Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
SARAJEVSKI KRICI IZ "VILE LUBURIĆ": Godišnjica monstrum-države NDH koja je htjela ubiti dušu našeg grada
Godišnjica mraka koja još uvijek opominje
Sjećanje
Navršilo se punih 85 godina od onoga zlokobnog 10. aprila 1941. godine, kada je pod čizmom nacističkog okupatora proglašena takozvana Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Iako decenije prolaze, olovno naslijeđe te Frankensteinove tvorevine i danas, poput žive rane, izjeda društva na ovim prostorima, hraneći se historijskim revizionizmom i opasnim političkim manipulacijama.
Sarajevo: Grad koji je na svojoj koži osjetio "nezavisnost"
Za Sarajevo, 10. april nije samo suhoparna historijska lekcija. To je datum koji je otvorio vrata najvećem periodu u historiji grada. Dok su ustaški proglasili obećavali "slobodu", ulice Sarajeva su ubrzo postale poprišta nezapamćenog terora.
Ne smijemo zaboraviti da je NDH u Sarajevu ostavila neizbrisiv trag krvi kroz zloglasnu "Vilu Luburić". Upravo je ovdje Vjekoslav Maks Luburić, u smiraj rata, provodio sadistička mučenja i ubojstva, pokušavajući ugasiti duh otpora ovog grada. Vješala na Marijin Dvoru, na kojima je samo nekoliko dana prije oslobođenja stradalo 55 antifašista, ostaju vječni podsjetnik na to što je NDH zapravo bila: mašinerija smrti koja nije štedjela nikoga ko se protivio fašizmu – bili su Jevreji, Srbi, Romi ili "nepodobni" muslimani i Hrvati.
Od Tuđmanovih "težnji" do današnjeg relativizma
Kako primjećuje analitičar Vlado Vurušić, "suvremeno izjedanje" društva počelo je još devedesetih, kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izgovorio opasnu tezu o NDH kao "izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću". Ta je rečenica postala temelj za sve kasnije pokušaje pranja ustaške biografije.
Danas, 85 godina kasnije, suočavamo se s paradoksom:
Dok moderna Europa počiva na temeljima antifašizma, u našem susjedstvu se i dalje vode rasprave o "humanosti" logora ili se kvislinški simboli pokušavaju podmetnuti pod krinku "domoljublja".
Desničarski krugovi često pokušavaju izjednačiti ustaški pozdrav "Za dom spremni" s legitimnim odbrambenim parolama iz devedesetih, što je izravna uvreda za žrtve rasnih zakona.
Sarajevo kao bedem protiv revizije
Sarajevo, koje je u Drugom svjetskom ratu izgubilo gotovo cijelu svoju jevrejsku zajednicu – ljude koji su vijekovima tkali tkanicu ovog grada – ima moralnu obavezu da digne glas protiv ovakvih pojava. NDH nije bila "težnja za slobodom", već apsolutna negacija slobode. To je bila država koja je prodala Dalmaciju, a Bosnu i Hercegovinu pretvorila u klaonicu za potrebe Trećeg Reicha.
Pouka za budućnost: Istina nema alternativu
Osamdeset i pet godina dug je period, ali očito nedovoljan da se neke lekcije nauče. Rehabilitacija NDH i njezinih aktera nije ništa drugo do opravdavanja zločinačke ideologije.
U vremenu kada populizam ponovo uzima maha, važno je sjetiti se 10. aprila ne kao dana "osnivanja države", već kao dana kada je civilizacija na ovim prostorima dotakla dno. Naša je dužnost, zbog svih onih koji su završili u jasenovačkim pećinama ili na sarajevskim vjesalima, da ne dopustimo da se zločin ikada više nazove "težnjom za slobodom".
HAOTIČNIH 30 MINUTA USTAŠKOG TERORIZMA: Tri metka u glavu ambasadora i rađanje kulta - terorista danas ima spomenik u Hrvatskoj! (VIDEO)
Niti tri sedmice po povratku u Hrvatsku, 31. jula 1991. godine Barešić je poginuo u diverzantskoj akciji kod Miranja Donjih. Navodno je zajedno sa suborcima naišao na zasjedu zbog izdaje. Na 25. godišnjicu svoje smrti Miro Barešić dobio je spomenik u rodnim Dragama pod nazivom "Pogled na Domovinu".
