Zdravi fasizam i histericni optimizam, Petar Lukovic, Feral
Moderator: anex
-
vinska musica
- Posts: 8
- Joined: 03/09/2005 04:01
#1 Zdravi fasizam i histericni optimizam, Petar Lukovic, Feral
Feral
Piše: Petar Luković
Za razliku od mnogobrojnih zatupastih naroda koji se useravaju od državničkih problema, večito uplašeni na pomen bratoubilačkih ratova, masakra, zločina, inflacije, zdravog fašizma, crkvene lobotomije ili teritorijalnih svetinja – The Serbs, opušteno, relaksirano, baš kao u pravoslavnoj poslovici koja takvo joint-stanje duha objašnjava rečenicom «sve im je ravno do Kosova», čekaju da izađu na megdan prvo sa Albancima, a potom, kad bude trebalo (a trebaće) sa čitavim svetom!
Uoči predstojećih tzv. pregovora oko Kosova koji su, je li, samo puka formalnost jer nam je premijer dr Koštunica, tokom boravka u Hilandaru, (gde se transcendentalno oporavljao u društvu naočito maljavih sveštenika) čvrsto obećao da će pomenuto Kosovo ostati u državnom okviru Srbije i da su priče o nekakvoj nezavisnosti puko naklapanje – situacija u zemlji je na granici histeričnog optimizma, umešanog s elementima ekstazija: mirna, gotovo vesela, na momente šizofreno potresna, ali večito pod kontrolom Vlasti koja precizno, u svakom času, zna šta radi.
Dok su naivni i lakomisleno gramzivi Albanci odavno saopštili sastav svog pregovaračkog tima i svoju smešnu Platformu glede apsolutne nezavisnosti – naši selektori mudro se čuvaju da otkriju ključne igrače; slatka dilema da li će u ekipi na mestu centarfora igrati Koštunica ili Tadić, da li će centarhalf biti Vuk Drašković ili možda senzacionalni debiltant Bora Đorđević (tetovirani DSS-kadar alkoholno spreman da svoje četničko-zaklane pošalice odmah pretvori u srebreničku političku platformu), ostala je državna tajna i nakon utvrđene Rezolucije o Kosovu u Skupštini Srbije. Zna se, za sada, ono najvažnije što stoji u prvoj rečenici: «Skupština Srbije odobrava započinjanje razgovora o Kosovu», što je ekstremni demokratski diskurs, jer je Skupština mogla – a što ne bi mogla? – da odjebe pregovore i, recimo, naredi da se pohapse svi Albanci na Kosovu, samo kad bi našoj narodnoj policiji dozvolili da na Kosovo dođe. Kako su ovu Rezoluciji podržali Šešeljevi radikali i Miloševićevi socijalisti – nema dileme da je reč o vrlo elastičnom human-rights dokumentu u kojem se srpskim pregovaračima dozvoljava da Albanicima ponude najviše standarde glede masovnog iseljavanja, policijske torture, kolektivnih samoubistava ili brzog izdavanja izlaznih viza, bez prava na povratak. Kako bi se još jednom osigurali protiv iznenađenja iz antisrpske međunarodne zajednice – u Rezoluciju je uključen predlog srpskih radikala da se nakon završetka pregovora, na osnovu ustavnih ovlašćenja, i građani Srbije na referendumu izjasne o tim zaključcima.
Demokratsko iskustvo sa referenduma u aprilu 1998. kad smo bili pitani pristajemo li da na Kosovo stignu petorica evropskih posmatrača – a mi sa 99,98 odsto odgovorili da mogu da nam popuše qurac, objektivno garantuje da će veličanstveno razumni srpski narod, šta god da se na tzv. pregovorima dogodi, ispravno uzeti stvar u svoje ruke i sjebati belosvetske zlikovce, navikle da nam u miru otimaju ono što smo poštenim likvidacijama stekli.
Ono što neukusno zlobne Hrvate danas interesuje nije rezultat referenduma koji se već sad zna – već strategija srbijanskih vlasti u ovim sasvim nepotrebnim pregovorima: jedna od varijanti jeste da se Albanci ubede (hrvatski: navuku) da će im pod Srbijom biti super i da im je nezavisnost samo veliki trošak; druga varijanta ide ka objašnjavanju teorije Vuka Draškovića – koji tvrdi da će, kad se pregovori uspešno okončaju (!?), Srbija postati Centar Razvoja Pravoslavne Evrope: otvoriće se, kaže Vuk, 550.000 radnih mesta, Amerikanci će u Srbiju uložiti preko milijardu biliona milijardi dolara, pa će Albanci – poznati kao razuman svet – pohitati u Srbiju da tamo rade i privređuju, okruženi tolerantnim domicilnim stanovništvom koje iznad svega obožava albanski jezik i običaje.
