kojeime wrote:oridjidji wrote:...Na kraju, na cemu bi se vjera bazirala i sta bi joj bio smisao da se Bozije postojanje tako lako može i dokazati...
Da li to znaci da bo vjernik trebao da bude sretniji sto se postojanje Boga ne moze dokazati pa mu ostaje vjera u Njega, nego kada bi se postojanje dokazalo pa bi onda nestala vjera i ostala spoznaja da stvarno postoji?
I da li to onda znaci da su vjera i vjernik zaista neprijatelji znanja jer vjernik vise vole da vjeruje a ne zna, nego da zna?
Vidi ljudska priroda je nemirna. Najteže je vjerovati u nešto što je nevidljivo/odgođeno, pa makar to bio i planirani cilj u našoj budučnosti, koji zavisi od ideje, prvog koraka ka njoj, našeg truda i izgaranja da do tog cilja dođemo.
Vjerovanje u bilo što iziskuje promišljanje, sumnju, preispitivanje, traženje odgovora, širinu u razmišljanju, ideju, trud, sredstvo, znanje i spremnost da se nešto u konačnici i prihvati kao dio našeg ubjeđenja. Da li je u pitanju naš cilj u bližoj budučnosti, neka naučna, filozofska ili religijska tvrdnja ili tek misao mi moramo u to vjerovati. Dali je u konačnici prihvatljiva ili ne, pokazaće naš sud i potvrda na kraju toga puta kada dosegnemo taj cilj/saznanje/dokaze.
Vjerovanju uvijek ne treba dokaz. Eratosten je bio vrsni matematičar, imao je golemo znanje. Matematika je bila njegov život. Promatrajući dvije sijene u dva različita grada (Aleksandrija, Siena) u podne, svojim promisljanjima, sumnjom, preispitivanjima, širinom u razmišljanju stvorio je ideju računanja obima zemlje i njenog ugla, prema mogučim matematičkim radnjama. Prvi njegov korak je bio analiza viđenog. Pošao je od pretpostavke da je zemlja okrugla (nije imao validan dokaz za to, kao ni sredstvo da to utvrdi) i u kombinaciji svih tih viđenih stvari i matematike izračunao je obim zemlje dajući dvije vrijednosti među kojima je i današnji obim zemlje spada. Šta ga je osim teorije i malo vjere dovelo do tako genijalnog zaključka i njegov rezultat učinio relevantnim da ga i danas po toj genijalnosti spomenemo? Širina i genijalnost njegove misli i uma, te sumnja i potraga da se uguši žeđ nemirne duše za odgovorima. To je i smisao vjerovanja kao i traženja znanja.
Vidiš u Kur`anu se govori o samo jednom svojstvu čovjeka, već o mnogo njih, jedan od jako bitnih svojstava je i to da neki nebi vjerovali ni da im se jasan dokaz iznese. Musliman recimo vjeruje da je Kur`an sredstvo koje odvaja vjerovanje od nevjerovanja i da je ono samo jedno sredstvo u mnoštvu sredstava koji trebaju da potvrde čovjekovu vjeru. Čovjek dokaze treba da traži u onome oko sebe i u sebi samome. Naš sud definiše šta je za nas prihvatljivo ili ne.
Da li je vjernik sretan što ne zna dali Bog postoji? To je teško pitanje na koje je teško dati pravi odgovor. U Islamu je sumnja dozvoljena, ali nije nevjerovanje, kaže se da sumnja nekvari ubijeđenje. Vjerovanje i u Islamu mora proči kroz mnoge procese.
Promišljanje, sumnja, preispitivanje, traženje odgovora, širina u razmišljanju, ideja, trud, sredstvo, znanje i spremnost da se nešto u konačnici i prihvati kao dio našeg ubjeđenja je potrebno svakome čovjeku vjerniku u potvrdi njegove vjere (u ovome slučaju govorim o Bogu). Dokaz nužno nemora biti vidljiv. Nekada se on prigrli umom, a nekada srcem.
Isključivost je neprijatelj svemu bez obzira jeli čovjek vjernik ili ne. Mnoge nove naučne tvrdnje su bile teško prihvatljive onima koji su držali isključivo do starijih naučnih tvrdnji. Zato je prethodno uvijek i postojala rasprava među naučnicima kao vječita sumnja u nešto novo. Isključivost u vjeri oduzima njenu širinu i smisao i dovodi do njenoga nerazumjevanja.
Vjera nebi nestala sa dokazom, dobila bi svoju potvrdu u spoznaji kao konačna istina. Međutim vjerujem da bi priroda ljudska bila u stanju odbaciti to zbog konstantne potrebe čovjeka za izazovima.
Meni nije teško prihvatiti da ljudi nevjeruju u Boga iako ja vjerujem, niti imam namjeru da nekoga ubjeđujem da prihvati ono u šta ja vjerujem. Međutim lijep razgovor o mnogim temama, kao i sagledavanje istih pojmova iz različitih uglova nije zlo za razumjevanje mnogih stvari/tema.