Jeste li znali
Sedmog aprila 1971. godine hrvatski emigranti Miro Barešić i Anđelko Brajković upali su u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu, usmrtili ambasadora Vladimira Rolovića i teško ranili njegovu sekretaricu Miru Štempihar. O ovom terorističkom napadu, bez sumnje najtežem koji je hrvatska ustaška emigracija ikad počinila, na njegovu 55. godišnjicu za Index je govorio švedsko-hrvatski novinar Tonči Percan.
U vrijeme atentata Barešiću je bila 21 godina, bio je sin partizanskog borca iz Draga kod Pakoštana koji je u Jugoslaviji na nekoliko mjeseci završio na Golom otoku zbog huliganizma i nasilničkog ponašanja. Po izlasku iz zatvora, legalno je 1970. napustio zemlju i otišao u Švedsku, gdje se povezao s proustaškom emigracijom.
"S Barešićem sam razgovarao više puta tijekom 80-ih godina, dok sam na švedskoj nacionalnoj televiziji vodio emisiju za jugoslavenske iseljenike. Posljednji put čuli smo se u proljeće 1991. dok je još bio u Paragvaju. Zanimalo me hoće li se priključiti borbi za neovisnu Hrvatsku. Rekao mi je da će se svakako vratiti u Europu i boriti za slobodu Hrvatske", govori Percan za Index.
Prema navodima tužiteljstva, Barešić i Brajković su se tog 7. aprila oko 9:30 ušetali u jugoslavensku ambasadu naoružani pištoljima. Kad su ugledali Rolovića, Barešić mu je naredio da digne ruke uvis, no ambasador je pružio otpor.
Tri metka u glavu ambasadora Rolovića i povici "Živio Ante Pavelić"
Barešić ga je udario drškom pištolja u glavu i ranio hicem u desnu nogu. Potom su ga odvukli u njegov ured, gdje mu je Brajković ispalio metak u usta. Napadači su se zabarikadirali u prostoriju i do predaje policiji otprilike pola sata kasnije ispalili još dva metka u Rolovićevu glavu i ranili njegovu sekretaricu.
Na izlasku iz ambasade, dok ih je policija privodila do automobila, Barešić je poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati "Oj, Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živjela nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić".
Ambasador Rolović, čije se ubistvo u hrvatskim nacionalističkim krugovima kasnije opravdavalo time da je kao zvaničnik jugoslavenske sigurnosne agencije UDB-e progonio neistomišljenike režima, preminuo je osam dana kasnije u bolnici.
Doživotni zatvor za Barešića i Brajkovića
Barešić i Brajković osuđeni su na doživotne zatvorske kazne, dok su njihovi pomagači Stanislav Miličević (21), Marinko Lemo (28) i Ante Stojanov (35) dobili od 18 mjeseci do sedam godina zatvora. Percan ističe da ni Barešić, ni iko drugi iz njegove skupine, nikad nije pokazao kajanje za ubistvo Rolovića.
Paradoksalno je da Barešiću, Brajkoviću i njihovim pomagačima nikad nije suđeno za terorizam, nego samo za "obično" ubistvo. Naime, Švedska sve do aprila 1973. godine uopće nije imala zakonske propise koji bi izrijekom sankcionirali terorizam kao poseban oblik političkog ili ideološkog nasilja.
Takozvani Teroristički zakon donesen je upravo zahvaljujući Barešićevu napadu na ambasadu i otmici SAS-ova putničkog aviona u Göteborgu u septembru 1972., u kojoj su nakon višesatnih pregovora oslobođeni svi učesnici atentata na Rolovića.
Otmičari aviona, također hrvatski emigranti Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo, te Barešićeva družina, predali su se dan kasnije u Madridu i od španskog diktatora Francisca Franca zatražili politički azil. Bila je to prva i zasad jedina uspješna otmica aviona u historiji Švedske.
Ni danas nije posve jasno što su napadači zapravo željeli postići upadom u ambasadu. Na sudu su izjavili da im namjera nije bila ubiti Rolovića, nego ga "razmijeniti" za hrvatske nacionaliste u jugoslavenskim zatvorima.
