Ovo bi trebao biti "temelj" Zakona
Inicijativa Denisa Bećirovića u vezi s dostavljanjem teksta Zakona o zabrani svih neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola, uključujući i zabranu ustaških i četničkih organizacija kao i onih koje se naslanjaju na tradiciju Handžar divizije
(28.03.08.)
U namjeri da pokrene borbu protiv upotrebe jezika mržnje, rasizma, ksenofobije, antisemitizma, šovinizma i svakog drugog oblika raspirivanja netolerancije i ekstremističkih pogleda, a s ciljem spriječavanja širenja najmračnijih nacifašističkih ideologija i pojava, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine usvaja inicijativu kojom zadužuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da izradi i Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine dostavi tekst Zakona o zabrani svih neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola, uključujući zabranu ustaških i četničkih organizacija, kao i onih koje se naslanjaju na tradiciju Handžar divizije. Rok za dostavljanje zakona u parlamentarnu proceduru je najkasnije šest mjeseci od dana usvajanja navedene inicijative.
OBRAZLOŽENJE INICIJATIVE:
Brojni međunarodni dokumenti (Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope) govore o potrebi sprečavanja djelovanja onih snaga koje šire ¨govor mržnje¨ na svim nivoima društva. Naša zemlja mora imati političke volje da se uhvati u koštac sa problememom javnog ispoljavanja i širenja fašizma i diskriminacije, kao i sa činjenicom da bosanskohercegovačko zakonodavstvo ima brojne manjkavosti koje ga onemogućavaju da se efikasno bori protiv ovih društveno štetnih pojava.
Povelja Ujedinjenih naroda, usvojena 1945. godine, paragrafom (c) članom 55. obavezuje sve članice na ''poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda ... bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere''.
Temeljni dokument Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, Opća deklaracija o ljudskim pravima, u članovima 1. i 2. svim ljudima garantuje slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima bez obzira na ''bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status''.
Međunarodni pakt o građanskim i poltičkim pravima članom 20. nalaže svim potpisnicima da ''zakonom zabrane svaku ratnu propagandu'', te ''svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje''. Isto tako, članom 26. svim ljudima, bez obzira na gore navedene razlike, garantuje se jednaka zakonska zaštita od diskriminacije. U Općem komentaru 11. koji se odnosi na član 20. Pakta dodatno se pojašnjava da ''član 20. može potpuno stupiti na snagu samo ako postoji (nacionalni) zakon iz kojeg je očito da su opisana propaganda i zagovaranje u suprotnosti sa javnom politikom, i ako postoje prikladne mjere sankcioniranja u slučaju kršenja tog zakona'' (CCPR General coment 11.29/07/83.).
U zaključcima Svjetske konferencije o ljudskim pravima, održane u Beču 25. juna 1993. godine, na kojoj su učestvovali i predstavnici zemalja članica Vijeća Evrope, izražava se zabrinutost zbog učestalih pojava rasizma, te se snažno apelira na ''sve Vlade da hitno razviju mjere sprečavanja i borbe protiv svih oblika i manifestacija rasizma, ksenofobije i netolerancije, gdje je to potrebno odgovarajućim zakonskim mjerama, uključujući kaznene mjere, te osnivanjem nacionalnih institucija za borbu protiv takvih fenomena'' (Bečka deklaracija i program djelovanja; B Jednakost, dostojanstvo i tolerancija; 1. Rasizam, rasna diskriminacija, ksenofobija i drugi oblici netolerancije).
Temeljni dokument za borbu protiv rasizma i netolerancije je Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, koju je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila 1965. godine. Ovaj dokumenat predlaže različite konkretne mjere borbe protiv rasne diskriminacije i ''govora mržnje''. U članu 4. članice se obavezuju da će proglasiti kaznenim djelom ''svako širenje ideja zasnovano na rasnoj nadmoćnosti ili mržnji, poticanje na rasnu diskriminaciju , svaki čin nasilja ili poticanja na nasilje protiv bilo koje rase ili grupe osoba druge boje kože ili etničkog porijekla, kao i pružanje bilo kakve pomoći rasističkim aktivnostima, uključujući i finansiranje''.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljinih sloboda, usvojena 4. novembra 1950. godine, temeljni je dokument Vijeća Evrope kojim se zabranjuje diskriminacija. Protokolom 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, usvojenom 4. novembra 2000. godine, članice su dodatno potvrdile potrebu ''sveopće zabrane diskriminacije'', a posebno od strane javnih vlasti.