Usred Moskve, predsednik Tadić iznenadio je premijera Koštunicu pastoralnom idejom da se na Kosovu – poput veličanstveno efikasnih entiteta u Bosni & Hercegovini – naprave dve nacionalne ali mentalne bolesne poludržavice, ali kako je nacionalni interes vaskolike Srbije da hoće celo Kosovo ili Kosova neće biti, sve ukazuje da će se po povratku u Beograd Tadić provesti kao nesrećni slovenački predsednik Janez Drnovšek koji se, eto, usudio da izjavi kako je Kosovo «de facto, nezavisno». Pokušaj Srpske Pravoslavne Crkve da spali Drnovšeka jer je otkrio da je zemlja okrugla – nastavio se raspirivanjem antislovenačkog raspoloženja, u čemu već imamo odličnih iskustava još od bojkota slovenačke robe davne 1989., kad su inteligentni srpski rodoljubi, s prozora svojih stanova, na ulicu bacali «Gorenje» šporete i frižidere, ushićeni idejom da Srbima ne trebaju vatra i led, i da će se grejati/smrzavati na Miloševićevim histeričnim pretnjama.
Sasvim se slučajno na ovu antislovenačku matricu naslonio happening u Novom Sadu gde su pripadnici fašističke grupe «Nacionalni stroj» prekinuli tribinu na tamošnjem Filozofskom fakultetu, iz «pedagoških razloga» ošamarili desetak učesnika i – odšetali u legendu, pozdravljajući prisutne «Zig Heil» piruetom. Navodno šokirana postojanjem fašista koje je sama godinama ohrabrivala i tetošila – Vlast je reagovala u samoodbrani: hapšenje ovih skotova prikazano je kao najveći policijski uspeh, bez obzira na golu činjenicu da se o ovim nac.junacima godinama znalo, kao i o njihovim patri(j)otskim poduhvatima, koji su se poklapali sa državnim interesom glede Kosova, manjina ili «legitimne odbrane nacionalnih interesa». Što će reći da između, recimo, Bore Đorđevića i «Nacionalnog stroja» nikad nije bilo nikakvih razlika – jer ono što Koštunica misli, a ne usuđuje se da kaže, govore Bora & «Nacionalni stroj», sve pod izgovorom da je Srbija demokratska zemlja u kojoj ima mesta za svaki različit nacistički stav. Uostalom, zar predsednik Boris Tadić, u času kad je na Pravnom fakultetu održana tribina o «Oslobađanju Srebrenice», nije rekao da «svako ima pravo na svoje političko mišljenje», što se sad čudimo što su počeli da nas šamaraju?
Usred ove sasvim mirne atmosfere u Srbiji u kojoj se, majke mi, ništa zanimljivo ne dešava – iz mrtvila nas je digla odluka radikalske općine Zemun da se pobratimi sa okrugom Rif Damask u slobodarskoj Siriji, zemlji koja je pod američkim sankcijama, jer krije okorele teroriste, pripadnike militantnog Hamasa i proiranskog Hezbolaha. Ista ta opština Zemun – širom svijeta poznata po svojim počasnim građanima koje je Šešeljeva stranka birala po najvišim kosovskim kriterijumima: Žan Mari Le Pen, Vladimir Žirinovski, kao i nekadašnji SS oficir Franc Šenhuber – danas je u ljubavi sa Sirijom, kao prethodnica Srbije koja će, posle Referenduma o Kosovu, odmah uspostaviti stare veze sa Severnom Korejom, Kubom ili Belorusijom, tek da se zna da prva ljubav zaborava nema!
Drugim, hrvatskim rečima, stanje u zemlji vaših favourite susjeda je ekstremno stabilno, sveobuhvatno mirno, totalno optimističko, jer je pravda, kao obično, na srpskoj strani, a sad kad uz sebe imamo Rif Damask – jači smo od sudbine! Važno je da Kosovo ostaje skroz naše: o Republici Srpskoj Krajini tek ćemo da pregovaramo! Mislite o tome!
Piše: Petar Luković
Za razliku od mnogobrojnih zatupastih naroda koji se useravaju od državničkih problema, večito uplašeni na pomen bratoubilačkih ratova, masakra, zločina, inflacije, zdravog fašizma, crkvene lobotomije ili teritorijalnih svetinja – The Serbs, opušteno, relaksirano, baš kao u pravoslavnoj poslovici koja takvo joint-stanje duha objašnjava rečenicom «sve im je ravno do Kosova», čekaju da izađu na megdan prvo sa Albancima, a potom, kad bude trebalo (a trebaće) sa čitavim svetom!
