Zašto osoba mora slijediti mezheb?
-
abdulhaqq_
- Posts: 201
- Joined: 04/05/2005 10:40
#1 Zašto osoba mora slijediti mezheb?
Debata Imeđu Dr. Muhammed Se'id el-Butija i Vodećeg Selefijskog Učitelja (Nasrudina Albanija)
(c) Preveo s Arapskog Nuh Ha Mim Keller 1995
[Nuh Ha Mim Keller:] Ja ću zaključiti moj odgovor prevodom debate koja se odvila u Damasku između profesora Šeri‘ata Muhammed Se‘id el-Butija, i Selefijskog učitelja. Buti ga je pitao:
Buti: “Kakav je tvoj metod razumijevanja Allahovih pravila? Da li ih ti uzimaš iz Kur’ana i Sunne, ili od Imama idžtihada?”
Selefi: “Ja provjerim pozicije Imama i njihove dokaze za te pozicije, i onda odaberem onu koja je najbliža dokazima iz Kur’ana i Sunne.”
Buti: “Imaš pet hiljada Sirijskih funti koje si štedio tokom šest mjeseci. Onda za te pare kupiš robu i počneš trgovati. Kada ćeš platiti zekat na robu, nakon šest mjeseci, ili nakon godinu dana?”
Selefi: [On se zamisli, i reče,] “Tvoje pitanje implicira da ti vjeruješ da se zekat treba plaćati na obrtnički kapital.”
Buti: “Ja samo pitam. Ti treba da odgovoriš na svoj način. Ovdje ispred sebe imaš biblioteku s knjigama Kur’anskog tefsira, hadisa, i djela mudžtehid Imama.”
Selefi: [On razmisli malo, pa reče,] “Brate, ovo je din, a ne jednostavna stvar. Osoba može odgovoriti od svoga mišljenja, ali to zahtijeva razmatranje, istragu, i studiranje; a sve to iziskuje vrijeme. A mi smo došli da raspravimo nešto drugo.”
Buti: Ja sam povukao to pitanje i rekao, “Uredu. Je li obligatno svakom Muslimanu da provjerava dokaze za pravne pozicije Imama, i da usvoji onu koja je najbliža Kur’anu i Sunnetu?”
Selefi: “Jeste.”
Buti: “To znači da svi ljudi posjeduju isti kapacitet za idžtihad koji su imali Imami mezheba; ili čak i veći, pošto bez sumnje, svako ko može suditi pozicije Imama i vrijednovati ih na osnovu Kur’ana i Sunne mora znati bolje nego svi oni.”
Selefi: On je rekao, “U stvarnosti, ljudi se djele na tri kategorije: mukallid, ili ‘sljedbenik kvalifikovanog učenjaštva bez poznavanja primarnih dokumentovanih dokaza (Kur’ana i Hadisa)’; muttabi‘, ili ‘sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza’; i mudžtehid, ili učenjak koji može izvlačiti pravila direktno iz primarnih dokumentovanih dokaza (idžtihad). Onaj ko uporedi mezhebe i odabere onaj koji je najbliži Kur’anu je muttabi‘, sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza, što je stupanj između slijeđenja učenjaštva (taklid) i izvlačenja pravila iz primarnih tekstova (idžtihad).”
Buti: “Onda šta je sljedbenik učenjaštva (mukallid) obavezan činiti?”
Selefi: “Slijediti mudžtehida s kojim se slaže (u pravnom mišljenju).”
Buti: “Da li predstavlja neku poteškoću da on slijedi jednog od njih, držeći se njega, i ne mjenja ga s drugim?”
Selefi: “Da. To je zabranjeno (haram).”
Buti: “Šta je dokaz da je to zabranjeno?”
Selefi: “Dokaz je to da on sam sebe obavezuje na nešto na što ga nije obavezao Allah, subhanehu ve te`ala.”
Buti: Ja rekoh, “Na koji od sedam kanonskih učenja (kira’at) ti recituješ Kur’an?”
Selefi: “Hafs.”
Buti: “Da li ti recituješ samo po tom učenju, ili i u drugim kanonskim učenjima svakog dana.”
Selefi: “Ne, ja recitujem samo u njemu.”
Buti: “Zašto učiš samo u njemu kada te Allah Svemoćni i Veličanstveni nije obavezao da činiš išta drugo osim da recituješ Kur’an onako kako ga je prenio—s nepobitnim tevaturom (bijavši prenesen od toliko svjedoka na svakom levelu prenosioca da sama brojnost svjedoka poništava mogučnost njegove patvorenosti ili izmijenjenosti), od Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem)?”
Selefi: “Zato što ja nisam imao priliku da studiram druga kanonska učenja, ili da recitujem Kur’an osim na ovaj način.”
Buti: “Ali osoba koja je naučila fikh Šafi‘i mezheba—ona također nije bila sposobna da nauči druge mezhebe ili imala prilike da razumije pravila religije osim od svog Imama. Stoga ako kažeš da ona također mora znati sve idžtihade Imama da bi ih mogla sve slijediti, onda iz toga slijedi da ti također moraš naučiti sva kanonska učenja da bi mogao recitirati u svakom od njih. A ako nađeš sebi ispriku zato što ne možeš, onda trebaš i tu osobu ispričati također. U svakom slučaju, ja kažem: gdje si našao dokaz da je obligatno sljedbeniku učenjaštva (mukallidu) da mjenja mezhebe (tj. bira sebi pravila iz mezheba), kada ga Allah nije time obavezao? Tj., isto kako nije obavezan slijediti poseban mezheb, on nije obavezan ni da ih mješa tj. mjenja.”
Selefi: “Njemu je zabranjeno da se drži jednog mezheba vjerujući da mu je Allah to naredio.”
Buti: “To je nešto drugo, i to je bez ikakve sumnje istina i na tome se učenjaci slažu. Ali da li ima ikakvog problema oko toga da on slijedi određenog mudžtehida, znajući da ga Allah nije na to obavezao?”
Selefi: “Nema problema.”
Buti: [El-Hadžnedijev] el-Karras, iz kojeg podučavaš, te kontradiktira. On kaže da je zabranjeno, a na nekim mjestima zapravo zaključuje da je onaj ko slijedi samo jednog Imama a ne druge zapravo nevjernik (kafir).”
Selefi: On je rekao, “Gdje?” i onda počeo gledati u tu knjigu Karras, razmatrajući njen tekst i izraze, razmišljajući o riječima autora “Ko god slijedi jednog od njih u svim pitanjima je slijep, imitator, zabludjeli licemjer, i on je “među onima koji su podjelili svoju vjeru u grupe” [Kur’an 30:32]. On je rekao, “Slijeđenjem, on misli na onoga koji vjeruje da je pravno obligatno za njega da čini tako. Riječi su malo nedorečene.”
Buti: Ja rekoh, “Kakav imaš tu dokaz da je baš to što je on tom izjavom mislio? Zašto samo ne kažeš da je autor te knjige pogriješio?”
Selefi: On je insistirao da je izraz autora ispravan, te da se treba razumjeti tako da sadrži neizraženi uslov [tj. “pod uslovom da sljedbenik vjeruje da mu je obligatno da slijedi određenog Imama”], i on je odbranio autora od ikakve pogreške s njim (u njegovoj izjavi).