"Došli su s namjerom da ubiju"
"Pripadnici Hrvatskog narodnog otpora, s kojima sam kasnije razgovarao, tvrde da su napadači već u začetku namjeravali ubiti Rolovića zbog odmazde za ubojstvo Vjekoslava Luburića, bivšeg ustaškog časnika i zapovjednika jasenovačkog logora. Njega je 1969. u Španjolskoj ubio UDB-in egzekutor Ilija Stanić", govori Percan za Index.
Barešić i Brajković na Rolovićevom su radnom stolu ostavili Stanićevu fotografiju, što ukazuje na moguće motive napada. Barešić je tokom istrage rekao da mu je Stanićeva fotografija slučajno ispala iz novčanika tokom tih haotičnih 30-ak minuta, ali nije objasnio zašto ju je uopće ponio.
"U sudskim dokumentima nema potvrde te teorije, niti se uopće spominje Luburić. No, neki svjedoci tvrde da se Barešić u danima prije atentata hvalio da će o onome što će uskoro učiniti u Stockholmu pričati po cijelom svijetu i da će to biti velika stvar za Hrvatsku", kaže Percan za Index.
Švedska je zatražila od Franca izručenje otmičara aviona koji je sletio u Madrid, kao i Barešićeve grupe, no umjesto toga u Španiji su osuđeni na kratke zatvorske kazne i uskoro se našli na slobodi. Barešić i Brajković pronašli su utočište u Paragvaju, gdje su dobili nove identitete.
Nakon osam godina opet u švedskom zatvoru
Barešić je 1977. godine, pod lažnim identitetom, dobio posao tjelohranitelja paragvajskog ambasadora u Sjedinjenim Američkim Državama. Američke su vlasti s vremenom otkrile da iznuđuje novac od hrvatskih emigranata i otvorile istragu. Barešić se zbog toga 1979. vratio u Paragvaj, ali ubrzo je izručen SAD-u.
Američke vlasti otkrile su njegov pravi identitet i odlučile ga poslati u Švedsku. Tako se početkom 1980. godine Barešić ponovno našao iza rešetaka. U Švedskoj se doživotni zatvor i danas nakon nekog vremena obično ublažava u zatvorsku kaznu od 12 do 15 godina.
Međutim, u Barešićevu slučaju to se nije dogodilo sve do 1985. i na kraju je dobio čak 18 godina zatvora. Barešić je očekivao blažu kaznu i optuživao Švedsku da je "sedma jugoslavenska republika", a tadašnjeg premijera Olofa Palmea da se "ulizuje Beogradu".
"Palme je bio protiv toga da se Barešiću ublaži kazna, smatrao ga je opasnim kriminalcem. Rekao bih da je kod švedskih vlasti u to doba postojao određeni strah od hrvatskih ekstremista. Palme je čak vjerovao da Barešić planira njegovo ubojstvo", objašnjava Percan.
Seks u parku sa zatvorskom čuvaricom
Olof Palme zaista je ubijen 28. februara 1986. u središtu Stockholma. Počinitelji i naručitelji nisu otkriveni do danas. Percan kaže da je Barešić sve do svoje pogibije u julu 1991. godine u okolici Benkovca bio na popisu osumnjičenika za Palmeovo ubistvo. Premijerova udovica Lisbeth bila je uvjerena da u istrazi treba slijediti takozvani "hrvatski trag".
"Mislim da hrvatski trag nema temelja, no ne mogu biti potpuno siguran. Barešić je gajio osobni animozitet prema švedskom premijeru, a Palme je očito imao razloga da vjeruje da ga 'otporaši' žele vidjeti mrtvog. Policija tvrdi da je te noći kad je Palme ubijen, Barešić iz zatvora telefonirao po cijelom svijetu", kaže Percan.
Više švedskih medija pisalo je o njemu još početkom 70-ih godina, ali i kasnije kad se ponovno našao u švedskom zatvoru. Barešić je često štrajkao glađu i tvrdio da nije terorist nego borac za slobodu svoje domovine, pa su mu omogućili da ispriča svoju priču.