U preporuci Vijeća Evrope o ''govoru mržnje'' (No. R (97) 20) iz 1997. godine, Ministarsko vijeće ove institucije za potrebe ovog dokumenta definiralo je ''govor mrznje'' kao ''sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mrznje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla''. U preporuci se nadalje traži od vlada, vlasti i javnih institucija na svim nivoima da se ne samo '' suzdrže od 'govora mrznje', naročito u medijima'', već i da ''ustanove zakonske okvire za tretiranje 'govora mrznje' unutar građanskog, kaznenog i upravnog prava, koji će omogućiti sudskim vlastima da usklade poštivanje slobode izražavanja s poštivanjem ljudskog dostojanstva i zaštitom ugleda i prava drugih''.
Zbog učestale upotrebe interneta kao sredstva širenja rasne, nacionalne, vjerske i druge mržnje, Vijeće Evrope je 28. januara 2003. godine usvojilo i Dodatni protokol Konvenciji o kompjuterskom kriminalu, o kriminalizaciji djela rasističke i ksenofobične prirode počinjenih kroz kompjuterske sisteme. Ovim dokumentom se zabranjuje distribucuja rasističkog i ksenofobičnog materijala putem kompjuterskih sistema, a za potrebe Protolola rasistički i ksenofobični materijal definira se kao '' bilo koji pisani materijal, bilo koja slika ili neka druga reprezentacija ideja i teorija koje zagovaraju, populariziraju ili potiču mrznju, diskriminaciju ili nasilje protiv osoba ili grupa na osnovu rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog porijekla, kao religije ako se koristi kao osnova za bilo koji od ovih faktora''.
Veoma poučna su iskustva i praksa zemalja Vijeća Evrope u borbi protiv fašizma i ''govora mržnje'.Tako, primjera radi, Kazneni zakon Njemačke sadrži sveobuhvatne odredbe protiv ''govora mržnje''; kažnjivo je raspačavanje propagandnog materijala ''neustavnih'' organizacija (npr. neonacističkih organizacija, upotreba simbola takvih organizacija, pozivanje na mržnju i nasilje protiv dijelova populacije, odobravanje, negiranje ili umanjivanje nacističkog genocida, te skrnavljene uspomene na mrtve (European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002). Isto tako, u Njemačkoj postoji stalna telefonska linija na koju građani mogu prijaviti napade neonacističkih grupa, te stalni nadzor nad Internet stranicama sa rasističkim sadržajem. U pokrajini Brandenburg u pripremi je zakon o krivičnom gonjenju Nijemaca koji u stranim državama postavljaju rasističke Internet stranice (European Commission against Racism and Intolerance, Sekond Report on Germany, Strasbourg, 3 July 2001).
Usprkos nepostojanju zasebnog pisanog Ustava kao temeljnog pravnog dokumenta, u Velikoj Britaniji postoji niz zakona kojima se reguliraju ''govor mržnje'' i drugi oblici rasizma. Public Order Act (Zakon o javnom redu) zabranjuje verbalno i svako drugo iznošenje materijala koji potiče na rasnu mržnju, tiskanje i distribuciju takvog materijala, uključujući i glazbu i filmove. Race Relations Act (Zakon o rasnim odnosima) zabranjuje i ''svjesno ili nesvjesno davanje rasističkih izjava kojima se opravdava diskriminacija'', dok Football Offences Act (Zakon o nogometnim prekršajima) zabranjuje rasističko navijanje (European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002).