Buti: Ja rekoh, “Ali interpretirana na ovakav način, izjava se ne odnosi na nikoga niti ima ikakva značaja. Nijedan Musliman nije nesvjestan činjenice da slijeđenje određenog Imama nije pravno za njega obligatno. Nijedan Musliman to ne čini osim svojom slobodnom voljom i izborom.”
Selefi: “Kako to može biti, kada ja čujem od običnih ljudi i nekih učenjaka da je obligatno slijediti jedan određeni mezheb, i da osoba ne može napustiti svoj mezheb i slijediti drugi?”
Buti: “Imenuj mi jednu osobu od običnih ljudi ili učenjaka koja ti je to rekla.”
On nije ništa rekao, i izgledao je iznenađen time da bi ono što sam rekao moglo biti istina, i nastavio je ponavljati da je mislio da mnogi ljudi smatraju da je zabranjeno napustiti jedan mezheb i slijediti drugi.
Ja rekoh, “Nećeš danas naći nikoga ko vjeruje u takvo pogrešno shvatanje, iako se pripisuje kasnijem periodu Ottomanske vladavine kad su navodno neki vjerovali da je Hanefiji grijeh napustiti njegov mezheb i slijediti drugi. I bez sumnje, ako je to istina, to je bilo nešto potpuno blesavo; i slijepo, netrpeljivo licemjerstvo.”
Ja sam onda rekao, “Gdje si našao dokaz o kategorizaciji između mukallida “sljedbenika učenjaštva” i muttabije‘ “sljedbenika dokaza”: Da li postoji originalna, leksička distinkcija , ili je to samo terminološka različitost?”
Selefi: “Postoji leksička razlika.”
Buti: Ja sam mu donio leksikone da njima ustanovi leksičku razliku između dvije riječi, i on nije mogao ništa naći. Ja sam mu onda rekao: “Ebu Bekr (radiallahu `anh) je rekao pustinjskom Arapu (beduinu) koji je prigovorio na iznos njegova udjela po saglasnosti Muslimana, ‘Ako muhadžiri prihvataju, pa vi ste samo sljedbenici’—koristeći riječ "sljedbenici" (tabi‘) da znači ‘bez ikakva prerogativa da razmatra, dovodi u pitanje, ili diskutuje.’” (Slično ovome je riječ Allaha Uzvišenog, “Kada se oni koje su slijedili (uttubi‘u) odreknu onih koji su ih slijedili (ettaba‘u) ugledavši kaznu, i kada se njihove veze pokidaju” (Kur’an 2:166), koja koristi riječ slijediti (ittiba‘) za najosnovniju slijepu imitaciju).
Selefi: On je rekao, “Onda neka bude tehnička razlika: zar ja nemam pravo da uspostavim terminološku upotrebu?”
Buti: “Naravno. Ali ovaj tvoj termin ne mijenja činjenice. Ova osoba koju ti nazivaš muttebijom‘ (sljedbenikom učenjačkih dokaza) će ili biti ekspert u dokazima i sredstvima dokumentovane dedukcije iz njih, u kojem slučaju je ona mudžtehid. Ili, ako nije ekspert ili je nesposobna da izvlači pravila iz njih, onda je ona mukallid (sljedbenik učenjaštva). A ako je ona jedno po jednom pitanju, i drugo po drugom pitanju, onda je ona mukallid za jedna i mudžtehid za druga. U svakom slučaju, to je ovo-ili-ono razlika, i pravilo za svako je jasno i očigledno.”
Selefi: On je rekao, “Muttabi‘ je neko ko je sposoban da razlikuje između učenjačkih pozicija i dokaza za iste, i da prosudi jednu jačom od drugih. Ovaj level je drukčiji od pukog prihvatanja učenjačkih zaključaka.
Buti: “Ako misliš,” rekoh ja, “pod razlikovanjem između pozicija njihovo razlučivanje po jačini i slabosti dokaza, to je baš najviši level idžtihada. Jesi li ti lično sposoban da to činiš?”
Selefi: “Ja činim onoliko koliko mogu.”
Buti: “Ja sam svjestan,” rekoh ja, “da si ti iznio mišljenje kao fetvu da trostruka izjava razvoda braka u jednom sjedenju se broji samo kao jedna izjava. Da li si provjerio, prije izricanja ove svoje fetve, pozicije Imama i njihove dokaze o ovom pitanju, te onda razlučio najbolju između njih, pa prema tome izdao svoju fetvu? Sad, Jedne prilike ‘Uvejmir el-‘Adžlani je izrekao trostruki razvod braka u prisustvu Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) nakon što je iznio javnu optužbu prema njoj da je počinila blud(li‘an), rekavši, ‘Ako je zadržim, O Allahov Poslaniče, biti će da sam slagao na nju: stoga je, ovdje, tri puta rastavljam.’ Šta ti znaš o ovom hadisu i njegovoj vezi sa ovim pitanjem, i sa njegovim korištenjem kao dokazom pravnih pozicija većine učenjaka [da je trostruki razvod u jednoj prilici pravno obavezujući i validan] nasuprot poziciji Ibn Tejmijje [da se trostruki razvod u jednoj prilici broji kao samo jedan razvod]?”
Selefi: “Ja nisam znao za ovaj hadis.”
Buti: “Onda kako si mogao izdati fetvu po ovom pitanju koja se protivi onome na čemu su se složila četiri mezheba, bez da se upoznaš s njihovim dokazima, ili provjeriš koliko su ti dokazi jaki ili slabi? Evo tebe, odbacuješ princip koji si sebi nametnuo i misliš nama nametnuti, princip “slijeđenje učenjačkih dokaza (ittiba‘)” u značenju koje si ti terminološki usvojio.”
Selefi: “Tada nisam imao dovoljno knjiga da provjerim pozicije Imama i njihove dokaze.”
Buti: “Šta te je onda navelo da pohrliš izdati fetvu kojom si se usprotivio većini Muslimana, kada nisi niti vidio njihove dokaze?”
Selefi: “Šta sam drugo mogao učiniti? Upitan sam a imao sam ograničen broj učenjačkih izvora.”
Buti: “Mogao si učiniti što su svi učenjaci i Imami činili (u takvoj situaciji); jednostavno, reći “Ja ne znam,” ili reći onome koji pita oboje i pozicije sva četiri mezheba i pozicije onih koji su im se protivili; bez da se upuštaš u izdavanje fetve u korist bilo koje strane. Mogao si to učiniti, zapravo, to ti je bilo obligatno da kažeš, pogotovo što to nije bio tvoj problem koji te je mogao ponukati da hitno iznađeš riješenje. Što se tiče tvoga izdavanja fetve koja se protivi koncenzusu (idžma‘u) četiri Imama bez da poznaješ—svojim ličnim priznanjem—njihove dokaze, zadovoljavajući se slaganjem u svom srcu sa dokazima oponenanta (mezheba), to je najjači vid licemjerstva za koje nas (mezheblije) optužuješ.”
