DarkSoul wrote:me_and_myself wrote:Prema Islamu, smrt nije kraj, već početak novog života, preseljenje na bolji svijet.
Nije dozvoljeno naricanje i slično, dok je dozvoljeno pustiti koju suzu i generalno biti tužan (zbog rastanka sa umrlim).
Da bi se lakše održala dostojanstvenost obreda nije preporučeno/lijepo da žene prisustvuju* dženazi.
Također, sam čin ukopa ne smatra se "posljednjim oproštajem", svaki put prilikom posjete mezarju, umrlom se naziva selam, za njega se uči dova ili neki odlomak iz Kur'ana.
* Treba još primjetiti da se tabut često do mjesta ukopa nosi na rukama, i da to uvijek rade samo muškarci. Generalno se izbjegava miješanje muškaraca i žena, a i nije baš lako nositi mejita.
Po meni ovo ispadne sada kao da zhene imaju jako malu vrijednost u Islamu
To ti tako mozda zelis protumaciti, ali nije tako. Meni je jednom jedan stariji efendija pokusao to objasniti. Otprilike, zena po prirodi puno teze obuzdava svoju emocionalnu bol nego muskarac. To svi znaju. Momenat kada se majka, supruga ili sestra "definitivno" rastaju od voljenog, a sto se desava upravo na groblju u momentu spustanja umrlog u zemlju, jeste momenat koji slama zenu i od kojeg ona moze nositi trajne traume. Zato zenu treba zastiti od tog bola, a jedini efikasan nacin je da tome cinu ne prisustvuje, iako to u prvi mah djeluje kao surovo pravilo.
A sto se dostojanstva na sahrani tice,
me_and_myself dobro kaze. Ja sam imao priliku prisustvovati dzenazama na mezraju i sa prisutnim zenama i bez njih. U prisustvu zena to dostojanstvo nije moguce odrzati jer nema nacina da se izbjegnu jauci bola i jecanja, a cesto dodje i do potpunog gubitka kontrole nad ponasanjem ozaloscenih zena. I ja sam tek tada shvatio zasto je ustvari dobro to da zene ne idu na mezarje. Drzim da je to zbilja jedno od dobrih pravila u islamu, iako se sa drugim pravilima u pogledu tretmana zena najcesce ne slazem.
ovo je vech pojashnjeno opshirnije i jednostavnije za razumjeti
