Zlocini nad zenama u ratu pocinjeni od strane agresora

[maintain_position]

Prema istraživanju udruženja "Žene žrtve rata" koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena.

Rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja.

Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja.

Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

U Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu, a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

"Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao", kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

"Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš'o i rek'o 'Nemojte mi mamu...' On je njega uhvatio za vrat. Mene su držali, da ne bi ga branila... On je samo rek'o 'Hodi vamo, Turčine', i nož mu ispod vrata... Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila... Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al' sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek'o 'Mama pomozi m...' Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji", priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel "Vilina Vlas", u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

"Možete zamisliti krik djeteta koje viče 'Nemoj, čiko, molim te!' To... da ti srce živoj pukne", prisjeća se Jašarević.

"Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, bit će majka s tobom", plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

http://behar.hr/arhiv/Behar-90-91.pdf


Neka je jedna tema vezana za zlocin silovanja pocinjen nad Bosnjakinjama u ratu... zasto stalno brisete ove teme? Zar treba patnja ovih zena da se zaboravi?

[podrinjskivuk]

https://www.youtube.com/watch?v=HpXikysKed4

[SaraFina]

Masovnost srpskih zločina nad bošnjačkim zenama govori u prilog tezi da se radi o jednoj vrsti takodje načina ratovanja i psihičkog pritiska.
Cifre vjerovatno nikad neće biti utvrdjene. Jer o takvim gnusnim činovima, zenama je teško i govoriti. Mnoge su to potisnule u sebi a psihički pritisak bez obzira na vremenski period je neumanjen.

Nazalost zene imaju raznorazne strahove

Od osude okoline, pa preko osjećaja stida i straha od prisjećanja.

Zato to potiskivanja nije uopšte zdravo i trebalo bi ga / a trebalo ga je i ranije uz pomoc društva i drzavnih ustanova ( sa stručnim osobljem ) osloboditi.
Medjutim drzava je gluva i slijepa za potrebe takvih zena i ne čini ama baš ništa da poradi na poboljšanju " zena zrtava masovnih silovanja"
One se samorganiziraju u većini slučajeva a vrlo malo novčanih srestava ili nikako prisigne u njihove fondove. Nazalost to je naša stvarnost.

Ono što je najmorbidnije u cijeloj situaciji da za te zločine vrlo je malo ljudi odgovaralo. Nije jedan slučaj da Bošnjakinja povratnica u RS u drzavnoj instituciji sretne kao uposlenika svog zlostavljača i silovatelja.

[SaraFina]

" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111. Šifra: "BRČKO"


AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOŠNJAKINJA
Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...

Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.

Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska

više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.

Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u

Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.

"Izlaz iz Brckog znacio je spas"

Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog

aprila i početkom maja. Najveća zvjerstva činili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatović, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao paničan strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tačno, ali mislim da je u logorima u Brčkom tada bilo zatočeno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravična bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano i mučeno. Bošnjaci su tražili način kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brčkom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševićeva JNA, bilo sve opljačkano i gotovo sve spaljeno.

Početkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omogućeno da izadu iz Brčkog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brčkog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je čitavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuđen da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.

Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemačkim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku cijenu prijevoza od Brčkog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, dočekale smo da se autobusom prebacimo do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brčkog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim očima. Ništa nisam govorila svojima, da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...

BOŠNJAKINJA II


Ojkali su divljački i nasrtali na žene..."
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i počeli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."

"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''

Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.

Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."

"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"

Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...

To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.

Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.

Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.

A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.

BOŠNJAKINJA III

"Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i poniženje"
Sutradan, nakon mučne noći, nakon patnje kakvu ni jedna Bošnjakinja iz autobusa do tada nije doživjela, autobus je krenuo. Nakon nekoliko kilometara u autobus su ušla još dvojica rezervista srpske JNA. Nakon kraće vožnje, autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i šume. Opet su izveli sve žene, pa i starice, među njima, moju nanu i moju devetogodišnju sestru. Sve su nas odveli u šumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali. Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slučaju bile pretučene i opet silovane, pa i ubi- jene. Nas nekoliko mlađih žena i djevojaka molile smo da u autobus vrate starice i djecu da nas one ne gledaju. Na to su se četnici divljački smijali, govoreći nam: "Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i ponižen je. "To su dakle htjeli, kako nama, koje su silovali i na kojima su se redali, tako i našim najbližima, staricama i djeci, koji su morali gledati našu patnju i s nama zajedno pati ti.