Selefi: “Ja sam čitao mišljenja Imama u [Nejl el-evtar, od] Ševkanije, Subul el-selam [od el-Amir el-Sen‘anije], i Fikh el-sunna od Sejjid Sabika.”
Buti: “To su knjige oponenata četiri Imama po ovim pitanjima. Svi oni govore s jedne tačke gledišta, spominjući samo dokaze koji podupiru njihova mišljenja. Bi li htio suditi prestupniku na osnovu samo njegovih riječi, njegovih svjedoka i njegove familije?”
Selefi: “Ja ne vidim ništa pokudno u tome što sam učinio. Ja sam bio obavezan dati odgovor onome koji me pita, i to je bilo najbolje što sam ja mogao iz svog razumjevanja odgovoriti.”
Buti: “Ti kažeš da si “sljedbenik učenjačkih dokaza (muttabi‘)” i da mi svi treba da budemo kao ti. Ti si objasnio “slijeđenje dokaza” kao provjeravanje pozicija svih mezheba, studiranje njihovih dokaza, i usvajanje onoga mišljenja koje je najbliže ispravnom—dok si činivši što si učinio, ti odbacio taj isti princip potpuno. Ti znaš da je koncenzus četiri mezheba na tome da se trostruki razvod (talak) odjednom broji kao tri, te smatra finalnim razvodom, i ti znaš da oni imaju dokaze za to s kojima ti nisi upoznat, pa i pored toga se okrećeš protiv njihova koncenzusa usvajajući mišljenje koje ti lično podupireš. Jesi li bio ubijeđen unaprijed da su dokazi četiri Imama zasluživali da ih se odbaci?”
Selefi: Ne; ali nisam znao o njima, pošto nisam imao referirajućih radova o tome.”
Buti: “Zašto onda nisi sačekao? Zašto hrliti, kada te Allah nikada nije obavezao na takvo što? Zar je tvoje nepoznavanje dokaza većine učenjaka dokaz da je Ibn Tejmijja bio u pravut? Zar to nije licemjerstvo kojim nas bespravno optužuješ?”
Selefi: “Ja sam pročitao dokaze u knjigama dostupnim meni i to me je ubijedilo. Allah me nije obavezao više od toga.”
Buti: “Ako Musliman vidi dokaz za nešto u knjizi koju čita, je li to dovoljan razlog da odbaci mezhebe koji se proturječe njegovu razumjevanju, čak i ako nije upoznat s njihovim dokazima?”
Selefi: “To je dovoljno.”
Buti: “Mladić, od skora religiozan, bez ikakve Islamske naobrazbe, pročita Allahove riječi “Allahov je istok i zapad: gdje god se okrenuli, tamo je Allahovo lice. Doista, Allah je Onaj Koji sve obuhvaća, Onaj Koji sve zna. (Kur’an 2:115), i zaključi od toga da se Musliman može okrenuti na bilo koju stranu kada klanja namaz, kao što površno ovaj ajet implicira. Ali on je čuo da su se četiri Imama jednoglasno složila da je neophodno da klanja okrenut prema Kabi, i on zna da oni imaju dokaze za to s kojima on nije upoznat. Šta on treba da učini kada hoće klanjati namaz? Treba li slijediti svoje unutarnje uvjerenje iz dokaza koje posjeduje, ili će slijediti Imame koji su se saglasili na onome što je protivno njegovom razumjevanju?”
Selefi: “On treba slijediti svoje unutarnje uvjerenje.”
Buti: “I klanjati usmjeren napr. prema istoku (a Kaba je jugoistočno od Damaska). I njegov namaz će biti pravno validan?”
Selefi: “Da. On je moralno odgovoran da slijedi svoje lično uvjerenje.”
Buti: “Šta ako ga njegovo unutarnje uvjerenje navede da povjeruje da nema grijeha u tome da spava sa suprugom njegova komšije, ili da napuni svoj stomak vinom, ili da bespravno prisvoji tuđu imovinu: zar će to sve biti smatrano “ličnim uvjerenjem” pri Allahovom obraćunu njegova ponašanja?
Selefi: [On je ućutio za trenutak, i onda rekao,] “Bilo kako bilo, primjeri koje ti navodiš su samo zamišljanja nevezana za realnost.”
Buti: “To nisu zamišljanja; kako često se ona dešavaju, ili čak i gore od toga. Mladić bez znanja o Islamu, Kitabu, Sunni, koji pročita slučajem ovoaj ajet, i razumije iz njega ono što bi bilo koji Arap razumio iz njegova površnog značenja, da nema greške u tome da pri namazu bude okrenut na bilo koju stranu--uprkos tome što vidi ljude da se okreću prema Kabi a ne na neku drugu stranu. To je obična svakidašnja stvar, teoretski i praktično, sve dok bude onih Muslimana koji ne znaju ništa o Islamu. U bilo kojem slučaju, ti si iznio povodom ovog primjera—imaginarnog ili stvarnog—mišljenje koje nije imaginarno, i zaključio da je “lično uvjerenje” odlučujući faktor u svakoj situaciji. To kontradiktuje tvoje kategorisanje ljudi u tri grupe: sljedbenike učenjaka bez poznavanje njihovih dokaza (mukallidin), sljedbenike učenjačkih dokaza (muttabi‘in), i mudžtehide.”
Selefi: “Takva osoba je obavezna da istražuje. Zar ona nije pročitala neki hads, ili neke ajete Kur’ana?”
Buti: “Ali ona nije imala referirajuće radove pri ruci, isto kao što ni ti nisi imao kada si izdao svoju fetvu o trostrukom razvodu. I on je bio nesposoban da pročita išta drugo osim ovog ajeta o okretanju prema Kabi i njegovoj obaveznosti. Da li ti još uvijek insistiraš da ta osoba mora slijediti svoje lično uvjerenje i odbaciti koncenzus Imama?”
Selefi: “Da. Ako je on nesposoban da procjeni i istraži dalje od toga što već jeste, on je ispričan, i za njega je dovoljno da se osloni na zaključke na osnovu onoga što je saznao.”
Buti: “Ja namjeravam da objavim ove tvoje izjave. One su opasne, i nastrane.”
Selefi: “Objavi šta god hoćeš. Ja se toga ne bojim.”
Buti: “Kako ćeš se bojati mene, kada se ne bojiš Allaha Svemoćnog i Veličanstvenog, potpuno odbacujući riječi Allaha dželle šanuhu ‘Pitajte one koji znaju ako vi ne znate’ (Kur’an 16:43).”
Selefi: “Moj brate,” reče on, “Imami nisu Božanski zaštićeni od greške (ma‘sum). A što se tiče Kura`nskog ajeta koji je ta osoba slijedila [klanjajući u bilo kom pravcu], to je riješ Onoga Koji je Čist od svake pogreške, slavljen i uzvišen neka je On. Kako će on napustiti ono što je Božanski zaštićeno [ajet] i uhvatiti se za rep onoga što nije Božanski zaštićeno [fetvu Imama]?”