Uoči predstojećih tzv. pregovora oko Kosova koji su, je li, samo puka formalnost jer nam je premijer dr Koštunica, tokom boravka u Hilandaru, (gde se transcendentalno oporavljao u društvu naočito maljavih sveštenika) čvrsto obećao da će pomenuto Kosovo ostati u državnom okviru Srbije i da su priče o nekakvoj nezavisnosti puko naklapanje – situacija u zemlji je na granici histeričnog optimizma, umešanog s elementima ekstazija: mirna, gotovo vesela, na momente šizofreno potresna, ali večito pod kontrolom Vlasti koja precizno, u svakom času, zna šta radi.
Dok su naivni i lakomisleno gramzivi Albanci odavno saopštili sastav svog pregovaračkog tima i svoju smešnu Platformu glede apsolutne nezavisnosti – naši selektori mudro se čuvaju da otkriju ključne igrače; slatka dilema da li će u ekipi na mestu centarfora igrati Koštunica ili Tadić, da li će centarhalf biti Vuk Drašković ili možda senzacionalni debiltant Bora Đorđević (tetovirani DSS-kadar alkoholno spreman da svoje četničko-zaklane pošalice odmah pretvori u srebreničku političku platformu), ostala je državna tajna i nakon utvrđene Rezolucije o Kosovu u Skupštini Srbije. Zna se, za sada, ono najvažnije što stoji u prvoj rečenici: «Skupština Srbije odobrava započinjanje razgovora o Kosovu», što je ekstremni demokratski diskurs, jer je Skupština mogla – a što ne bi mogla? – da odjebe pregovore i, recimo, naredi da se pohapse svi Albanci na Kosovu, samo kad bi našoj narodnoj policiji dozvolili da na Kosovo dođe. Kako su ovu Rezoluciji podržali Šešeljevi radikali i Miloševićevi socijalisti – nema dileme da je reč o vrlo elastičnom human-rights dokumentu u kojem se srpskim pregovaračima dozvoljava da Albanicima ponude najviše standarde glede masovnog iseljavanja, policijske torture, kolektivnih samoubistava ili brzog izdavanja izlaznih viza, bez prava na povratak. Kako bi se još jednom osigurali protiv iznenađenja iz antisrpske međunarodne zajednice – u Rezoluciju je uključen predlog srpskih radikala da se nakon završetka pregovora, na osnovu ustavnih ovlašćenja, i građani Srbije na referendumu izjasne o tim zaključcima.
Demokratsko iskustvo sa referenduma u aprilu 1998. kad smo bili pitani pristajemo li da na Kosovo stignu petorica evropskih posmatrača – a mi sa 99,98 odsto odgovorili da mogu da nam popuše qurac, objektivno garantuje da će veličanstveno razumni srpski narod, šta god da se na tzv. pregovorima dogodi, ispravno uzeti stvar u svoje ruke i sjebati belosvetske zlikovce, navikle da nam u miru otimaju ono što smo poštenim likvidacijama stekli.
Ono što neukusno zlobne Hrvate danas interesuje nije rezultat referenduma koji se već sad zna – već strategija srbijanskih vlasti u ovim sasvim nepotrebnim pregovorima: jedna od varijanti jeste da se Albanci ubede (hrvatski: navuku) da će im pod Srbijom biti super i da im je nezavisnost samo veliki trošak; druga varijanta ide ka objašnjavanju teorije Vuka Draškovića – koji tvrdi da će, kad se pregovori uspešno okončaju (!?), Srbija postati Centar Razvoja Pravoslavne Evrope: otvoriće se, kaže Vuk, 550.000 radnih mesta, Amerikanci će u Srbiju uložiti preko milijardu biliona milijardi dolara, pa će Albanci – poznati kao razuman svet – pohitati u Srbiju da tamo rade i privređuju, okruženi tolerantnim domicilnim stanovništvom koje iznad svega obožava albanski jezik i običaje.
Usred Moskve, predsednik Tadić iznenadio je premijera Koštunicu pastoralnom idejom da se na Kosovu – poput veličanstveno efikasnih entiteta u Bosni & Hercegovini – naprave dve nacionalne ali mentalne bolesne poludržavice, ali kako je nacionalni interes vaskolike Srbije da hoće celo Kosovo ili Kosova neće biti, sve ukazuje da će se po povratku u Beograd Tadić provesti kao nesrećni slovenački predsednik Janez Drnovšek koji se, eto, usudio da izjavi kako je Kosovo «de facto, nezavisno». Pokušaj Srpske Pravoslavne Crkve da spali Drnovšeka jer je otkrio da je zemlja okrugla – nastavio se raspirivanjem antislovenačkog raspoloženja, u čemu već imamo odličnih iskustava još od bojkota slovenačke robe davne 1989., kad su inteligentni srpski rodoljubi, s prozora svojih stanova, na ulicu bacali «Gorenje» šporete i frižidere, ushićeni idejom da Srbima ne trebaju vatra i led, i da će se grejati/smrzavati na Miloševićevim histeričnim pretnjama.
