ŽIVOT I DRUGA IZNENAĐENJA ...

[Tisina]

Tekst: Ozren KeboSvojih čestitki Amerikancima i Obami Sarajevo bi bilo dostojno - evo zgodnog, egzotičnog, ali adekvatnog primjera - samo kad bi za gradonačelnika, odnosno gradonačelnicu, kandidiralo Svetlanu Đurković


U svom posljednjem televizijskom intervjuu, legen darni splitski muzičar Dino Dvornik, već dobro na četog zdravlja, kaže: "Ne volim konzervativne ljude. Više bih volio biti škrt nego konzervativan." Koristeći efektnu i duhovitu dosjetku, Dino je pokazao da mu je od tvrdica - tih samoodrživih i samoživih bića koji sopstveni interes podižu na nivo sakralnog - mrža samo ona rigidna životna konstitucija i filozofija koja sakralne vrijednosti podređuje sopstvenim interesima.

Sve sumnje u opravdanost ovako postavljene teze raspršio mi je detalj koji dolazi iz neizrecivih sfera našeg postojanja i pred čijom se mističnom pojavom povlači svaki pokušaj tumačenja: dok tekst koji čitate unosim u kompjuter, na radiju ide blok pjesama Dine Dvornika.

Konzervativni ljudi imaju kvalitet koji im se mora priznati - čvrsto brane svoje stavove. Ali taj osobni kvalitet na društvenoj razini predstavlja nedostatak, jer društvo počiva na elastičnosti, ne na čvrstini. Što konzervativniji čovjek, to tvrđi u odbrani sopstvenog mišljenja. A što tvrđi u odbrani, to pogubniji za komunikaciju i štetniji za okolinu. Konzervativni ljudi nanose nepopravljive štete i sebi i drugima. Odlazeći američki predsjednik dobar je primjer. Kako to biva kad cijeli gradovi, nekad barem normalni ako već ne liberalni, odjednom postanu konzervativni, imali smo prilike vidjeti nedavno u Sarajevu, kada su njegovi konzervativni stanovnici do pola noći po centralnim ulicama proganjali i prebijali njegove liberalne žitelje i njihove goste.

Ta civilizacijska sramota Sarajeva ima više uzroka koje ne treba razmatrati u novini kakva je Gracija, ali ima i čudnu posljedicu koja se nikako ne uklapa u nove čaršijske običaje. Radi se o tome da je jedan odskora izrazito zadrt i konzervativan grad gotovo pa euforično pozdravio ishod američkih izbora, koji su bili čisti trijumf slobodoumlja nad rigidnošću. Amerikanci su se suočili s vremenom baš onako kako to ono od njih traži. A Sarajevo slavi Baracka Obamu iako ono, ovakvo kakvo je sada, nikada ne bi glasalo za njega.

"Nikada se čovječanstvo", kaže Stefan Zweig, "nije ponašalo tako demonski i ostvarivalo takva božanska dostignuća kao u naše doba." To važi i danas. Kultura je svakako jedno od takvih dostignuća. Amerikanci iznova otkrivaju sopstvenu kulturu, kao civilizacijski, ali i politički vrhunac rafinirane, suptilne strane života. Dino Dvornik je dobro znao kakvu nam štetu na tom planu nanose konzervativci. I eto nas pred zanimljivim detaljem. Svojih čestitki Amerikancima i novom im predsjedniku Sarajevo bi bilo dostojno - evo zgodnog, egzotičnog kao što je egzotična i sama priča o Obami, ali i neporecivo adekvatnog primjera - samo kad bi za gradonačelnika, odnosno gradonačelnicu kandidiralo Svetlanu Đurković, osnivačicu i aktivistkinju Udruženja Q. Poruke takvog izbora onda bi zaista bile na visini aktuelnog američkog trijumfa. Svetlana - kao i Barack Hussein - pripada ponižavanoj i ugnjetavanoj manjini koja dobro zna, jer je na sopstvenim leđima osjetila, šta je to programsko, ulično divljaštvo kojeg šuteća većina podržava. I Svetlaninim istomišljenicima - isto kao i nekoć Obaminim u Americi - ovdje palijama i noževima osporavaju pravo na život, političku i spolnu legitimnost, javno djelovanje... I Svetlana se, kao i Obama, nije uplašila većine. Nedaćama se suprotstavlja proaktivno. I homoseksualci u Sarajevu, kao nekoć crnci u Americi, formalno imaju sva zagarantirana prava, suštinski nemaju ništa...

Mogućnost da Svetlana Đurković bude gradonačelnica zvuči egzotičnije čak i od katoličkog svećenika na tom mjestu. I dok je ponuda Franji Topiću, bez obzira što je originalna, bila tek dio šire političke kalkulacije, kandidatura i izbor prvog imena queer scene bili bi rukavica bačena u oči konzervativnoj javnosti. Na isti način na koji je tu rukavicu konzervativnoj Americi u oči bacila Demokratska stranka kada je za predsjednika kandidirala dvije blasfemične, do jučer nezamislive mogućnosti - ili crnca ili ženu.

Tako bismo na istaknutoj, iako više protokolarnoj nego suštinskoj, funkciji dobili časnu osobu, pripadnicu ugnjetavane manjine po više osnova: nije muško, nije pripadnica većinskog naroda u datoj sredini i nije straight. Time bi grad, koji svoje živopisne uloge sad žrtve sad dželata mijenja kako mu se ćefne, demonstrirao neuništivu, vječnu snagu blagosti, pomirenja, praštanja, razumijevanja. Svetlana bi bila sarajevski odgovor na inspirativni američki izbor. Dosta nam je više pederčina što nas već osamnaest godina vuku po blatu. I tu su stvari savršeno jasne - homoseksualnost je spolno opredjeljenje, a pederluk karakterna osobina, najčešće onih koji drugima osporavaju pravo na izbor.