve i stvara mi nervozu...na koncert kad idem...ili dodjem dobro ranije ili dobro kasnije...da se nemoram gurati...ne volim puno ljudi oko sebe...

Identicno nisam imao pojma da je to to. Usatvri nikad na to nisam obracao paznju kao da je normalno... Svasta?!

I jos nesto kad je sve OK ja trazim nesto oko cega cu se nasekirati i zabrinuti, ono nikad nemoze sve biti uredu, mora nesto bit lose...

[Carmi]

Ako je doktor dao dijagnozu anksioznosti, onda je dobrim dijelom odgovoran za daljni razvoj situacije. Dakle, ako i "prepiše" neke tablete, treba ga poslušati. Ja sam se dovela u neugodnu situaciju jer ih nisam baš slušala misleći kako će mi Xanax donijeti ovisnost (naravno surfala netom gdje su svi "pametniji" od doktora).
Ne kažem da se tablete odmah i na najmanji znak piju, ali ne treba bježati od njih. Primaran problem smo mi, trebamo se suočiti sa uzrokom anksioznosti i boriti se s njim prvo sami, pa tek onda uz pomoć doktora i tableta.

[davion]

Pozdrav,tija bi postaviti neka pitanja ako je moguce da mi odgovorite.
Dakle pocelo je to prije neke 2 godine i to na sljedeci nacin,zabrinutost za zdravlje npr.svakodnevna provjera tlaka,misli oce li me uvatiti infarkt,misli o smrti i sl. .....onda se jedne veceri vezano uz takve misli pojavio napad panike,jednostavno to mi je najgore iskustvo sto sam dozivio,najgori osjecaj ikad....dalje se javlja strah oce li me uvatiti napad panike naravno uz misli o zdravlju i nekako se po mojem misljenju stvara nekakav lanac tj. strah od straha do jedne veceri kada sam dozivio takav napad panike da sam mislio da cu poluditi , to me je 'dokrajcilo'.Od te veceri moj zivot nije vise sto je bio .
Brzo se iznerviram,nemogu se opustiti skoro nikada,nemir u zelucu,stvaraju mi se iracionalni strahovi i misli poput straha da cu poluditi,da cu izgubiti kontrolu na sobom,misli da cu ozljediti nekoga,gubitak samopouzdanja,neodgovornost u zivotu za primarne poslove,npr.nemam koncetraciju da procitam nikakve knjige i sl.,danas mista na kojemu su mi se pocela dogadati ti simptomi tj.mista za koje je taj dio zivota vezan kao da ih se 'boim' stvaraju mu neugododan osjecaj moram se prisiliti da tu odem,bezvoljnost,nesanica,osijecaj nerealnosti .....

Danas vrlo rijetko imam napade panike jer ih mogu osijetiti ( kontroliram ih) i nemam vise nikakvu zabrinutost za zdravlje ali sada su ostali ovi drugi simptomi koji variraju i oni me jedu vec dvije godine..o mojem stanju nezna niko nista,psihijatra nisam nikad posjetio,nikad nisam pio ljekove.
Kroz razne forume i net prirucnike najvise mi lici anksiznosti ali opet nisam siguran pa bih vas molio misljenje.

[Carmi]

Ako misliš da uspjevaš kontrolirati svoje strahove to je dobro, ali i sam kažeš da simptomi "traju" još uvijek. Znači, bez stručne pomoći ništa. Ja tako mislim.

[mimaaquarius]

pitas da li je neko anksiozan..Pa neznam da li sam ja,ali verujem...Od pre mesec dana,sam isla u xitnu,lupalo mi je jako srce,nenormalno sam se uplasila,i pocela da se gusim.A tek kako sam se znojila,a s vremena na vreme mi trnula glava i ruke..Isla sam sa svojom voljom kod psihijatra,ali oni su me poslali kod psihologa,sad pokusavaju da mi pomognu..pricom.Samo svojim razmisljanjem prizivas to,ja mislim da ce mi srce stati,pa se jako uplasim,dokrori mi daju bensedin,i to me smiri.Ako razmisljam o srcu,opet se to probudi i pocne da me gusi.Sta da vam kazem,da li je to anksioznost?

[Rauber]

To sto ti dozivljavas ( to sa hitnom- lupanje srca,nedostatak zraka.. ) su panicni napadi, e sad ti ako si non stop u nekom grcu, strahu, i ocekujes da ce ti se nesto lose desiti tipa "opalit ce me srce" onda je to anksioznost. Ja sam kroz to prosao i taman dosao sebi kad izmisle ovu h1n1 sve im njihovo sad sam u iscekivanju da me nedo Bog to ne zvekne, jel me glava malo zaboli ja kontam evo ga gripa...

edit: evo ga kihno 2 put

[Abacija]