Bila sam potpuno slomljena i fizički i duševno. Molila sam Boga da četnici budu što grubiji, da mi nanesu što veću bol, da me, iako sam se u početku borila da preživim, zakolju, udave, ustrijele, samo da me više nema, da nestanem, da košmar u meni zauvijek nestane.

Tek nakon četiri dana, autobus je stigao u Brezovo Polje, koje je od Brčkog udaljeno samo 27 kilometara. Tu smo se oporavljale nekoliko dana, nakon čega su nas srbočetnici predali vojnicima UN-a, koji su nas prebacili u Hrvatsku, gdje smo se zadržale nekoliko dana. Nakon toga smo odvedene daleko, daleko od svoje Bosne, ponijevši u sebi bol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvim riječima ne mogu opisati i izraziti.

Sada živimo u Švedskoj, zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude... Nekoliko mjeseci, nakon svih onih strahota, moja nana i moja mala sestra nisu progovorile više od nekoliko riječi. Bile su gotovo zanijemile. Nana mi je umrla ovdje u Švedskoj. Sada živim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicama iz Bosne, među kojima je jako mnogo onih koji su prošli najsvirepije torture, zatočeničke logore, koje su u Bosni osnovali i vodili srbočetnici pod komandom bivše JNA i Slobodana Miloševića.

Da li ću se ikada moći vratiti u svoju Bosnu, u svoje lijepo Brčko, da li ću opet biti vesela kao što sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti, u mome Brčkom? Ne znam. Uzdam se u Boga i u pravdu. Danas je 19.VIII 1998. godine, kada svojevoljno pišem ovu izjavu Savezu logoraša Bosne i Hercegovine... Hoću li se na današnji dan, za godinu dana, konačno vratiti u svoju domovinu? Boga molim da mi pomogne... Mirna sam u nadi...

[SaraFina]

Jasmina Ploskić, diplomirana pravnica iz Mostara, svakog jutra dolazi na posao u razorenu Šantićevu ulicu. Obrazovana je, mlada i ugodna osoba, na prvi pogled djeluje kao žena koja uživa u životu. Njezina je svakodnevica ipak drugačija, puno nesretnija.



Piše: Robert Bubalo; Večernji list

Naime, već godinama traži sina Amara i kćerkicu Ajlu, koje su nevesinjski četnici ubili 1992. Amar je tada imao četiri i pol godine, Ajla samo devet mjeseci. Ubili su i njezina supruga Hasana, dok je sama Jasmina proživjela progon, silovanje, premlaćivanje.

Njezina nesretna priča počinje 22. lipnja 1992., kad je s cijelom obitelji bila u posjetu svekrvi u nevesinjskome selu Presjeka. - Ni danas mi nije jasno kako smo bili tako naivni - kaže Jasmina. - Naime, tada su Nevesinje već okupirali četnici, a kad smo mi bili u Presjeki, počeli su granatirati selo. Morali smo bježati, pa se nas oko 350 uputilo prema Veležu i Mostaru. Lutanje je trajalo četiri dana, s malo hrane i vode. Kad je jedna granata pala u našoj blizini, skupina se razdvojila. Nas je ostalo 70-ak, a cijela moja obitelj još je tada bila na okupu. Ubrzo nas je zarobila četnička jedinica - priča Jasmina.

Skupinu su odveli u Dnopolje, te razdvojili žene i djecu od muškaraca.

- Mi smo sjedili s jedne strane ceste, a naši muževi s druge. Gledamo jedni druge i šutimo, trpimo uvrede, ponižavanja, pljuvanja. Posebno su grube bile njihove žene i malodobna djeca. Kad im je stigao komandant Zdravko Kandić, muškarce su odveli vozilima. Muž i ja tada smo se pogledali. Tada sam ga posljednji put vidjela živa. Uputio mi je pogled koji je sve govorio, a meni uvijek krenu suze na oči kad ga se sjetim - veli Jasmina, koja inače dobro kontrolira emocije.

Žene i djecu su pak odveli u Nevesinje, u gradsku kotlovnicu, objekt bez ikakvih uvjeta za život. Tu su proveli četiri dana i četiri noći, a da ih nitko nije posjetio. Djeca su bila na rubu smrti, žedna, gladna. Jedne su noći pijani četnici došli po žrtve. Jasmina je odmah znala da ih vode na silovanje.

- Tada sam posljednji put vidjela djecu. Ipak, nisam mogla ni pomisliti, nisam htjela vjerovati da su ih u stanju ubiti. Nadala sam se da ću ih vidjeti, da ću im se vratiti i samo sam zato željela sve pretrpjeti i preživjeti - kaže Jasmina. Četnici su ih odveli do jednog motela na Boračkom jezeru pokraj Konjica. Tu su bile četiri dana, mučene, silovane. Jasmina kaže da se po grubosti posebno isticao Petar Divjaković, te da on danas mirno živi u Novom Sadu, uostalom kao i ostali zločinci iz te skupine.

