Thorgerson wrote:Meni nije tolika frka sto mi ne vidimo nikakve znakove van planete. Ogroman prostor je u pitanju...siguran sam da ce se jednog dana pojaviti. I siguran sam da postoji zivot jos negdje.
Veca mi je frka i to se uvijek pitam - kako to da su ljudi tek u posljednjih 60-70 godina uradili ovoliko na polju tehnologije?! To mi nikako nije jasno.
Evo ako uzmemo da planeta postoji 4 milijarde godina kako je moguce da smo mi tek u posljednjih nekoliko decenija, pa evo ajmo uzet stoljece toliko napredovali?
Ok, trebale su stotine hiljada, milioni godina da se zivot razvije do modernog covjeka, za kojeg se misli da je nastao prije 400.000 godina. Pa evo i da uzmemo manji period, da uzmemo posljednjih 15.000 godina, opet je tu nesrazmjer. Dakle 14.700 godina su ljud lutali okolo lupali se toljagama po glavi, nisu pojma imali gdje su i sta su. Da bi se onda nakon 14.850 godina se poceo desavati "boom".
Da li ce nasi buduci narastaji govoriti za nas za jedno 15.000 godina kako smo bili nazadni, te kakvu ce tek oni tehnologiju imati?
To je suština eksponencijalnog rasta. Citiram dijelove
ovog članka.
The late physicist Albert Bartlett was concerned that people didn’t fully comprehend the consequences of exponential population growth and the inevitability (and speed) of resource depletion. “The greatest shortcoming of the human race,” he said, “is our inability to understand the exponential function”—that is, change that builds on previous changes. Climate change was able to creep up on most of us with cat feet because it snowballs in the same way, well, as snowballs snowball. Each subsequent change builds on the change before. The bigger it gets, the faster it grows.
...
The physicist Bartlett, concerned with resource exhaustion, came up with a story of bacteria living in a Coke bottle. Imagine putting two bacteria in a soda bottle at 11 a.m. Assume the population doubles once every minute, and that by noon, the bottle is full. What time would it be before the bacteria-land politicians noticed that the population was running out of space? The answer is 11:59. After all, at 11:59, the bottle is still half empty.
Ovdje su primjeri navedeni u kontekstu iskorištenja resursa, ali ista stvar vrijedi za tehnološki progres koji je najčešće opisuje upravo eksponencijalnom funkcijom. U gore citiranom primjeru, trebalo je 59 minuta da se pola boce ispuni bakterijama, a onda samo minuta da se ispuni druga polovica.
Ima još jedna zanimljiva priča koja opisuje eksponencijalni rast. Naime, priča veli da je izumitelj šaha predstavio svoju igru kralju, a ovaj je bio oduševljen do te mjere da je obećao izumitelju nagradu kakvu poželi. Izumitelj je tražio da mu kralj osigura rižu čija će količina biti određena tako što će jedno zrno riže biti stavljeno na prvo polje na tabli, dva zrna riže na drugo, četiri na treće, uduplavajući količinu sa svakim poljem. Kralj je pristao misleći kako je riječ o mizernoj nagradi, ali na kraju šahovske table količina riže premašuje visinu Mont Everesta.
Sve do polovice šahovske table - količina riže još uvijek izgleda mizerna. To je kontraintuitivna snaga eksponencijalnog rasta.
mozda smo mi prije milijardu godina to ostavili - i opet nismo rijesili fermijev paradox. 