Niko pouzdano ne zna koliko danas u Turskoj živi Bošnjaka. Procjenjuje se oko četiri miliona. Jedan diplomata, Bošnjak, na službi u Ankari, dobar poznavalac tih prilika, smatra da ih je i do šest miliona.
Najviše ih je u Inegolu, opštini nadomak Burse, oko 70 hiljada.
Prvi i najveći val iseljavanja Bošnjaka iz BiH u Tursku, bio je nakon dolaska Austro-Ugarske, 1878. godine. Prvi muhadžiri su krenuli iz Bosanske Krajine, potom iz Hercegovine i središnje Bosne. Na putu za Tursku dosta familija se zadržalo u Sandžaku, Makedoniji i Albaniji.
Iz Sandžaka su nešto kasnije uslijedila iseljavanja, pošto je tu Turska uprava ostala nešto duže. Iz Sandžaka se iseljavanje nastavilo sve do današnjih dana.
Najviše ih se iselilo da bi sačuvalo živu glavu. Neki su smatrali da im nije džaiz ostati izvan muslimanske jurisdikcije. Bilo je i onih koji su krenuli u Tursku u namjeri da sačuvaju blago i poziciju. U muzeju u Inegolu, među eksponatima su i dragocjenosti familija iz Mostara, slike uspješnih građana među kojima je veliki broj Bošnjaka. Nerijetki su bili i začetnici određenih zanata u ovom gradu, kao što je h. Ešref Ćilek - bakrdžija, čiji su današnji nasljednici najpoznatiji proizvođači namještaja u Turskoj. Bilo je i visokih dužnosnika, parlamentaraca, načelnika općine i sl.
Danas Bošnjaci žive na 80 % teritorije Republike Turske. U ovom trenutku je situacija sasvim drugačija. Agresijom na BiH i kod njih se počela buditi svijest o vlastitom identitetu. Ko su i odakle su? Formiraju se udruženja - Derneci. Ima ih 23 na području Turske. Krovna je Federacija kulture BiH u Turskoj. Prvi predsjednik Tursko-bosanske federacije kulture je bio Fehmi Arazli, drugi Ahmet Kemal Baysak, počasni konzul BiH u Izmiru i sada je Džemal Šanel.
U dernecima se sastaju, pomažu, organizuju kulturne sadržaje, obnavljaju bosanski jezik.
Za razliku od gradova, u selima su "kahve" jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako ih zovu kahve u njima se uglavnom pije čaj, pa bi prikladniji naziv bio čajdžinice. U njima sjede samo muškarci.
Različito od mjesta do mjesta, da li žive u gradovima ili na selima, Bošnjaci su se i različito snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašniji. Pojedini izuzetno bogati i na visokoj društvenoj ljestvici. U selima se nailazi od zemljanih kuća do onih najluksuznijih, na kojim su satelitske antene i solarne ploče. Svima je san Istanbul, kao i većini Turaka.
POLATLI je mjesto nadomak Ankare. U samom centru, u blizini gradske pijace je „Kahva" koju drži Bošnjak i gdje se najčešće mogu sresti Bošnjaci. Naročito pazarnim danom, kada i iz nekoliko okolnih sela, u kojim uglavnom žive Bošnjaci, i oni silaze na pazar u čaršiju.
Nasred kafane je ogromna furuna. Dobro zagrijava. Nekolicina njih ispija čaj, igra domine i karta se. Poneko lista novine. Vanjskim izgledom podsjećaju na Bošnjake. Nisu baš zainteresirani za razgovor, a i jedva poneko od njih da zna po koju bosansku riječ. Stiče se utisak da ne znaju odakle su njihovi preci doselili, i da ih to toliko i ne zanima.
Čaj poslužuje mlađi čovjek, tamnije puti. Njegovi su porijeklom iz Bugarske. Nismo ni dopola ispili čaj, a on već nudi slijedeći. Jedan od njih pita da li smo iz Jugoslavije.
„Ne, Jugoslavije više nema. Iz BiH smo." Razgovor je na turskom.
Sedad Gungor je vlasnik kafane. Sami je njegov rođak, amidžić. Iz sela su Avšar koje broji 40 kuća. Kažu da u okolini Polatlija Bošnjaci žive i u selima Ćimenđeiz i Ordek Golu. Ova dva sela imaju po dvadesetak kuća. Sedad Gungor kaže da se njihovo selo u početku zvalo Selmije. Pretpostavlja da su se njegovi preci doselili iz Sarajeva i da su se prezivali Terzići. Iz pomenutih sela mnogi su odselili u Izmir.
U kafanu ulazi čovjek srednjih godina. Naziva selam. Zekaji Terzić Aktan. On unosi vedrinu u razgovor. Priča bosanski. Penzioner je. Vrlo rado je pristao, čak i sam predložio da nas odvede u okolna sela.
Bayrampaşa
Bayrampaşa
Ti neki njihov advokat izgleda 