"Bilo je novinara koji su smatrali da švedske vlasti zaista prema njemu postupaju nepravedno i da nije zaslužio tako strog tretman. Činjenica je da ga je policija neprestano pratila i prisluškivala. S druge strane, uredno je iz zatvora izlazio na dopuste", prisjeća se Percan i iznosi pikanteriju iz istrage:
"Hans Holmer, ravnatelj stockholmske policije i voditelj istrage o ubojstvu Olofa Palmea, bio je šokiran kad je saznao da je Barešić sredinom 80-ih godina zatečen u seksualnom odnosu sa zatvorskom čuvaricom u jednom stockholmskom parku", govori nam Percan.
Lex Barešić i deportacija u Paragvaj
Ekstremna emigracija smatrala ga je idolom i vođom i pomagala mu finansijski. Dok je bio u zatvoru, više puta primao je uplate po 10.000 dolara. Imao je više pristalica iz Australije i Amerike nego u Evropi, govori Percan, dodajući da su ga zatvorske vlasti smatrale agresivnim ekstremistom.
Pokojni premijer Palme inicirao je donošenje posebnog zakona, kolokvijalno nazvanog Lex Barešić, na temelju kojeg bi ga se nakon izlaska iz zatvora moglo protjerati iz Švedske. Tako je i bilo, Barešić je potkraj 1987. zajedno s porodicom, suprugom Slavicom i njihovo dvoje djece, deportiran u Paragvaj.
Spomenik Miri Barešiću u rodnim Dragama kod Pakoštana
"Sjećam se da je Barešićeva obitelj deportirana vojnim zrakoplovom Hercules C-130, koji je bio glomazan, bučan i neudoban za civile, pogotovo za malu djecu. Zato su švedske vlasti postavile kamp-kućicu unutar aviona, kako bi se Barešićeva djeca osjećala barem donekle udobno", kaže Percan za Index.
Niti tri sedmice po povratku u Hrvatsku, 31. jula 1991. godine Barešić je poginuo u diverzantskoj akciji kod Miranja Donjih. Navodno je zajedno sa suborcima naišao na zasjedu zbog izdaje. Na 25. godišnjicu svoje smrti Miro Barešić dobio je spomenik u rodnim Dragama pod nazivom "Pogled na Domovinu".
Vlada Španije saopćila je kako će s groba ustaškog zločinca Vjekoslava "Maksa" Luburića ukloniti grb NDH te su ovaj grb stavili na listu koja je suprotna demokratskom sjećanju.
U saopćenju za javnost Vlada Španije je saopćila kako je Luburić bio jedan od najozloglašenijih zločinaca ustaškog režima i vođa pogubljenja na hiljade Srba, Jevreja i Roma u logoru Jasenovac.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nastanio se u Španiji pod zaštitom frankističke diktature, gdje je živio normalnim životom pod lažnim imenom, saopćeno je.
Ovakav oblik groba, smatraju, predstavlja veličanje fašizma i njegovih protagonista što je nespojivo s demokratskim vrijednostima i s dužnošću sjećanja, reparacije i dostojanstva žrtava.
Osim uklanjanja grba NDH-a, na grobu će biti postavljena ploča koja će uključivati eksplicitne reference na ulogu koju je Luburić imao u ustaškom režimu.
Konkretno, ovaj nadgrobni spomenik, podignut 1976. godine i smješten na istaknutom mjestu na groblju, uključuje simboliku i elemente koji veličaju i pojedinca i režim kojem je pripadao.
Tokom Drugog svjetskog rata, zločinac Maks Luburić direktno je bio odgovoran i za ubistvo na stotine Sarajlija u tzv "Luburića vili".
Krajem marta 1945. godine po njegovoj naredbi ustaški prijeki sud osudio je na vješanje 55 ilegalaca iz Sarajeva, a koji su se borili protiv fašizma i okupatora
"OVO NIJE REHABILITACIJA NDH-a": Obilježena godišnjica Bleiburške tragedije na zagrebačkom Mirogoju, pogledajte ko je sve došao (FOTO)
Vojni biskup u Hrvatskoj mons. Jure Bogdan izmolio je molitvu, a dovu Mersad Kreštić, zamjenik glavnog imama Mešihata Islamske zajednice u RH.
Regija
16. Maj 2026
Komemoracijom na zagrebačkom groblju Mirogoju obilježena je 81. godišnjica Bleiburške tragedije uz poruku predstavnika Vlade i Sabora da Hrvatska osuđuje sve totalitarne režime, te da Hrvatska treba njegovati kulturu sjećanja na sve žrtve.