Buti: “Dobri čovječe, ono što je Božanski zaštićeno je isinito značenje onoga što je Allah mislio rekavši, “Allahu pripada Istok i Zapad . . .”—a ne razumijevanje mladića koji je toliko udaljen od poznavanja Islama, njegovih pravila, i naravi Kur’ana. Naime, uporedi dva različita razumijevanja: razumijevanje neukog mladića, i razumijevanje mudžtehid Imama, od kojih ni prvi ni drugi nisu Božanski zaštićeni od greške, s tim da je prvi ukorijenjen u neznanju i spekulaciji, a drugi je ukorijenjen u istraživanju, znanju, i korektnosti.”
Selefi: “Allah ga ne zadužuje s više nego što on svojim naporom može proizvesti.”
Buti: “Onda mi odgovori na moje pitanje. Čovjek ima djete koje boluje od infekcije, i nalazi se pod nadzorom doktora u tom mjestu, koji se slažu da dijete treba specifični lijek, i upozorili su oca da ne smije dijetetu dati inekciju pencilina, jer ako to učini, time će ugroziti dječiji život. Sad, otac zna iz nekih medicinskih časopisa da je penicilin koristan lijek pri infekcijama. Tako se on osloni na svoje znanje o tome, i ogluši o uputstvo doktora pošto nije upućen u dokaze za njihov stav, i primjeni svoje lično mišljenje [uvjerenje], dadne dijetetu inekciju penicilina, i dijete nakon toga umre. Treba li se taj otac osuditi, i je li on odgovoran za grijeh koji je počinio, ili net?”
Selefi: [On se zamislio malo pa onda reče,] “To nije isti slučaj [kao napr. okretanje mimo Kabe].”
Buti: “Upravo je baš isti slučaj. Otac je čuo jednoglasno mišljenje doktora, istokao što je mladić čuo jednoglasno mišljenje Imama. Prvi je slijedio jedan tekst iz medicinske literature, dok je drugi slijedio jedan tekst koji je pročitao u Allahovoj dželle šanuhu Knjizi. I jedan i drugi su slijedili svoje lično uvjerenje.”
Selefi: “Brate, Kur’an je nuur [svjetlo]. Svjetlo. U svojoj jasnoći kao dokaz, je li svjetlo kao druge riječi?”
Buti: “I svjetlo Kur’ana se odražava u svakome ko u njega gleda ili ga čita, tako da ga on razumije kao svjetlo, kao što je Allah naumio to? Onda kakva je razlika između onih koji znaju [Kur’an 16:43] i bilo koga drugoga, u smislu da svi od njega [Kur'ana] uzimaju to svjetlo? Dakle, dva primjera iznad su uporediva, i među njima nema razlike; moraš mi odgovoriti: da li će osoba koja istražuje—u oba gornja primjera—slijediti lično uvjerenje, ili će slijediti i imitirati specijaliste?”
Selefi: “Lično uvjerenje je osnova.”
Buti: “On je koristio lično uvjerenje, i to je rezultiralo smrću djeteta. Da li to povlači ikakvu odgovornost, moralnu ili legalnu?”
Selefi: “To ne povlači za sobom nikakvu odgovornost uopšte.”
Buti: Ja rekoh, “Onda daj da završimo ovu istragu i diskusiju o ovoj tvojoj posljednjoj izjavi, pošto ona poništava bilo kakvu zajedničku osnovu između mene i tebe na kojoj mi možemo diskutovati. Dovoljno je to da si ovim svojim bizarnim odgovorima, ti napustio koncenzus kompletne Islamske religije. Tako mi Allaha, ako ovo što vi [nemezheblije, selefije] naučavate nije odvratno licemjerstvo onda ga i nema na ovom svijetu.” (el-Lamezhebijja (b01), 99–108).
Buti zaključuje svoj komentar rekavši:
Ja ne znam onda, zašto nas ovi ljudi [selefije] ne ostave na miru, da i mi koristimo svoje “lično uvjerenje” da onaj ko je neuk u pravilima religije i dokazima za njih mora slijediti jednog od mudžtehid Imama, imitirajući ga zato što je on [Imam] upoznatiji od njega s Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegova Poslanika. Šta god da je to pogrešno po njihovom mišljenju neka mu dadnu isti ispriku “ličnog uvjerenja” kao što što daju onome koji naprimjer okreće leđa kibli u namazu i namaz mu je po njima ispravan, ili onome koji ubije svoje dijete i to ubistvo oni nazivaju “idžtihadom” i “liječničkim treatmanom” (ibid. 108).
(c) Preveo s Arapskog Nuh Ha Mim Keller 1995
[Nuh Ha Mim Keller:] Ja ću zaključiti moj odgovor prevodom debate koja se odvila u Damasku između profesora Šeri‘ata Muhammed Se‘id el-Butija, i Selefijskog učitelja. Buti ga je pitao:
Buti: “Kakav je tvoj metod razumijevanja Allahovih pravila? Da li ih ti uzimaš iz Kur’ana i Sunne, ili od Imama idžtihada?”
Selefi: “Ja provjerim pozicije Imama i njihove dokaze za te pozicije, i onda odaberem onu koja je najbliža dokazima iz Kur’ana i Sunne.”
Buti: “Imaš pet hiljada Sirijskih funti koje si štedio tokom šest mjeseci. Onda za te pare kupiš robu i počneš trgovati. Kada ćeš platiti zekat na robu, nakon šest mjeseci, ili nakon godinu dana?”
Selefi: [On se zamisli, i reče,] “Tvoje pitanje implicira da ti vjeruješ da se zekat treba plaćati na obrtnički kapital.”
Buti: “Ja samo pitam. Ti treba da odgovoriš na svoj način. Ovdje ispred sebe imaš biblioteku s knjigama Kur’anskog tefsira, hadisa, i djela mudžtehid Imama.”
Selefi: [On razmisli malo, pa reče,] “Brate, ovo je din, a ne jednostavna stvar. Osoba može odgovoriti od svoga mišljenja, ali to zahtijeva razmatranje, istragu, i studiranje; a sve to iziskuje vrijeme. A mi smo došli da raspravimo nešto drugo.”
Buti: Ja sam povukao to pitanje i rekao, “Uredu. Je li obligatno svakom Muslimanu da provjerava dokaze za pravne pozicije Imama, i da usvoji onu koja je najbliža Kur’anu i Sunnetu?”
Selefi: “Jeste.”
Buti: “To znači da svi ljudi posjeduju isti kapacitet za idžtihad koji su imali Imami mezheba; ili čak i veći, pošto bez sumnje, svako ko može suditi pozicije Imama i vrijednovati ih na osnovu Kur’ana i Sunne mora znati bolje nego svi oni.”
Selefi: On je rekao, “U stvarnosti, ljudi se djele na tri kategorije: mukallid, ili ‘sljedbenik kvalifikovanog učenjaštva bez poznavanja primarnih dokumentovanih dokaza (Kur’ana i Hadisa)’; muttabi‘, ili ‘sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza’; i mudžtehid, ili učenjak koji može izvlačiti pravila direktno iz primarnih dokumentovanih dokaza (idžtihad). Onaj ko uporedi mezhebe i odabere onaj koji je najbliži Kur’anu je muttabi‘, sljedbenik primarnih dokumentovanih dokaza, što je stupanj između slijeđenja učenjaštva (taklid) i izvlačenja pravila iz primarnih tekstova (idžtihad).”
