odlomci iz nesto starijeg intervjua (start):
Vi ste prvi novinar u RS koji je počeo pisati o ovdašnjim zločinama. Da li je tačan naš osjećaj kako ste ostali usamljeni i onda i danas?
- Apsolutno. Teško je kolege okrivljivati, ali da sam imao podršku drugih medija, mislim da bi se možda oni koji su pokušali da me likvidiraju, teže drznuli. Jesam ostao usamljen, čak su mi kolege i poznanici govorili "ti si lud, što ti to treba"... Ali ne kajem se, mislim da svaki čovjek ima životnu misiju, a moja je da mi je ljubav preča od mržnje. Ne znam mrziti, a bojim se da su na ovim prostorima ljudi ogrubili, inficirani su mržnjom i što prije krene terapija, to bolje. Mi smo neki dan objavili tekst iz Bijeljine o tome kako je ubijeno petnaestoro djece i ovdje kod mene smo razgovarali o tome. Stravično je bilo i sad pokušavam analizirati svoje sagovornike. Ljudi za koje znam da su prije rata bili normalni, emotivni, osjećajni, sada razgovaraju kao da je ubijeno petnaest klikera. Pokušavam odgonetnuti kolika je to bolest među ljudima koji o ubijanju petnaestoro djece pričaju kao da si kupio petnaest kila šećera pa bacio. Plašim se mentalnog stanja sva tri naroda u BiH i mislim da će trebati mnogo vremena da se ljudi užasnu, da se zgroze nad činjenicom da je petnaestoro djece ubijeno na obalama Drine.
Dokle je stigla istraga o Vašem slučaju?
- Prema mojim informacijama, istraga je stala. Rukovodstvo u RS-u nije zainteresovano da to riješi. Izađe ministar na konferenciju za štampu i kaže kako je jedan od prioriteta slučaj pokušaja ubistva Željka Kopanje, a ja iz izvora MUP-a znam da su od tri čovjeka koja su vodila slučaj, dva skinuta, a jednom to ostavljeno kao predmet isti kao i svi drugi. Pretpostavljam da svi putevi vode ka Beogradu, ali kad bih počeo da tragam, onda bi mi život prošao u tome. Vjerujte mi, kad bih vidio tog idiota koji je podmetnuo bombu, ne znam šta bih, ne bih ga mogao ubiti, ne bih mu mogao vratiti, ne bi ga čak ni mrzio.
Možete li opisati kako se to desilo?
- Stizale su prijetnje. Pismene, usmene... Ja sam sve predavao MUP-u. Nisam mislio da će ići na likvidaciju, mislio sam da će me uhvatiti dvojica, trojica hrmpalija, pa me negdje u kafiću prebiti. To je 1999., meni je 21. oktobra rođendan i s Antonom Kasipovićem sam sjedio pred hotelom Palas. Oko četiri, pet sati smo se razišli, ja sam otišao kući. Ujutro krenem u kafić Napoleon gdje inače pijem kafu. Fin oktobarski dan, rekoh prošetaću, ulež'o sam se u autu. I prođem auto, a onda kao da mi neko reče vrati se. Vjerovatno sam mislio da ću zakasniti na kafu, da će se raja rasuti. Vratim se, sjeo sam u auto, ubacio ključ i onda je eksplodiralo. To je eksplodiralo toliko jako, poslije su mi pričali, da je čitav kvart odjeknuo, ali ja to nisam čuo. Vidio sam svoju desnu nogu odmah kad je odbijena na suvozačevom mjestu. Zajaukao sam: "Nataša, pomozi", supruzi, ona je na petom spratu, i posljednje što sam pomislio bilo je: "Što ja nju zovem, ne može ona mene čuti". Ali, čula me, toliko sam jaukao. Onda sam izgubio svijest. Kad sam stigao u bolnicu, definitivno sam pao i tad sam bio klinički mrtav.
Šta Vas je spasilo?
- Parkiranje. Mali je parking pred zgradom i auto sam parkirao pola na zemlju, a pola na asfaltu kako bi mogao parkirati i komšija. Onaj ko je postavljao kilogram i po eksploziva, stavio ga je pod prednji dio koji je bio na zemlji, tako da je ona apsorbovala dobar dio snage. Da ga je postavio na asfaltu, odletio bih gore na zgradu.
Šta se dešava poslije? Bolovi, traume?
- Poslije su mi pomogle te silne posjete, nisu mi dale da ostanem sam sa sobom. Ali bio sam svjestan i bio sam odmah psihički stabilan. Ponijela me ta snaga. Huja me uhvatila, inat. Imao sam užasne bolove i primao sredstva za umirenje. Svakih tri do četiri sata dobijao sam injekciju zbog bolova. Kasnije su počeli oni fantomski bolovi. To je kao da ti nož ubada u petu koje nemaš. Kao da ti kliještima čupa nokte kojih nemaš. Bole te stopala. To su ti fantomski bolovi. U noći se probudiš sav mokar kao da si bio u bazenu. Poslije toga počelo je popuštati i sada, hvala Bogu, samo su me bolovi jednu noć držali, a inače se javljaju kad je promjena vremena. Odmah sam počeo raditi, prestao sam piti jer sam se plašio da bih u kafani sam sebe počeo sažaljevati, cmizdriti.
Izabrali ste najbolji način!?
- Nije to što sam ja neka pamet, već što sam jednostavno takav mentalitet.
Kakve su bile reakcije običnih ljudi?
- Kada sam poslije 15, 20 dana izašao iz bolnice, rekao sam kolegama i rođacima da me vode u Gospodsku ulicu. Htio sam razbiti taj muški kompleks da sam invalid. I desilo mi se tad nešto najljepše u životu: desetine ljudi su mi prilazili, podržavali me, neke žene su plakale. Tad sam vidio da sam na pravom putu, to je... Ja se i sad naježim, to je nešto meni nedoživljeno…
Reakcija Vaših kolega bila je, najblaže rečeno, mlaka. Deset redova komentara?
- Mislim da mi u Bosni više nemamo novinara kakve smo imali. Mnogi su iz Banje Luke otišli jer nisu Srbi, neki su se povukli u druge poslove, ovo što je ostalo, uglavnom se bavilo propagandom, tako da jesam bio usamljen. Tvrdim da mi se ovo ne bi desilo da je Televizija Republike Srpske, kad smo mi objavili prvu seriju o ubistvu 185 ljudi na Korićanima, fotografije, izjave istražnog sudije, izjave očevidaca, izjave ljudi u Skender-Vakufu, spisak žrtava, prenijela samo dio priče.
Možete li opisati Željka Kopanju? Snažan, jak, pun energije?
- Željko Kopanja je čovjek koji, osim zaljubljenosti u novine i kompaniju, samo traži motive za borbu za što funkcionalniji život. Svaki dan četiri do pet sati vježbam, ujutro sam ovdje na poslu... Zapravo, pokušavam da otmem od života što više, kao da mi se ništa nije desilo.