"Danas se prisjećamo ljudi koji su ubijeni bez suđenja, bez prava na obranu. Ubijeni su, to je povijesna činjenica od strane novo formiranih komunističkih vlasti, ubijeni su organizirano, sustavno i masovno", kazao je predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković.
Istaknuo je kako Hrvatska treba njegovati kulturu sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima 20. stoljeća.
"Osuđujemo zločine i fašizma i nacizma i komunizma i s posebnim pijetetom sjećamo se žrtava sva tri totalitarizma", rekao je predsjednik Sabora.
Gordan Jandroković (Foto: Cropix)
Govoreći o zabrani komemoracije na Bleiburgu u Austriji, Jandroković je kazao da je riječ o posljedici političkih odluka austrijskih vlasti, nakon čega je komemoracija premještena u Hrvatsku, na Mirogoj i u Macelj. Dodao je da hrvatska diplomacija nastavlja razgovore s austrijskom stranom kako bi se jasno definiralo o čemu se tu radi.
Obilježavanje nije pokušaj rehabilitacije NDH nego sjećanje na žrtve ubijene bez suđenja
Naglasio je pritom da obilježavanje nije pokušaj rehabilitacije NDH i ustaškog režima, nego sjećanje na žrtve ubijene bez suđenja.
Jandroković je rekao i da u Hrvatskoj postoje oni koji negiraju ili relativiziraju zločine komunističkog sistema, no da se iz dana u dan pojavljuju novi dokazi o događajima nakon Drugoga svjetskog rata, Bleiburgu i križnim putevima.
"Treba raditi na tome da se rasvijetle sve te činjenice. Nijedan zločin u povijesti ne treba ostati prikriven ako postoje načini da se otkrije", poručio je.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved istaknuo je kako je Vlada posljednjih godina intenzivirala aktivnosti na istraživanju poslijeratnih grobišta i identifikaciji žrtava.
Tomo Medved (Foto: Ranko Suvar/Cropix)
Podsjetio je da su nedavno iz Slovenije u Hrvatsku preneseni posmrtni ostaci žrtava križnog puta, koji će biti dostojno pokopani u Zagrebu.
"Sve ove grobnice koje otvaramo i u Hrvatskoj i u Sloveniji pokazatelj su razmjera zločina koje su komunističke vlasti počinile nakon Drugoga svjetskog rata", rekao je Medved.
Vlada je odlučna u utvrđivanju identiteta žrtava, ali i prenošenju istine na generacije koje dolaze
Vlada je, dodao je, odlučna u otvaranju grobišta, ekshumacijama i utvrđivanju identiteta žrtava, ali i u, kako je rekao, prenošenju istine o stradanju hrvatskog naroda u 20. vijeku na generacije koje dolaze.
Kazao je da Hrvatska i Slovenija posljednjih godina intenzivno aurađuju na istraživanju masovnih grobnica, a kao primjer naveo je prijenos prvih posmrtnih ostataka iz Slovenije u Hrvatsku.
Najavio je nastavak probnih iskapanja na više lokacija u Sloveniji, uključujući područje Crngroba kod Škofje Loke, kao i nastavak istraživanja brojnih lokacija u Hrvatskoj, među kojima su područje oko Zagreba, Like i Dalmatinske zagore.
"Imamo više od 500 markiranih lokacija", rekao je Medved, dodavši da se trenutno u zagrebačkoj Dubravi uklanja objekt ispod kojeg se, prema dostupnim podacima, nalazi masovna grobnica.
Msgr. Jure Bogdan (Foto: Ranko Suvar/Cropix)
Naglasio je kako se identitet žrtava utvrđuje nakon ekshumacija, antropološke obrade i pronalaska predmeta uz posmrtne ostatke, odbacivši tvrdnje da se unaprijed zna o kojim je žrtvama riječ.
Govoreći o saradnji sa Slovenijom, rekao je da je ona dobra te stručne službe dviju država svakodnevno koordiniraju aktivnosti u skladu s međudržavnim sporazumima.
U Vladinom izaslanstvu više ministara
U izaslanstvu Vlade uz Medveda bili su ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić.