Buti: “Onda šta je sljedbenik učenjaštva (mukallid) obavezan činiti?”
Selefi: “Slijediti mudžtehida s kojim se slaže (u pravnom mišljenju).”
Buti: “Da li predstavlja neku poteškoću da on slijedi jednog od njih, držeći se njega, i ne mjenja ga s drugim?”
Selefi: “Da. To je zabranjeno (haram).”
Buti: “Šta je dokaz da je to zabranjeno?”
Selefi: “Dokaz je to da on sam sebe obavezuje na nešto na što ga nije obavezao Allah, subhanehu ve te`ala.”
Buti: Ja rekoh, “Na koji od sedam kanonskih učenja (kira’at) ti recituješ Kur’an?”
Selefi: “Hafs.”
Buti: “Da li ti recituješ samo po tom učenju, ili i u drugim kanonskim učenjima svakog dana.”
Selefi: “Ne, ja recitujem samo u njemu.”
Buti: “Zašto učiš samo u njemu kada te Allah Svemoćni i Veličanstveni nije obavezao da činiš išta drugo osim da recituješ Kur’an onako kako ga je prenio—s nepobitnim tevaturom (bijavši prenesen od toliko svjedoka na svakom levelu prenosioca da sama brojnost svjedoka poništava mogučnost njegove patvorenosti ili izmijenjenosti), od Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem)?”
Selefi: “Zato što ja nisam imao priliku da studiram druga kanonska učenja, ili da recitujem Kur’an osim na ovaj način.”
Buti: “Ali osoba koja je naučila fikh Šafi‘i mezheba—ona također nije bila sposobna da nauči druge mezhebe ili imala prilike da razumije pravila religije osim od svog Imama. Stoga ako kažeš da ona također mora znati sve idžtihade Imama da bi ih mogla sve slijediti, onda iz toga slijedi da ti također moraš naučiti sva kanonska učenja da bi mogao recitirati u svakom od njih. A ako nađeš sebi ispriku zato što ne možeš, onda trebaš i tu osobu ispričati također. U svakom slučaju, ja kažem: gdje si našao dokaz da je obligatno sljedbeniku učenjaštva (mukallidu) da mjenja mezhebe (tj. bira sebi pravila iz mezheba), kada ga Allah nije time obavezao? Tj., isto kako nije obavezan slijediti poseban mezheb, on nije obavezan ni da ih mješa tj. mjenja.”
Selefi: “Njemu je zabranjeno da se drži jednog mezheba vjerujući da mu je Allah to naredio.”
Buti: “To je nešto drugo, i to je bez ikakve sumnje istina i na tome se učenjaci slažu. Ali da li ima ikakvog problema oko toga da on slijedi određenog mudžtehida, znajući da ga Allah nije na to obavezao?”
Selefi: “Nema problema.”
Buti: [El-Hadžnedijev] el-Karras, iz kojeg podučavaš, te kontradiktira. On kaže da je zabranjeno, a na nekim mjestima zapravo zaključuje da je onaj ko slijedi samo jednog Imama a ne druge zapravo nevjernik (kafir).”
Selefi: On je rekao, “Gdje?” i onda počeo gledati u tu knjigu Karras, razmatrajući njen tekst i izraze, razmišljajući o riječima autora “Ko god slijedi jednog od njih u svim pitanjima je slijep, imitator, zabludjeli licemjer, i on je “među onima koji su podjelili svoju vjeru u grupe” [Kur’an 30:32]. On je rekao, “Slijeđenjem, on misli na onoga koji vjeruje da je pravno obligatno za njega da čini tako. Riječi su malo nedorečene.”
Buti: Ja rekoh, “Kakav imaš tu dokaz da je baš to što je on tom izjavom mislio? Zašto samo ne kažeš da je autor te knjige pogriješio?”
Selefi: On je insistirao da je izraz autora ispravan, te da se treba razumjeti tako da sadrži neizraženi uslov [tj. “pod uslovom da sljedbenik vjeruje da mu je obligatno da slijedi određenog Imama”], i on je odbranio autora od ikakve pogreške s njim (u njegovoj izjavi).
Buti: Ja rekoh, “Ali interpretirana na ovakav način, izjava se ne odnosi na nikoga niti ima ikakva značaja. Nijedan Musliman nije nesvjestan činjenice da slijeđenje određenog Imama nije pravno za njega obligatno. Nijedan Musliman to ne čini osim svojom slobodnom voljom i izborom.”
Selefi: “Kako to može biti, kada ja čujem od običnih ljudi i nekih učenjaka da je obligatno slijediti jedan određeni mezheb, i da osoba ne može napustiti svoj mezheb i slijediti drugi?”
Buti: “Imenuj mi jednu osobu od običnih ljudi ili učenjaka koja ti je to rekla.”
On nije ništa rekao, i izgledao je iznenađen time da bi ono što sam rekao moglo biti istina, i nastavio je ponavljati da je mislio da mnogi ljudi smatraju da je zabranjeno napustiti jedan mezheb i slijediti drugi.
Ja rekoh, “Nećeš danas naći nikoga ko vjeruje u takvo pogrešno shvatanje, iako se pripisuje kasnijem periodu Ottomanske vladavine kad su navodno neki vjerovali da je Hanefiji grijeh napustiti njegov mezheb i slijediti drugi. I bez sumnje, ako je to istina, to je bilo nešto potpuno blesavo; i slijepo, netrpeljivo licemjerstvo.”
Ja sam onda rekao, “Gdje si našao dokaz o kategorizaciji između mukallida “sljedbenika učenjaštva” i muttabije‘ “sljedbenika dokaza”: Da li postoji originalna, leksička distinkcija , ili je to samo terminološka različitost?”
Selefi: “Postoji leksička razlika.”
Buti: Ja sam mu donio leksikone da njima ustanovi leksičku razliku između dvije riječi, i on nije mogao ništa naći. Ja sam mu onda rekao: “Ebu Bekr (radiallahu `anh) je rekao pustinjskom Arapu (beduinu) koji je prigovorio na iznos njegova udjela po saglasnosti Muslimana, ‘Ako muhadžiri prihvataju, pa vi ste samo sljedbenici’—koristeći riječ "sljedbenici" (tabi‘) da znači ‘bez ikakva prerogativa da razmatra, dovodi u pitanje, ili diskutuje.’” (Slično ovome je riječ Allaha Uzvišenog, “Kada se oni koje su slijedili (uttubi‘u) odreknu onih koji su ih slijedili (ettaba‘u) ugledavši kaznu, i kada se njihove veze pokidaju” (Kur’an 2:166), koja koristi riječ slijediti (ittiba‘) za najosnovniju slijepu imitaciju).
Selefi: On je rekao, “Onda neka bude tehnička razlika: zar ja nemam pravo da uspostavim terminološku upotrebu?”
