Bio sam klinjo, puca se, rat...kad se smiri uzmem loptu i šutam s rajom. Na tv-u sam mislio "ono neka djeca igraju lopte" i nije mi bilo zanimljvio gledati dok me daidža nije pitao za koga navijam. Zijan. Čuj za koga navijam, za koga se to ima navijat'? "Nema ni za koga, samo za Želju"...a stari pitar, vod'o me na zapad Hadisona, onaj dio blizu sjevera, vodio na sjever Grbavice kad ga je Gušo primio kroz pišu, ali me nije mogao natjerat da navijam za "anamo one"
.Džaba, to je neka neraskidiva veza koja se ne može tako la'ko ni opisati. Znam samo da mi nikad nije svejedno i da nervoza ne bira, niti na jednoj utakmici, bilo da igramo sa Leotarom ili sa Newcastle-om. Jednostavno, Željo je nešto što ne mogu da izbacim iz glave ni na jedan dan.
PS: uvijek sam se pitao kako je dole, na terenu kad je pun stadion...jbg, kad imam dvije lijeve pa nikad nisam ni imao šanse da se nadam da cu zaigrat. Ganj'o druge sportove, a sad na terminu zabijam golove.
Volio bih da se jave (pored nas mladjih) i stariji navijači, ja sam predratna generacija pa se ni ne sjecam Juge i paljenja voza, gostovanja...
), mada me, priznajem 
mogo si dopishat od aleje do stadiona. Jebi ga, ne mogu se fakat naci prave rijeci. I pored svega, ludo mi je sto skoro uvijek ima raje na Grbavici...ono ako se otvore kapije, nekako se procuje i otac dovede dijete, slikaju se pored lokomotive, grupica sjedi na jugu, igra se lopte na betonskom...sve to mi je prejako
Kako nikad nismo vidjeli organizovano navijanje, ostali smo šokirani i polako se nafuravali na to. Sjećam se te sezone izgubi Željo finale Kupa od Sarajeva 2:0, vidim nije mi baš svejedno... na kraju odemo na derbi na Grbavici 97e, kad smo vodili 1:0 i izgubili, tad izgubio glas, sjebao se ko rijetko kad u životu zbog poraza... ali odtad počeo ići svako malo na tekme... derbi 3.maja, pa Zubanov derbi 