Pozdrav,tija bi postaviti neka pitanja ako je moguce da mi odgovorite.
Dakle pocelo je to prije neke 2 godine i to na sljedeci nacin,zabrinutost za zdravlje npr.svakodnevna provjera tlaka,misli oce li me uvatiti infarkt,misli o smrti i sl. .....onda se jedne veceri vezano uz takve misli pojavio napad panike,jednostavno to mi je najgore iskustvo sto sam dozivio,najgori osjecaj ikad....dalje se javlja strah oce li me uvatiti napad panike naravno uz misli o zdravlju i nekako se po mojem misljenju stvara nekakav lanac tj. strah od straha do jedne veceri kada sam dozivio takav napad panike da sam mislio da cu poluditi , to me je 'dokrajcilo'.Od te veceri moj zivot nije vise sto je bio .
Brzo se iznerviram,nemogu se opustiti skoro nikada,nemir u zelucu,stvaraju mi se iracionalni strahovi i misli poput straha da cu poluditi,da cu izgubiti kontrolu na sobom,misli da cu ozljediti nekoga,gubitak samopouzdanja,neodgovornost u zivotu za primarne poslove,npr.nemam koncetraciju da procitam nikakve knjige i sl.,danas mista na kojemu su mi se pocela dogadati ti simptomi tj.mista za koje je taj dio zivota vezan kao da ih se 'boim' stvaraju mu neugododan osjecaj moram se prisiliti da tu odem,bezvoljnost,nesanica,osijecaj nerealnosti .....

Danas vrlo rijetko imam napade panike jer ih mogu osijetiti ( kontroliram ih) i nemam vise nikakvu zabrinutost za zdravlje ali sada su ostali ovi drugi simptomi koji variraju i oni me jedu vec dvije godine..o mojem stanju nezna niko nista,psihijatra nisam nikad posjetio,nikad nisam pio ljekove.
Kroz razne forume i net prirucnike najvise mi lici anksiznosti ali opet nisam siguran pa bih vas molio misljenje.

Mozda si u konfliktu sa nekim u svom okruzenju. To moze biti neko na poslu, u porodici, komsiluku/susjedstvu ili medju prijateljima.

Dva su moguca rjesenja problema. Prirodno je da padnes u depresiju - covjek se povuce u sebe i podsvjesno regulise vlastite odnose sa drugima. Ovo genetski urodjeno rjesenje je dugotrajno i mukotrpno, i po osobu koja pati od depresije a i po najblize...

Drugo rjesenje je da svjesno sam i uz pomoc druge osobe (psihologa) otkrijes uzroke svojih napada. Najvaznije je da budes iskren prema sebi.

Sretno!

[modesti]

pitas da li je neko anksiozan..Pa neznam da li sam ja,ali verujem...Od pre mesec dana,sam isla u xitnu,lupalo mi je jako srce,nenormalno sam se uplasila,i pocela da se gusim.A tek kako sam se znojila,a s vremena na vreme mi trnula glava i ruke..Isla sam sa svojom voljom kod psihijatra,ali oni su me poslali kod psihologa,sad pokusavaju da mi pomognu..pricom.Samo svojim razmisljanjem prizivas to,ja mislim da ce mi srce stati,pa se jako uplasim,dokrori mi daju bensedin,i to me smiri.Ako razmisljam o srcu,opet se to probudi i pocne da me gusi.Sta da vam kazem,da li je to anksioznost?

Draga mimaaquarius, ovo što si opisala jeste panični poremećaj. Nema tu skrivenih konflikata ili nešto slično. Panični poremećaji spadaju u grupu anksioznih poremećaja pa nema razloga da odvajaš anksioznost od paničnog napada. Najbolji mogući tretman jeste psihoterapija, lijekovi ti neće dugoročno pomoći a psihoterapija može i trebala bi. Najbolje efekte sa paničnim poremećajima ima kognitivno-bihejvioralna psihoterapija. Vjeruj da se panika samo tako može prebroditi, nemoj misliti da je nemoguće. Trudi se, radi ono što ti psiholog kaže i vidjećeš, biće sve u redu.
Ako imaš još nekih pitanja vezano za tvoj problem, samo se javi.

[sgsaray]

Ja sam skeptican sto se tice toga nauropsihijatar i to. Zapravo bio dosad. Pokusacu, oticu ali isto sto kaze i Amazonka ako mi da kakve tablete koje bi trebale da smanje anksioznost, onda cu sebi napraviti najgori moguci scenarij i suociti se sa strahom"lako je pricati " .. Tj. recimo tramvaj pun ko sibica i u sredinu stati da ne mogu do vrata i ako hocu.... NOCNA MORA . I tako trenirati da pobijedim to. Valja li taktika .[/quote]

A zar mislite da vam tablete mogu riješiti problem zauvjek. Psihijatri i neuropsihijari vam tabletama samo ZATAŠKATI problem. A ne vjerujem da je i vama prijatam osjećaj piti tablete za smirenje i sl. Hajde malo pogledajte stranicu http://www.youtube.com/watch?v=Q7dQufOaqcU
http://www.youtube.com/watdh?v=NKYAmg5giAE

[modesti]

Probajte psihoterapiju. Ništa vas ne košta a daje bolje rezultate od lijekova (jer su efekti dugoročni). Možete provjeriti da li ima u vašem DZ psihologa ili psihijatra sa edukacijom iz psihoterapije a možete ići i privatno (u tom slučaju vas košta ali se barem riješite problema ).