Buti: “Naravno. Ali ovaj tvoj termin ne mijenja činjenice. Ova osoba koju ti nazivaš muttebijom‘ (sljedbenikom učenjačkih dokaza) će ili biti ekspert u dokazima i sredstvima dokumentovane dedukcije iz njih, u kojem slučaju je ona mudžtehid. Ili, ako nije ekspert ili je nesposobna da izvlači pravila iz njih, onda je ona mukallid (sljedbenik učenjaštva). A ako je ona jedno po jednom pitanju, i drugo po drugom pitanju, onda je ona mukallid za jedna i mudžtehid za druga. U svakom slučaju, to je ovo-ili-ono razlika, i pravilo za svako je jasno i očigledno.”
Selefi: On je rekao, “Muttabi‘ je neko ko je sposoban da razlikuje između učenjačkih pozicija i dokaza za iste, i da prosudi jednu jačom od drugih. Ovaj level je drukčiji od pukog prihvatanja učenjačkih zaključaka.
Buti: “Ako misliš,” rekoh ja, “pod razlikovanjem između pozicija njihovo razlučivanje po jačini i slabosti dokaza, to je baš najviši level idžtihada. Jesi li ti lično sposoban da to činiš?”
Selefi: “Ja činim onoliko koliko mogu.”
Buti: “Ja sam svjestan,” rekoh ja, “da si ti iznio mišljenje kao fetvu da trostruka izjava razvoda braka u jednom sjedenju se broji samo kao jedna izjava. Da li si provjerio, prije izricanja ove svoje fetve, pozicije Imama i njihove dokaze o ovom pitanju, te onda razlučio najbolju između njih, pa prema tome izdao svoju fetvu? Sad, Jedne prilike ‘Uvejmir el-‘Adžlani je izrekao trostruki razvod braka u prisustvu Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) nakon što je iznio javnu optužbu prema njoj da je počinila blud(li‘an), rekavši, ‘Ako je zadržim, O Allahov Poslaniče, biti će da sam slagao na nju: stoga je, ovdje, tri puta rastavljam.’ Šta ti znaš o ovom hadisu i njegovoj vezi sa ovim pitanjem, i sa njegovim korištenjem kao dokazom pravnih pozicija većine učenjaka [da je trostruki razvod u jednoj prilici pravno obavezujući i validan] nasuprot poziciji Ibn Tejmijje [da se trostruki razvod u jednoj prilici broji kao samo jedan razvod]?”
Selefi: “Ja nisam znao za ovaj hadis.”
Buti: “Onda kako si mogao izdati fetvu po ovom pitanju koja se protivi onome na čemu su se složila četiri mezheba, bez da se upoznaš s njihovim dokazima, ili provjeriš koliko su ti dokazi jaki ili slabi? Evo tebe, odbacuješ princip koji si sebi nametnuo i misliš nama nametnuti, princip “slijeđenje učenjačkih dokaza (ittiba‘)” u značenju koje si ti terminološki usvojio.”
Selefi: “Tada nisam imao dovoljno knjiga da provjerim pozicije Imama i njihove dokaze.”
Buti: “Šta te je onda navelo da pohrliš izdati fetvu kojom si se usprotivio većini Muslimana, kada nisi niti vidio njihove dokaze?”
Selefi: “Šta sam drugo mogao učiniti? Upitan sam a imao sam ograničen broj učenjačkih izvora.”
Buti: “Mogao si učiniti što su svi učenjaci i Imami činili (u takvoj situaciji); jednostavno, reći “Ja ne znam,” ili reći onome koji pita oboje i pozicije sva četiri mezheba i pozicije onih koji su im se protivili; bez da se upuštaš u izdavanje fetve u korist bilo koje strane. Mogao si to učiniti, zapravo, to ti je bilo obligatno da kažeš, pogotovo što to nije bio tvoj problem koji te je mogao ponukati da hitno iznađeš riješenje. Što se tiče tvoga izdavanja fetve koja se protivi koncenzusu (idžma‘u) četiri Imama bez da poznaješ—svojim ličnim priznanjem—njihove dokaze, zadovoljavajući se slaganjem u svom srcu sa dokazima oponenanta (mezheba), to je najjači vid licemjerstva za koje nas (mezheblije) optužuješ.”
Selefi: “Ja sam čitao mišljenja Imama u [Nejl el-evtar, od] Ševkanije, Subul el-selam [od el-Amir el-Sen‘anije], i Fikh el-sunna od Sejjid Sabika.”
Buti: “To su knjige oponenata četiri Imama po ovim pitanjima. Svi oni govore s jedne tačke gledišta, spominjući samo dokaze koji podupiru njihova mišljenja. Bi li htio suditi prestupniku na osnovu samo njegovih riječi, njegovih svjedoka i njegove familije?”
Selefi: “Ja ne vidim ništa pokudno u tome što sam učinio. Ja sam bio obavezan dati odgovor onome koji me pita, i to je bilo najbolje što sam ja mogao iz svog razumjevanja odgovoriti.”
Buti: “Ti kažeš da si “sljedbenik učenjačkih dokaza (muttabi‘)” i da mi svi treba da budemo kao ti. Ti si objasnio “slijeđenje dokaza” kao provjeravanje pozicija svih mezheba, studiranje njihovih dokaza, i usvajanje onoga mišljenja koje je najbliže ispravnom—dok si činivši što si učinio, ti odbacio taj isti princip potpuno. Ti znaš da je koncenzus četiri mezheba na tome da se trostruki razvod (talak) odjednom broji kao tri, te smatra finalnim razvodom, i ti znaš da oni imaju dokaze za to s kojima ti nisi upoznat, pa i pored toga se okrećeš protiv njihova koncenzusa usvajajući mišljenje koje ti lično podupireš. Jesi li bio ubijeđen unaprijed da su dokazi četiri Imama zasluživali da ih se odbaci?”
Selefi: Ne; ali nisam znao o njima, pošto nisam imao referirajućih radova o tome.”
Buti: “Zašto onda nisi sačekao? Zašto hrliti, kada te Allah nikada nije obavezao na takvo što? Zar je tvoje nepoznavanje dokaza većine učenjaka dokaz da je Ibn Tejmijja bio u pravut? Zar to nije licemjerstvo kojim nas bespravno optužuješ?”
Selefi: “Ja sam pročitao dokaze u knjigama dostupnim meni i to me je ubijedilo. Allah me nije obavezao više od toga.”
Buti: “Ako Musliman vidi dokaz za nešto u knjizi koju čita, je li to dovoljan razlog da odbaci mezhebe koji se proturječe njegovu razumjevanju, čak i ako nije upoznat s njihovim dokazima?”
Selefi: “To je dovoljno.”
Buti: “Mladić, od skora religiozan, bez ikakve Islamske naobrazbe, pročita Allahove riječi “Allahov je istok i zapad: gdje god se okrenuli, tamo je Allahovo lice. Doista, Allah je Onaj Koji sve obuhvaća, Onaj Koji sve zna. (Kur’an 2:115), i zaključi od toga da se Musliman može okrenuti na bilo koju stranu kada klanja namaz, kao što površno ovaj ajet implicira. Ali on je čuo da su se četiri Imama jednoglasno složila da je neophodno da klanja okrenut prema Kabi, i on zna da oni imaju dokaze za to s kojima on nije upoznat. Šta on treba da učini kada hoće klanjati namaz? Treba li slijediti svoje unutarnje uvjerenje iz dokaza koje posjeduje, ili će slijediti Imame koji su se saglasili na onome što je protivno njegovom razumjevanju?”