Gordan Jandroković i Tomo Medved (Foto: Ranko Suvar/Cropix)
Nina Obuljen Koržinek (Foto: Ranko Suvar/Cropix)
Vijence su položili i predstavnici Počasnog bleiburškog voda koji je organizator komemoracije dok je Hrvatska biskupska konferencija suorganizator u liturgijskom dijelu. Pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor BiH.
Vojni biskup u Hrvatskoj mons. Jure Bogdan izmolio je molitvu, a dovu Mersad Kreštić, zamjenik glavnog imama Mešihata Islamske zajednice u RH.
Program komemoracije započeo je jučer misom zadušnicom u župnoj crkvi Svetih Petra i Pavla u Bleiburgu, a nastavlja se danas misnim slavljem spomena na brojne poratne žrtve ispred spomen crkve Muke Isusove u Maclju.
Križni put naziv je za stradanje pripadnika poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske i izbjeglih hrvatskih civila nakon što su izručeni Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga. Stradanja na Križnom putu trajala su od maja do augusta 1945., pri čemu je ubijeno više desetaka hiljada zarobljenih vojnika i civila, stoji na stranicama Hrvatske enciklopedije, prenosi Slobodna Dalmacija.
Svjedocenje Milovana Djilasa o zlocinu koji je pocinila Franceticeva "Crna legija" u selu Urija izmedju Kupresa i Donjeg Vakufa, u julu 1942. Zapisano u "Dnevniku" Vladimira Dedijera.
Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično letnje jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noć rosila. Bilo mi je teško i htio sam da zaplačem, jer mi iz pameti nijesu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negde preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam video toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima... da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita ...
Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg poslednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je neko od ono malo preživjelih.
Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, na sred puta, ne sećam se baš tačno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri-četiri koraka od ove gomile krvi i mesa — kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječije mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječijeg tijela. Dijete je ležalo u gomili lješeva. Ali glava je bila sva zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lobanji. Mozak — da li tog djeteta? — upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječije lice bez lobanje... Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana, bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe... Ali ja o tome tada nijesam mislio, jer ništa nijesam mislio, samo sam gledao i osjećao da sam hladan, čudeći se kako to, kako to da ne osjećam ništa, kako da mi ne navru suze i ne potrese me bol!
I ostali lješevi su bili unakaženi. Lice jednog desetogodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lobanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbuna kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Usljed hlađenja tijela koža se skupila i virele su oštre bijele kosti sljepoočnica. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu, kraj puta, malo sakriven, da ga ne bi vidjeli domaći i grdili što se uspavao, i ne čuva kako valja stoku da ne pohara seljačke njive i livade ...
Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset lješeva. Gomila ljudskih, ženskih, dječijih tijela, udova, glava. Mrka ženska vitica, prepletena na vrhu crvenom pantljikom, izmiješala se s tužno obješenim brkovima starijeg seljaka.
Put je tu širok i prostran, kako i treba na pomolu prema gradu, gdje seljaci mogu sjesti pred veče, odmoriti se i grad pogledati. Ali lješevi su svi pribijeni u kraj puta, uz plot, kao da ih je oluja zgomilala.
Bijahu tu dvije majke s djecom, s dojenčadima. Ako se kod ranije grupe nije moglo razaznati ko su majke one djece, ovdje se to vidjelo. Jedna majka, mlada, crnomanjasta, držala je u naručju svoje dijete, i kako je ničice pala, skoro ga je pritisla svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Dijete je uplelo ruke u majčine grudi. Druga majka nije držala tako čvrsto svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu, zarozane košuljice uz grudi. Prva majka, crnih vjeđa, ostavljala je utisak starih, lažnih romantičnih slika ubijenih ili utopljenih majki s djetetom. Ali ovo nije bila stara, lažna, romantična slika. To je bila majka ubijena s djetetom, majka koja se mrtva ukočila, držeći dojenče na grudima.