U Italiji zakonske mjere za borbu protiv rasizma i diskriminacije nisu sadržane u kaznenom zakonu, već su raspoređene unutar drugih odvojenih zakona, od kojih neki imaju druge svrhe, dok je ponovno uspostavljanje fašističke stranke zabranjeno Ustavom. Unutar tih odvojenih zakona zabranjeno je širenje ideja temeljenih na rasnoj mržnji i superiornosti, pozivanje na rasno, etničko i drugo nasilje ili provokaciju, grupe i organizacije s takvim ciljevima, upotreba njihovih simbola na sportskim manifestacijama, te opravdavanje fašizma i genocida (European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002). Unatoč tome, neke političke stranke, kao na primjer Lega Nord, otvoreno se koriste rasističkim propagandnim sredstvima, naročito kada se govori o imigrantima iz zemalja izvan Evropske Unije, pa ECRI preporučuje da se iskoriste postojeće, i uvedu neke ad hoc mjere kojima bi se tu stranku spriječilo da upotrebljava ''govor mržnje'' u političke svrhe (ECRI: Second Report on Italy, Strasbourg, 23 April 2002).
Francuska je još jedna zemlja sa rigoroznim zakonskim mjerama za sprečavanje ''govora mržnje''. Osim što su kažnjivi diskriminacija, mržnja i nasilje na osnovu porijekla, zabranjeno je i opravdanje zločina protiv čovječnosti (''počinjenih u Drugom svjetskom ratu od strane sila Osovine'') te oblačenje uniforma i nošenje amblema koji podsjećaju ''na osobe odgovorne za zločine protiv čovječnosti'' (European Commission against Racism and Intolerance: Legal Measures to Combat Racism and Intolerance in the Member States of the Council of Europe, Strasbourg, 2002). Za razliku od ostalih zemalja, u Francuskoj je zabranjeno i '' javno poticanje na diskriminaciju, mržnju ili rasno nasilje'' što se obično kažnjava oduzimanjem oružja i materijala korištenih za počinjenje prekršaja, te dobrotvornim radom.
Nažalost, iako se rat u Bosni i Hercegovini završio 1995. godine među stanovništvom naše zemlje još uvijek imamo prisutne svakodnevne pojave raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje i huškanja jednih naroda protiv drugih što je u današnjim uslovima pogodno tlo za rađanje i narastanje fašističke ideologije i njeno provođenje u praksi.
U posljednje vrijeme se srećemo sa tipičnim revizionističkim tekstovima u dijelu štampe koja izlazi i u Bosni i Hercegovini. U tim tekstovima se negira postojanje koncentracionih logora, negira se masovno stradanje Jevreja, Roma, antifašista, čime se nastoji prekrojiti historija i u onom njenom dijelu koji je nesporan.
U okolnostima u kojima smo svjedoci povampirenja onih snaga u Bosni i Hercegovini i neposrednom susjedstvu, koje svim silama nastoje prekrojiti istoriju minimizirajući ulogu antifašista pokušavajući da afirmišu najmračnije ideologije i njihove nosioce, pred sve antifašiste se postavlja imperativ aktivnijeg i snažnijeg očitovanja i suprotstavljanja revizionizmu. Smatram da svi organi zakonodavne i izvršne vlasti, zajedno sa najširim krugom nevladinih i drugih organizacija koje baštine antifašizam, imaju historijsku dužnost da reafirmišu sve vrijednosti antifašističkog pokreta i sve vrijednosti koje su prihvatile savremena demokratska društva koja se temelje na poštovanju ljudskih prava i sloboda.
Pokušaji revidiranja historije uz neskrivena nastojanja da se rehabilituju snage koje su doživjele svoj historijski poraz u Drugom svjetskom ratu sve su učestaliji u posljednjih nekoliko godina. I u Bosni i Hercegovini i u neposrednom okruženju u ofanzivi su one snage koje pokušavaju revidirati historijske činjenice nastojeći da relativiziraju ulogu i doprinos antifašista i antifašizma na ovim prostorima u pobjedi Saveznika nad fašizmom. Sve su češći pokušaji historijske rehabilitacije trajno poraženih snaga nacifašizma kroz nastojanja da se stavi znak jednakosti između četnika i partizana, ustaša i partizana, kvislinga koji su se borili u Handžar-diviziji i partizana.