Selefi: “On treba slijediti svoje unutarnje uvjerenje.”
Buti: “I klanjati usmjeren napr. prema istoku (a Kaba je jugoistočno od Damaska). I njegov namaz će biti pravno validan?”
Selefi: “Da. On je moralno odgovoran da slijedi svoje lično uvjerenje.”
Buti: “Šta ako ga njegovo unutarnje uvjerenje navede da povjeruje da nema grijeha u tome da spava sa suprugom njegova komšije, ili da napuni svoj stomak vinom, ili da bespravno prisvoji tuđu imovinu: zar će to sve biti smatrano “ličnim uvjerenjem” pri Allahovom obraćunu njegova ponašanja?
Selefi: [On je ućutio za trenutak, i onda rekao,] “Bilo kako bilo, primjeri koje ti navodiš su samo zamišljanja nevezana za realnost.”
Buti: “To nisu zamišljanja; kako često se ona dešavaju, ili čak i gore od toga. Mladić bez znanja o Islamu, Kitabu, Sunni, koji pročita slučajem ovoaj ajet, i razumije iz njega ono što bi bilo koji Arap razumio iz njegova površnog značenja, da nema greške u tome da pri namazu bude okrenut na bilo koju stranu--uprkos tome što vidi ljude da se okreću prema Kabi a ne na neku drugu stranu. To je obična svakidašnja stvar, teoretski i praktično, sve dok bude onih Muslimana koji ne znaju ništa o Islamu. U bilo kojem slučaju, ti si iznio povodom ovog primjera—imaginarnog ili stvarnog—mišljenje koje nije imaginarno, i zaključio da je “lično uvjerenje” odlučujući faktor u svakoj situaciji. To kontradiktuje tvoje kategorisanje ljudi u tri grupe: sljedbenike učenjaka bez poznavanje njihovih dokaza (mukallidin), sljedbenike učenjačkih dokaza (muttabi‘in), i mudžtehide.”
Selefi: “Takva osoba je obavezna da istražuje. Zar ona nije pročitala neki hads, ili neke ajete Kur’ana?”
Buti: “Ali ona nije imala referirajuće radove pri ruci, isto kao što ni ti nisi imao kada si izdao svoju fetvu o trostrukom razvodu. I on je bio nesposoban da pročita išta drugo osim ovog ajeta o okretanju prema Kabi i njegovoj obaveznosti. Da li ti još uvijek insistiraš da ta osoba mora slijediti svoje lično uvjerenje i odbaciti koncenzus Imama?”
Selefi: “Da. Ako je on nesposoban da procjeni i istraži dalje od toga što već jeste, on je ispričan, i za njega je dovoljno da se osloni na zaključke na osnovu onoga što je saznao.”
Buti: “Ja namjeravam da objavim ove tvoje izjave. One su opasne, i nastrane.”
Selefi: “Objavi šta god hoćeš. Ja se toga ne bojim.”
Buti: “Kako ćeš se bojati mene, kada se ne bojiš Allaha Svemoćnog i Veličanstvenog, potpuno odbacujući riječi Allaha dželle šanuhu ‘Pitajte one koji znaju ako vi ne znate’ (Kur’an 16:43).”
Selefi: “Moj brate,” reče on, “Imami nisu Božanski zaštićeni od greške (ma‘sum). A što se tiče Kura`nskog ajeta koji je ta osoba slijedila [klanjajući u bilo kom pravcu], to je riješ Onoga Koji je Čist od svake pogreške, slavljen i uzvišen neka je On. Kako će on napustiti ono što je Božanski zaštićeno [ajet] i uhvatiti se za rep onoga što nije Božanski zaštićeno [fetvu Imama]?”
Buti: “Dobri čovječe, ono što je Božanski zaštićeno je isinito značenje onoga što je Allah mislio rekavši, “Allahu pripada Istok i Zapad . . .”—a ne razumijevanje mladića koji je toliko udaljen od poznavanja Islama, njegovih pravila, i naravi Kur’ana. Naime, uporedi dva različita razumijevanja: razumijevanje neukog mladića, i razumijevanje mudžtehid Imama, od kojih ni prvi ni drugi nisu Božanski zaštićeni od greške, s tim da je prvi ukorijenjen u neznanju i spekulaciji, a drugi je ukorijenjen u istraživanju, znanju, i korektnosti.”
Selefi: “Allah ga ne zadužuje s više nego što on svojim naporom može proizvesti.”
Buti: “Onda mi odgovori na moje pitanje. Čovjek ima djete koje boluje od infekcije, i nalazi se pod nadzorom doktora u tom mjestu, koji se slažu da dijete treba specifični lijek, i upozorili su oca da ne smije dijetetu dati inekciju pencilina, jer ako to učini, time će ugroziti dječiji život. Sad, otac zna iz nekih medicinskih časopisa da je penicilin koristan lijek pri infekcijama. Tako se on osloni na svoje znanje o tome, i ogluši o uputstvo doktora pošto nije upućen u dokaze za njihov stav, i primjeni svoje lično mišljenje [uvjerenje], dadne dijetetu inekciju penicilina, i dijete nakon toga umre. Treba li se taj otac osuditi, i je li on odgovoran za grijeh koji je počinio, ili net?”
Selefi: [On se zamislio malo pa onda reče,] “To nije isti slučaj [kao napr. okretanje mimo Kabe].”
Buti: “Upravo je baš isti slučaj. Otac je čuo jednoglasno mišljenje doktora, istokao što je mladić čuo jednoglasno mišljenje Imama. Prvi je slijedio jedan tekst iz medicinske literature, dok je drugi slijedio jedan tekst koji je pročitao u Allahovoj dželle šanuhu Knjizi. I jedan i drugi su slijedili svoje lično uvjerenje.”
Selefi: “Brate, Kur’an je nuur [svjetlo]. Svjetlo. U svojoj jasnoći kao dokaz, je li svjetlo kao druge riječi?”
Buti: “I svjetlo Kur’ana se odražava u svakome ko u njega gleda ili ga čita, tako da ga on razumije kao svjetlo, kao što je Allah naumio to? Onda kakva je razlika između onih koji znaju [Kur’an 16:43] i bilo koga drugoga, u smislu da svi od njega [Kur'ana] uzimaju to svjetlo? Dakle, dva primjera iznad su uporediva, i među njima nema razlike; moraš mi odgovoriti: da li će osoba koja istražuje—u oba gornja primjera—slijediti lično uvjerenje, ili će slijediti i imitirati specijaliste?”
Selefi: “Lično uvjerenje je osnova.”
Buti: “On je koristio lično uvjerenje, i to je rezultiralo smrću djeteta. Da li to povlači ikakvu odgovornost, moralnu ili legalnu?”
Selefi: “To ne povlači za sobom nikakvu odgovornost uopšte.”