Igrom slučaja, na koncu je nju i još dvije djevojke spasio Radoslav Soldo. Odveo ih je u Nevesinje. Sve ostale silovane žene su pobijene. Kasnije je, kaže, saznala da je Novica Gušić bio na čelu nevesinjske vojne piramide, te da je upravo on naredio pokolj svih žena i djece. Načelnik MUP-a u Nevesinju Krsto Savić ipak joj je dao nadu, slagavši da su njezina djeca i suprug živi i razmijenjeni. No već tada je cijela njezina obitelj bila zvjerski pobijena.

- Odnos Haaga prema nevesinjskome zločinu nevjerojatno je pasivan. Pa tamo je ubijeno 360 civila Bošnjaka i Hrvata, silovane su sve žene koje su uhvatili. Ja sam trebala biti svjedok Slobodanu Miloševiću i otvoriti ovaj slučaj, no u međuvremenu je Haag izgubio zanimanje za mene. Zašto? Očito, Haag je samo biznis i politika, a nikako pravda - ogorčena je Jasmina.

Ona ipak ne želi odustati. Cilj joj je prije svega pronaći djecu, njihove ostatke, te pokrenuti slučaj nevesinjskog zločina o kojemu, nažalost, ostatak svijeta šuti.


AZRA I LAJLA

Knjiga "Madness Visible: A Memoir of war" (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog "Daily telegrapha", kroz koji dan ce biti objavljena u Londonu; ovo je jedna prica koju je ova novinarka napisala o silovanoj zeni iz Foce i njenoj kcerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteci se i vracajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montaznim kucama smjestenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava zica. Kroz kamp je vodila dugacka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su ocito krenula u skolu. Jedno od njih na sebi je imalo ruzicaste pantalone cije su nogavice bile utrpane u cizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukocila kad smo joj prisli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOČI

"Stanite. To je ona!", povikala je Meliha, zena iz Asocijacije bivsih zatocenica logora BiH. Skocila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. "Oh, Lajla", kazala je Meliha grleci dijete. "Lajla, ovo je Dzenana". Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me pocelo gledati s paznjom. "Ona je dosla ovdje kako bi vidjela tvoju majku". Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguce da tako lijepo dijete moze biti rodjeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moze sjetiti ko bi od tih muskaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad - izgleda da se nikad ne peru - i piju, sve sto rade jeste da piju sljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokusala da ne misli o tome sta joj rade. U nekim nocima, bilo ih je petorica, sestorica ili vise, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuce u Foci i doveli je u zgradu. U Foci, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske zene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su zene odvodjene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na duznosti, "zadovoljavali" prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foci, trebali su zene. Muslimanske zene su smatrali zivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more gladju. Neke su zene odvodjene u salu Partizana. Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeca se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokusavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muskarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, zeljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. "Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika", kazivali su joj vicuci na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra vise nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zastiti. Nadala se i molila za to vise no ista, da njena ljupka kcerka nikada u zivotu ne dozivi majcinu sudbinu. Sacuvala je svoju kcerku. Vecina ostalih zena koje su na isti nacin ostale trudne, na stotine djecaka i curica rodile su muslimanke sirom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlucile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotiste u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rodjena nakon silovanja drzana su u sobama, odvajana od ostalih djecaka i djevojcica. Bila je to strasna stigma, mjesto na koje su morali doci. Nakon sto bih okoncala svoj posao, isla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU

Sada, u rano proljece 2001. godine donijela sam nesto stvari Azri, koja je zivjela od nicega. Imala je samo ono sto bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije ciji je budzet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla zivi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajednickim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je cipka, pokusaj da se mjesto ucini makar malo ljepsim. Nema televizora. "Lajla voli crtane filmove", kaze nam Azra tiho. "No, ja joj to ne mogu priustiti".