[panicstopper1]

PANIČNI POREMEĆAJ I ANKSIOZNOST

U biti, svako od nas može sam prevazići panični poremećaj ili bilo koji drugi oblik anksioznosti bez upotrebe lijekova. Ako vam vaš psihijatar kaže suprotno, vjerujte da griješi. Naši psihijatri obično ne prate najnovije napretke iz svoje oblasti i obično vam samo propišu lijekove i dok pijete lijekove dobro ste. Kada prestanete piti lijekove, problemi se opet vrate. Zašto? Zato što se niste suočili sa svojim strahovima. Pokažu vam prevaziđene tehnike kako da suzbijete paniku. Tehnika One Move koja se spominje u knjizi Panic Away je jedinstvena tehnika i razvijena je i usavršena od strane čovjeka koji je imao panični poremećaj i opću anksioznost. Tehnika One Move se pokazala najefikasnijom kada je u pitanju panični poremećaj. Moj psihijatar, akademik predložio je da kada me zadesi panika treba da dišem duboko i brojim do 5 i da će panika proći. Sada shvatam da je ovo u potpunosti neupotrebljiva tehnika, ako se može uopće i nazvati tehnikom. Čast izuzecima, ali većina ne prati najnovije napretke iz ove oblasti. Međutim, ukoliko imalo sumnjate da imate neki poremećaj, otiđite kod psihijatra, iskusnog i provjerenog, da vam odredi dijagnozu kako ne biste lutali, a pogotovo sami sebi određivali dijagnozu.

Mnogi ljudi imaju ne tako jaku volju i želju da prevaziđu sve te probleme, jer su ih anksioznost ili depresija onesposobili da sami primjene bilo kakvu tehniku ili metodu. U tom slučaju primjena lijekova je neophodna, ali lijekovi trebaju samo da posluže kao ispomoć. Ne smijete se osloniti na same lijekove, jer se velikoj većini ljudi vrati panični poremećaj kada prestanu piti lijekove, ako sa lijekovima ne koriste i neku provjerenu tehniku. Jedini način da prevaziđete sve vaše strahove jeste da se suočite sa njima. Zapamtite, to je jedini način za potpun i dugotrajan oporavak. Možete provesti mjesece, čak i godine tražeći neke druge načine i metode za svoj oporavak, ali na kraju ćete shvatiti da je lijek i odgovor u vama samima. Niko drugi vam ne može pomoći. Snaga leži u svakome od nas.

Sve ovo je napisano na osnovu ličnog iskustva, naučnih podataka i savremenih istraživanja anksioznosti i paničnog poremećaja. Znanje i lijek za vaše probleme postoji, da li ćete ga iskoristiti zavisi od vas samih.

Kada bi samo znali šta je u biti panika, jedan obični proizvod našeg uma, bili bi ljuti na sebe zašto ste toliko lutali okolo i tražili lijek na pogrešnim mjestima. Sve sam ovo iskusio na vlastitoj koži, čak možda i u goroj mjeri nego vi sami. Veoma je teško ljude uvjeriti u nešto, uvjeriti ih u apsolutnu istinu. Bog mi je svjedok da sve ovo ne pišem radi neke ekonomske dobiti. Zapamtite dobro da je ovo istinski i pravi način da prevaziđete panični poremećaj i opću anksioznost. Znanje postoji. Da li ćete ga iskoristiti, ostaje na vama da razmislite zašto se nalazite u situaciji u kojoj jeste i da li koristite pravi tretman da biste sve to prevazišli. Razmislite veoma dobro. Razmislite da li uopšte koristite ikakvu tehniku kada vas zadesi panika i ako koristite neku da li vam pomaže?

U svakom slučaju, iskreno i od srca želim vam sve najbolje!


Posjetite oficijelnu web stranicu: http://www.panicni-poremecaj.com.ba/

[Galamdzija]

http://www.panicaway.com

Za one koji čitaju i razumiju engleski jezik. Preporučujem da prošitate sve i da se na stranici prijavite da dobijate dnevne poruke od Berija (Barry) u kojima preporučuje specijalne vježbe, ispijanje dostatnih količina vode, suočavanje sa paničnim napadima, itd. Takodje možete pročitati osvrte svih onih koji su sve to prošli ili se trenutno bore protiv.

[pogresan smjer]

Za sve one koji pate od OCD-a, evo knjige koja će, nadam se, pomoći kao što je mnogima pomogla
U pitanju je "Brain Lock" / "Blokiran mozak" od dr. Jeffrey-a.

Besplatna elektronska kopija : https://mega.co.nz/#!gM9AxJQB!bVuEp2EBN ... kEGm3FITQw