Ovo bi bio moj još jedan argument da su religije uvijek bile prisutne i stvarale civilizaciju i historiju kroz ratove uz temelje moderne nauke, medicine, matematike, filozofije, astronomije....ali ga ovdje nemam jer nema vjerskih ratova.
U sferi visoke geopolitike i međunarodnih odnosa i dalje dominantno vlada mentalitet "osvajača i osvojenih", odnosno igra u kojoj pobjeda jedne strane znači direktan poraz druge. To nam se dešava pred očima, ne moramo ići ni milimetra nazad po historijskoj vertikali.
Kada se kaže da savremeni svijet vrednuje timski rad i partnerstvo, to se uglavnom odnosi na globalnu ekonomiju, nauku, tehnologiju i rješavanje ekoloških kriza. Međutim, kada na scenu stupe nacionalna sigurnost, resursi i ideologija, države se brzo vraćaju na tvorničke postavke i ponašaju se kao u antičko doba: "Ako ja ne kontrolišem ovaj prostor/resurs, kontrolirat će ga moj neprijatelj." Mehanizmi poput Ujedinjenih naroda, koji su stvoreni da osiguraju saradnju, često su paralizovani interesima velikih sila.
Historijska je činjenica da te u međunarodnoj politici poštuju samo onoliko koliko si jak, kada su muslimanske države izgubile moć, postale su plijen kolonijalizma. Međutim, odgovor na to nije povratak haotičnom nasilju i samoproglašenim 'navodnim svetim ratovima' koji samo dodatno uništavaju te zemlje iznutra.
Upravo zato je 530 vodećih islamskih alima u julu 2005. kroz
Amansku poruku povuklo crvenu liniju: definisali su ko je musliman i oduzeli pravo svakom radikalu da zloupotrebljava islamsku zastavu za privatne i destruktivne ratove. To je pokušaj da se muslimanski svijet konsoliduje iznutra, jer samo stabilno, institucionalno uređeno i jedinstveno društvo može
ponovo sjesti za sto svjetskih moćnika, umjesto da bude
ostavljeno na njihovom stolu.
Rimska republika, Mongolsko carstvo ili carstva Asteka i Inka su harala, osvajala i činila stravična nasilja bez ikakve veze sa islamom ili hrišćanstvom.
Moderna historiografija i sociologija konflikte uopšte ne klasifikuju prema tome koja je religija bila na vlasti, već prema stvarnim, materijalnim uzrocima. Ako pogledamo naučnu kategorizaciju ratova na
Wikipediji ('Category:Warfare by type'), može se vidjeti kako ozbiljna nauka dijeli sukobe:
List of wars of independence (Ratovi za nezavisnost)
List of wars of national liberation (Nacionalno-oslobodilački ratovi)
List of wars of succession (Ratovi za nasljeđe i vlast)
List of civil wars (Građanski ratovi)
List of border conflicts / border wars (Granični sukobi)
List of proxy wars (Posrednički ratovi)
List of invasions (Invazije i širenje teritorija)
Kategorija 'vjerskih ratova' kao primarnog pokretača ljudske historije ne postoji, ili je svedena na promile. Ljudi i države ratuju zbog resursa, teritorije, luka, zlata, nafte i moći. Vladari i osvajači su kroz historiju samo koristili religijski vokabular kao ideološki plašt da mobilišu narod za svoje sasvim svjetovne interese.
I to nas vraća na moju početnu tezu povlačenjem paralela sa Harijem Poterom. Religije se ne mogu doživljavati kao puke 'bajke bez posljedica', jer su one uprkos svim ljudskim ratovima i zloupotrebama fundamentalno oblikovale ljudsku civilizaciju kroz vijekove. Hari Poter i Mumija nemaju tu težinu. Oni ne nude moralni, pravni, kulturni i naučni kontinuum koji nosi čovječanstvo hiljadama godina.