Povratio sam se i sreo dva seljaka. Jedan pedesetogodišnjak bez kape pokazivao je krvavu oteklinu na desnoj vilici. Pričao je:
»Sklonili smo se od pucnjave u kuću. Pokupiše nas. Sve, i djecu. Kažu: »Jesu li bili partizani?« — Bili su. »A što ih nijeste pobili?« — Odakle u Srbina puška? — velim ja. Počeše me tući. Vidjeh, biće nesreće, te ja preko vrzine. Pucaše, ali, eto, ostah. A žena i dvoje djece, ne znam.«
Drugi seljak u šubari, prosijed, govorio je:
»I mi se sklonili od pucnjave u magazu. Dvije familije. On ubaci bombu i prije nego što puče, ja niz njivu. Bacio je još jednu, a poslije puškom. Dva sina i snaha — ne znam gdje su. Ubiše moju staru... «
Mala magaza, kamenih zidova. Kreč i krv, krv visoko na zidu, a tamo u polutami — gomila iskidanih tijela, izlomljenih udova; ruke tanke, a rane tako velike, veće od širine ruke...
— Hajde ovamo da vidiš! zove me seljak.
Ulazim u kuću. Sedamdesetogodišnji starac luta po kući između isprevrtanih stvari i izlomljenog posuđa. On se stalno drži kao da nešto radi, traži, da bi ubio vrijeme, ali on samo luta po opustošenom domu. U sobi mrtva dva sina i stara — njegova seljačka stara, mrtva, zgurena kraj praznog sanduka. Plavokosi i riđokosi mlađi sin leži na sred sobe. Prosuta mozga, raskrečenih nogu, ruku zgrčenih u vis. Velike, seljačke šake, noktiju prljavih od zemlje, od njive. Drugi stariji sin do pola se uvalio pod krevet. Soba mala, a krvi puna. I trag od stope u krvi: sigurno je starac, lutajući, ostavio trag u krvi svojih sinova.
U drugoj kući sve ispreturano. U dovratniku udarci kuršuma. Kod ognjišta leži seljanka preklana grla. Bijel u prerezu viri grkljan, a rana se razvukla. To je mlada tridesetogodišnja žena. Izmazana krvlju po bradi i licu — to su je, zar, okrvavile ruke dok su je držale? Ona leži mirno i lijepo u svom pustom domu, opruženih ruku i nogu. Njene male, opune šake vire iz širokih lanenih, ne baš čistih rukava. Bile su masne, kao poslije muže krava.
I tako redom od kuće do kuće.
Živih nema da sahrane mrtve.
Dva-tri seljaka i seljanke kojima su možda pobili sve — jer svi lješevi još nijesu pronađeni, ima ih po šumarcima i njivama — ne plaču. Staklaste oči. Tvrde. Bez ikakvog izraza.
Njivama i livadama riče i skita stoka, napuštena, ostavljena, bez gospodara. Pored puta livadom dvije seljanke gone ovce. Zovem ih, a one stoje kao da ne čuju. Prisjećam se: na meni je crna kapa i bluza, pa misle da sam ustaša. A zašto onda ne bježe, što ne stanu?
— Ne bojte se, ja sam partizan!
Dolaze. Jedna je starija, mršava seljanka, a druga bucmasta, kruta, tek udata u drugo selo, i sada na putu da obiđe rod, a roda nema. Traži ih. Muka joj je samoj, pa me moli da pođem s njom. Obilazimo razbojište. Na livadi kraj puta nalazimo još dva mladića, kraj jednog limena duvanjara i mali novčanik, mastan, otkopčan. Sigurno prazan... Za jednog od njih ona kaže:
— Iz moje kuće, grdna rano... Moj amidžić ...
Ali ne plače. Ništa. Govori na isti način, istim glasom, kao što govori i o drugim stvarima. A najzad, kod gomila na raskrsnici, pošto smo obišli mnoge domove, mrtve, pune mrtvih, okreće se i gleda ukočenih očiju, ženica slivenih sa dužicama, sklapajući ruke:
— Šta bi ovo, brate?
Nijesam osjećao ništa. Nije mi bilo žao ni milih drugova palih u tom selu. Činilo mi se da bih poginuo tako lako, bez uzbuđenja, ne uvijajući se metku, čak i kad bih mu pravac znao. Nikakvog osjećanja ni ličnosti, ni ličnog života. Eto, seljanke nisu bježale, niko nije plakao.
Ali, ipak, čovjek bi se isto tako hladno osvetio.
Doista, jedno jedino i u mozgu i u srcu, u cijelom biću kod mene, a sigurno i kod svih: ne vrijedi živjeti na ovom svijetu dok ima ljudi koji rade takva nečovještva.