Sasvim se slučajno na ovu antislovenačku matricu naslonio happening u Novom Sadu gde su pripadnici fašističke grupe «Nacionalni stroj» prekinuli tribinu na tamošnjem Filozofskom fakultetu, iz «pedagoških razloga» ošamarili desetak učesnika i – odšetali u legendu, pozdravljajući prisutne «Zig Heil» piruetom. Navodno šokirana postojanjem fašista koje je sama godinama ohrabrivala i tetošila – Vlast je reagovala u samoodbrani: hapšenje ovih skotova prikazano je kao najveći policijski uspeh, bez obzira na golu činjenicu da se o ovim nac.junacima godinama znalo, kao i o njihovim patri(j)otskim poduhvatima, koji su se poklapali sa državnim interesom glede Kosova, manjina ili «legitimne odbrane nacionalnih interesa». Što će reći da između, recimo, Bore Đorđevića i «Nacionalnog stroja» nikad nije bilo nikakvih razlika – jer ono što Koštunica misli, a ne usuđuje se da kaže, govore Bora & «Nacionalni stroj», sve pod izgovorom da je Srbija demokratska zemlja u kojoj ima mesta za svaki različit nacistički stav. Uostalom, zar predsednik Boris Tadić, u času kad je na Pravnom fakultetu održana tribina o «Oslobađanju Srebrenice», nije rekao da «svako ima pravo na svoje političko mišljenje», što se sad čudimo što su počeli da nas šamaraju?
Usred ove sasvim mirne atmosfere u Srbiji u kojoj se, majke mi, ništa zanimljivo ne dešava – iz mrtvila nas je digla odluka radikalske općine Zemun da se pobratimi sa okrugom Rif Damask u slobodarskoj Siriji, zemlji koja je pod američkim sankcijama, jer krije okorele teroriste, pripadnike militantnog Hamasa i proiranskog Hezbolaha. Ista ta opština Zemun – širom svijeta poznata po svojim počasnim građanima koje je Šešeljeva stranka birala po najvišim kosovskim kriterijumima: Žan Mari Le Pen, Vladimir Žirinovski, kao i nekadašnji SS oficir Franc Šenhuber – danas je u ljubavi sa Sirijom, kao prethodnica Srbije koja će, posle Referenduma o Kosovu, odmah uspostaviti stare veze sa Severnom Korejom, Kubom ili Belorusijom, tek da se zna da prva ljubav zaborava nema!
Drugim, hrvatskim rečima, stanje u zemlji vaših favourite susjeda je ekstremno stabilno, sveobuhvatno mirno, totalno optimističko, jer je pravda, kao obično, na srpskoj strani, a sad kad uz sebe imamo Rif Damask – jači smo od sudbine! Važno je da Kosovo ostaje skroz naše: o Republici Srpskoj Krajini tek ćemo da pregovaramo! Mislite o tome!
- Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#4 Re: Zdravi fasizam i histericni optimizam, Petar Lukovic, Fe
vinska musica wrote:Feral
Piše: Petar Luković
Za razliku od mnogobrojnih zatupastih naroda koji se useravaju od državničkih problema, večito uplašeni na pomen bratoubilačkih ratova, masakra, zločina, inflacije, zdravog fašizma, crkvene lobotomije ili teritorijalnih svetinja – The Serbs, opušteno, relaksirano, baš kao u pravoslavnoj poslovici koja takvo joint-stanje duha objašnjava rečenicom «sve im je ravno do Kosova», čekaju da izađu na megdan prvo sa Albancima, a potom, kad bude trebalo (a trebaće) sa čitavim svetom!
(...)

-
vinska musica
- Posts: 8
- Joined: 03/09/2005 04:01
#7
Tulipan, ne lazi ljude na forumu. Na B-92 Perini textovi su vec godinu dana u vrhu citanosti. 
-
Prenj
- Posts: 7014
- Joined: 20/07/2004 08:59
#9
Gdje nas nadjeTulipan wrote:Mislim da tekstovima o Kosovu nije mjesto ovdje zar ne vinska musice ali potrebno je naci prostor gdje se u dovoljnoj mjeri mrzi sve sto ima veze sa Srbijom i Srbima uopste. Na b92 Perini tekstovi nisu vise IN ali ovdje nikada ne zastarjevaju.
Ili ti to po automatizmu - oni drugi su tu samo da vas mrze?
Dobri tekstovi uvijek imaju svoje citaoce.
Po tom kriterijumu, Perini tekstovi su uvijek ovdje dobrodosli.
-
vinska musica
- Posts: 8
- Joined: 03/09/2005 04:01
#10
Gde vas nadje?!
A mozda smo zemljaci, pa iz nostalgucnih razloga...
Pozdrav!
A mozda smo zemljaci, pa iz nostalgucnih razloga...
Pozdrav!