Buti: Ja rekoh, “Onda daj da završimo ovu istragu i diskusiju o ovoj tvojoj posljednjoj izjavi, pošto ona poništava bilo kakvu zajedničku osnovu između mene i tebe na kojoj mi možemo diskutovati. Dovoljno je to da si ovim svojim bizarnim odgovorima, ti napustio koncenzus kompletne Islamske religije. Tako mi Allaha, ako ovo što vi [nemezheblije, selefije] naučavate nije odvratno licemjerstvo onda ga i nema na ovom svijetu.” (el-Lamezhebijja (b01), 99–108).
Buti zaključuje svoj komentar rekavši:
Ja ne znam onda, zašto nas ovi ljudi [selefije] ne ostave na miru, da i mi koristimo svoje “lično uvjerenje” da onaj ko je neuk u pravilima religije i dokazima za njih mora slijediti jednog od mudžtehid Imama, imitirajući ga zato što je on [Imam] upoznatiji od njega s Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegova Poslanika. Šta god da je to pogrešno po njihovom mišljenju neka mu dadnu isti ispriku “ličnog uvjerenja” kao što što daju onome koji naprimjer okreće leđa kibli u namazu i namaz mu je po njima ispravan, ili onome koji ubije svoje dijete i to ubistvo oni nazivaju “idžtihadom” i “liječničkim treatmanom” (ibid. 108).
-
Lojo_Hasanovic
- Posts: 453
- Joined: 25/04/2005 16:03
#2 Re: Zašto osoba mora slijediti mezheb?
Hm, men ovo dodje kao stvaranje kultova licnosti i kalse svestenstva u islamu, gdje bi ih muslimnai trebali slijepo slijediti jer oni su ti koji znaju vjeru a mi obicni ''laici'' bili obrazovani ili ne ne trebao uospte da izucavamo vjeru...abdulhaqq_ wrote:Ja ne znam onda, zašto nas ovi ljudi [selefije] ne ostave na miru, da i mi koristimo svoje “lično uvjerenje” da onaj ko je neuk u pravilima religije i dokazima za njih mora slijediti jednog od mudžtehid Imama, imitirajući ga zato što je on [Imam] upoznatiji od njega s Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegova Poslanika. Šta god da je to pogrešno po njihovom mišljenju neka mu dadnu isti ispriku “ličnog uvjerenja” kao što što daju onome koji naprimjer okreće leđa kibli u namazu i namaz mu je po njima ispravan, ili onome koji ubije svoje dijete i to ubistvo oni nazivaju “idžtihadom” i “liječničkim treatmanom” (ibid. 108).
Ne znam sta ti je namjera sa ovim tekstom... al ja stvarno nemam vremena da ga procitam i prostudiram... al mislim da nam ovakve stvari koje vode ka podjeli muslimana ne trebaju i trebamo ih se klonit...
- pape
- Posts: 6832
- Joined: 21/08/2003 00:00
- Location: Od jedne zene te boli jedna glava, ... od dvije zene, dvije glave.
#16
pitt wrote:svaka cast cafirupape wrote:aris_angel1s wrote:Sta znaci na Bosanskom rijec Mezheb?Mezheb = pravna skola.
![]()
![]()
![]()
Haj` poFalite me, ..... kako cafir zna.
:D:D
-
Lojo_Hasanovic
- Posts: 453
- Joined: 25/04/2005 16:03
#17
Ne, tebe ce po(h)valit!pape wrote:aris_angel1s wrote:Sta znaci na Bosanskom rijec Mezheb?Mezheb = pravna skola.
![]()
![]()
![]()
Haj` poFalite me, ..... kako cafir zna.
-
moke_31
- Posts: 1980
- Joined: 18/05/2011 14:54
#20 Re: Zašto osoba mora slijediti mezheb?
Dobra rasprava. Ispade da je Buti u drugom dijelu rasprave nalupo Albanija i slažem se sa njim, dok u prvom dijelu ima smisla i ovo što zastupa Albani do određene mjere, naravno.
Sredina je u Islamu najbolja, tako da i ovdje treba izabrati sredinu. Mezhebska razilaženja pa i ovaj selefijski pravac treba shvatiti kao bogatstvo raznolikosti koje nam je dao Allha dž.š., jer razlike su u većini stvari male i sasvim nebitne za obične vjernike, posebno one koje se odnose na formu kao što je način klanjanja i sl.
To ne bi trebalo biti razlog za razilaženje muslimana.Puno je više stvari oko kojih se slažemo čak i sa šiijama. Treba isticati i promovisati stvari oko kojiih se slažemo a ne razlike.
Sredina je u Islamu najbolja, tako da i ovdje treba izabrati sredinu. Mezhebska razilaženja pa i ovaj selefijski pravac treba shvatiti kao bogatstvo raznolikosti koje nam je dao Allha dž.š., jer razlike su u većini stvari male i sasvim nebitne za obične vjernike, posebno one koje se odnose na formu kao što je način klanjanja i sl.
To ne bi trebalo biti razlog za razilaženje muslimana.Puno je više stvari oko kojih se slažemo čak i sa šiijama. Treba isticati i promovisati stvari oko kojiih se slažemo a ne razlike.
-
Nadzorna_ploca
- Posts: 11043
- Joined: 05/12/2013 16:06
#21 Re: Zašto osoba mora slijediti mezheb?
Bravo moke!moke_31 wrote:Dobra rasprava. Ispade da je Buti u drugom dijelu rasprave nalupo Albanija i slažem se sa njim, dok u prvom dijelu ima smisla i ovo što zastupa Albani do određene mjere, naravno.
Sredina je u Islamu najbolja, tako da i ovdje treba izabrati sredinu. Mezhebska razilaženja pa i ovaj selefijski pravac treba shvatiti kao bogatstvo raznolikosti koje nam je dao Allha dž.š., jer razlike su u većini stvari male i sasvim nebitne za obične vjernike, posebno one koje se odnose na formu kao što je način klanjanja i sl.
To ne bi trebalo biti razlog za razilaženje muslimana.Puno je više stvari oko kojih se slažemo čak i sa šiijama. Treba isticati i promovisati stvari oko kojiih se slažemo a ne razlike.
-
Mašinac
- Posts: 92
- Joined: 09/03/2012 09:16
#22 Re: Zašto osoba mora slijediti mezheb?
I ja kažemNadzorna_ploca wrote:Bravo moke!moke_31 wrote:Dobra rasprava. Ispade da je Buti u drugom dijelu rasprave nalupo Albanija i slažem se sa njim, dok u prvom dijelu ima smisla i ovo što zastupa Albani do određene mjere, naravno.
Sredina je u Islamu najbolja, tako da i ovdje treba izabrati sredinu. Mezhebska razilaženja pa i ovaj selefijski pravac treba shvatiti kao bogatstvo raznolikosti koje nam je dao Allha dž.š., jer razlike su u većini stvari male i sasvim nebitne za obične vjernike, posebno one koje se odnose na formu kao što je način klanjanja i sl.
To ne bi trebalo biti razlog za razilaženje muslimana.Puno je više stvari oko kojih se slažemo čak i sa šiijama. Treba isticati i promovisati stvari oko kojiih se slažemo a ne razlike.
Slažemo se svi oko imanskih i islamskih šarta
A oko halifata- vlasti