Skupština Republike Srbije usvojila je krajem 2004. godine zakon kojim se u zaslugama i pravima izjednačavaju pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta sa pripadnicima Ravnogorskog četničkog pokreta. Ovaj zakon, iako se ne odnosi na Bosnu i Hercegovinu, ohrabrio je četnike u našoj zemlji u isticanju zahtjeva da se u Bosni i Hercegovini u svemu izjednače borci protiv fašizma i fašisti. Nije na odmet podsjetiti da su četnici tokom Drugog svjetskog rata bili ne samo saveznici Sila osovine, već su u zločinu slijedili Hitlerovu ideologiju. Na isti način na koji je Hitler osudio nestanak Jevreje, Rome i druge narode po njima niže rase i četnici su također nastojali da u potpunosti fizički unište Hrvate, Bošnjake, kao i Srbe koji ne slijede njihovu politiku da bi proširili svoj velikosrpski prostor. Njihov historijski učinak na tlu bivše Jugoslavije jednak je učinku nacista na globalnom planu.
Pokušaj rehabilitacije četništva i u Bosni i Hercegovini očituje se, pored ostalih organizacija, i postojanjem Ravnogorskog četničkog pokreta, podizanjem spomenika i drugih obilježja Draži Mihajloviću i njihovim sljedbenicima, te kroz vjerske obrede posvećene uspomeni na određene pripadnike četničkog pokreta i obilježavanju datuma i mjesta vezanih za pokolje koje su četnici počinili u Bosni i Hercegovini.
Pored pokušaja rehabilitacije četnika prisutna su i nastojanja da se zaborave zlodjela ustaša i stravični zločini koje su počinili i koji su posljedica kvislinške uloge koju su oni odigrali. Još uvijek u Bosni i Hercegovini uz naklonost i aktivno učešće jednog dijela vlasti neke ulice nose nazive Jure Francetića i Mile Budaka i na koncertima i predizbornim skupovima nekih političkih partija nesmetano se veličaju ustaški zločinci i njihove tvorevine.
Ništa manje nisu zlosutni ni pokušaji da se rehabilituju i kvislinške formacije poput Handžar-divizije i njoj slične. Na mala vrata se proturaju i veličaju imena boraca svih formacija koje su bile pod direktnom komandom Trećeg Rajha, a i ulice u nekim gradovima nose njihova imena.
Smatram da kao poslanici u najvišem zakonodavnom organu Bosne i Hercegovine imamo dug prema bosanskohercegovačkoj javnosti, a posebno prema generacijima koje dolaze, da se suprotstavimo pokušajima falsifikovanja istorije i da doprinesemo izgradnji takvog društva koje će počivati na planetarno priznatim antifašističkim vrijednostima. I nedavna prošlost obilježena povampirenjem fašizma nam daje za pravo i obavezuje nas, u ime očuvanja mira na ovim prostorima, da ne dopustimo da fašizam ponovo digne glavu i zaprijeti budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ovim Zakonom bi se definitivno spriječilo prekrajanje istorije, odnosno pokušaj da poraženi nasilno postanu pobjednici i obrnuto..Dobro se zna ko je pobijedio u II svjetskom ratu -osim ponekad na prostorima bivše Juogslavije..
Naravno pored organizacija bi se ovim Zakonom trebali tretirati i pojedinci koji veličaju fašizam i poražene ideologije u II svjetskom ratu. Nadam se da je predlagač predvidio i ovu soluciju (vjerovatno jeste Internet se spominje...) Pogledajte samo Internet i mnogobrojne web stranice kojima zbog svog odvratnog sadržaja nije mjeso u virutalnom prostoru...
Mada mislim da i postojeći Zakoni (posebno Krivični)imaju uporište da se širenje ideologija zla spriječi dok se Zakon ne donese..Baš će biti interesantno kakvo će obrazloženje dati oni koji budu u parlamentu glasali protiv.
Naravno sam Zakon bez podzakonskih akata i njegove dosljedne primjene neće iskorijeniti ovo zlo, ali od nečeg se mora početi...
Smrt fašizmu, sloboda narodu !
