Poznajem ozbiljnog profesora, doktora nauka, skroz probosanski opredijeljen, otac Hrvat, mama Srpkinja, ali drug K. veli – ''posto sam ja Srbin...'', u nekoj neobaveznoj prici gdje niko nije trazio da se izjasni!? Mene iznenadilo ali sam se ipak pravio kao da prica o zimovanju na Vlasicu.
Poznajem jos slicnih primjera iz grada kao i javnog zivota. Meni je zanimljivo ko ''pobijedi'' od roditelja pa djetetu nabaci svoj nacionalni predznak a obicno uz to i vjeru, bezbeli.
Bosnjaci u ovim miksovima obicno budu istrajni u anacionalnom pristupu. Njih nacija i vjera ne zanima a djeca ''neka budu sta hoce''. Pogledajte pod scenarista ''Lud, zbunjen, normalan'', otac ''Dzulije Roberts''.
Jednom sam zavirio u FB profil sinova Mirze Delibasica, Darija i Danka, i glavu bih dao da su prigrlili pravoslavlje (mama Slavica) a nacionalno su mozda ostali Bosanci, zbog rahmetli Mirze.
Je li u pitanju ''srpska nadmoc i superiornost'', kako bi rekao Mladen Ivanic, jaci identitet, duza politicka i kulturna tradicija, dublje samopostovanje pa djeca kad odrastu i malo skontaju ko je ko na Balkanu pa nemaju dilemu?
Mahala kaze da se i Brano Jakubovic iz DK opredijelio s ona tri prsta sto me ne bi zacudilo.
Opet, Drazen Zeric nije dijete iz mjesovitog braka; otac Nedzib, majka Semsa a pogledajte kako se uzruja na iole pitanja na temu nacije i vjere, pogledajte imena mu djece. Dobi Kolinda Hrvata ko na tacni. Sjetite se izvjesnog novinara Arsena Novalije, sina Fikreta!
Mislio sam, vjerujem da tu nisam sam, da se poslije Vukovara, Dubrovnika i Srebrenice ne ide tako rado u Srbe ali nije tako.
Zasto je ''in'' biti Srbin?