Azra kaze da bi radije umrla nego dopustila da joj kcerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. "Ne zelim da Lajla ikad sazna sta se desilo", kaze Azra tresuci se. "Cuvacu tu tajnu". Pali jos jednu cigaretu, kasljuci. Azra ne vidja mnogo ljudi. Zivi tri sata voznje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu a sestra i majka su takodje izbjeglice. Nana i daidza ubijeni su ispred kuce u Foci, u noci kada su vojnici dosli po nju. Nista nije, kaze, ostalo iz njene proslosti. Posljednje sjecanje na normalan zivot jeste ono kada je otisla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska usla u grad i polahko je iskliznula iz kuce. Cula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala strazara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uzas, da je strazar njen komsija. Druge su zene dolazile u njenu kucu kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komsije, dosli su po zene. Odveli su ih, strpali u kamion, vristeci vrijedjajuci njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mladje su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kaslje jos vise. Lice joj se grci. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rodjake. Ali nikada vise nece otici natrag u Focu, koja je danas na granici Republike Srpske i koja je preimenovana u Srbinje. Kada je konacno izasla iz kampa za silovanje, otisla je u Tursku uz pomoc humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rodjena.

Njeni silovatelji jos uvijek zive u Foci. Sjede u kafanama, piju kafu, zene se i radjaju djecu. "Mozete li zamisliti?", kaze Azra. Zive danas normalnim zivotima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj skoli, mjestu gdje Bosnjaci povratnici salju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje zrtve. "Hag ih nikada nece naci", kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no sto sam je vidjela, trojica njenih mucitelja - Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac i Zoran Vukovic - osudjeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foci. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zlocin protiv covjecnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zlocine. Ti su muskarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jos jednu cigaretu. Nije ih zeljela iza zatvorskih resetaka. Zeljela ih je mrtve. "Zelim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga", dodaje, "ima jos najmanje pedeset muskaraca iz Foce koji su uradili isto i oni jos uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li sta bih uradila? Nasla bih bilo kakvo oruzje i ubila ga!".

MAJKA SVOJOJ MAMI

Postoji jos razloga zbog kojih Azra ne moze natrag kuci, no ona ne zeli da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strasna tvar, da vecina zena koje su mjesecima drzane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muzevima ili porodicama, pricale o tome. Vecina od njih je dala nekome svoju djecu. "Vjeruju kako ce zaboraviti nocnu moru ako ne pricaju o tome", kaze mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. "No sve im se vraca, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su radjale. Ne mozete pobjeci od sjecanja, kako god da su ona losa."

Sjecam se, kada sam prvi put vidjela bebu rodjenu nakon silovanja, Francuza koji je dosao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumcario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nece znati svoje korijene i nikada nece saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tacno govori o tome koliko je djece rodjeno nakon silovanja je nejasna.

Azra kaze: "Rat je okoncan, no bol nije". Trese se dok pali sibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj zivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih zivi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih procitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno tesko suociti. Ima strasne nocne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatocena i gotovo da sve moze cuti. Vriske i krikove drugih zena. Moze namirisati krv. Moze tacno vidjeti svako lice. "Vidim njihove slike". Noci su najgore. Dobija napade panike od nocnih mora i tada se znoji. Lezi tamo razmisljajuci: "Ko ce se brinuti o mojoj kcerci ako ja umrem?". Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noci, cuje majku kako place i onda joj dolazi u krevet kako bi je utjesila. Masira majcin vrat. Donosi joj peskir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. "Ona je tako dobra djevojcica", kaze Azra, dodajuci da je ono sto je cini najtuznijom to sto joj ne moze kupiti odjecu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjesten stan. Vise od svega, Lajla zeli televizor. To boli Azru. "Voljela bih razmisljati o boljoj buducnosti", kaze Azra. "Ali kakva je buducnost ako ja svojoj kcerci ne mogu kupiti televizor?". Pokupili smo Lajlu iz skole i odveli je na rucak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabacenom, snijegom okovanom gradu. Azra narucuje nesto, no stalno pusi umjesto da jede. Bolesno je mrsava i njena koza je blijeda od anemicnosti. "To je zbog stomaka", kaze. "Unisten je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna". Smije se i kaze kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, takodjer. U posljednjih deset godina, otkako je zatocena u logoru, selila se iz jednog izbjeglickog kampa u drugi. Ovdje je vec trinaest mjeseci. Komsije su uredu, kaze, ali ih ne zeli zvati prijateljima. "Samo smo Lajla i ja", pojasnjava. Lajla jede picu, koja je plasticnog ukusa i prica i prica. O skoli, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne lici mnogo na svoju majku, iako je tesko zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no sto je potonula u pakao. "Stvarno zelim televizor", kaze mi, jeduci picu i baratajuci nespretno sa viljuskom i nozem. "Zbog crtanih filmova". Pitam je zbog cega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oci imaju boju gorke kafe. A onda se pocinje pomalo smijati. "Zato", kaze Lajla glasom odraslog covjeka, "jer to nije stvaran svijet".