Razumijem. Meni se desilo u Sarajevu 92 kad smo prelazili preko snajperske linije, da je granata pukla i ranila ljude koji su se sakrili u haustor a ja ostao ispred zgrade tj uz zgradu i meni nista. Osim naravno sto mi je kozna jakna bila kompletno izrezana gelerima. Drugo nista, hvala Bogu. Onda mi pridjose 2 nasa BH borca pitaju jel sve u redu, skidaj jaknu, majicu da vidimo da nisam ranjen kao nemoguce je - meni nista. Stvarno, logicki gledano vece su sanse bile da sam ja ranjen a oni u haustoru da nisu, ali desilo se upravo suprotno. Materijal za razmisljanje... inace prvu spoznaju o Kreatoru sam imao sa 12, 13 godina...k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
Ne bih odgovarao direktno na temu jer nije meni upućena (mada je ovo slobodan forum i ništa mi ne zabranjuje), ali bih volio komentarisati ovaj i slične postove gdje se "Bog očitovao pre očima" u ratnim masakrima - nadam se da svi vi shvatate da je u tim prilikama gdje ste vi ostali živi, dosta drugih ljudi poginulo ili ranjeno, i da oni (ukoliko su ostali živi) i njihove porodice i prijatelji jako teško mogu takve situacije kvalificirati kao "očitovanje Boga".k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
veli arsla a i ja se sasvim slažem.Dopustite čovjeku da razloži svoje viđenje i svjetonazor sa istomišljenicima,bez obzira na reakcije vaših nerava.Arslan wrote:u prvu i polako...
.Ok?.Ok..Po islamu su svi oni koji su nevini poginuli sehidi bez obzira kojoj vjeri pripadali. Oni koji su prezivjeli imaju tezi put do dzeneta, ali svaki covjek se osjeca sretnijim kad prezivi. Ipak je dobro sto oni koji su na ovaj ili onaj nacin opomenuti tim putem spoznali Boga, jer to znaci da im je data sansa da krenu njegovim putem. Najgore je kad covjek zaboravi Boga posto je bio opomenut. Ja sam na drugoj temi spomenuo kako je velika kolona od 900 vojno sposobnih zbog vremena koje je bilo maglovito i kisovito preslo bezbjedno duzi put izmedju cetnickih linija i preslo Drinu. To je trajalo nekih 5 dana, grupa po grupa je prelazila Drinu i bivala zarobljena od strane Srbijanske vojske na granici. Nakon sto je grupa u kojoj sam se ja nalazio zarobljena, a bilo nas je veoma malo u toj grupi, imali smo dva lazna strijeljanja, a poslije toga cudne sretne okolnosti koje su nam pomogle da prezivimo. Jedna osoba iz grupe je izvrsila samoubistvo poslije rata zbog psihickh problema. Taj isti dan druga grupa njih 9 je zarobljena, a potom su predati u Visegrad Lukicu koji je strijeljao sve osim jednog koji je prezivio. Oni sto su nevini ubijeni su otisli u dzenet, a mi ostali smo opomenuti od Boga jer smo samo njegovom voljom prezivjeli. Ovo nije jedini put da sam ja osobno i svi drugi u toku rata opomenuti, ali ovo sam izdvojio kao primjer. U Boga sam vjerovao i prije svih tih opomena za vrijeme rata, ali su mi dozivljaji u ratu jos vise pokazali njegovu moc, apsolutnu vlast nad svima.tranquil wrote:Ne bih odgovarao direktno na temu jer nije meni upućena (mada je ovo slobodan forum i ništa mi ne zabranjuje), ali bih volio komentarisati ovaj i slične postove gdje se "Bog očitovao pre očima" u ratnim masakrima - nadam se da svi vi shvatate da je u tim prilikama gdje ste vi ostali živi, dosta drugih ljudi poginulo ili ranjeno, i da oni (ukoliko su ostali živi) i njihove porodice i prijatelji jako teško mogu takve situacije kvalificirati kao "očitovanje Boga".k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
Mislim da je razmišljanje "meni nije ništa bilo, Bog misli na mene" a okolo drugi ljudi ginu, samo posljedica gledanja sebe kao centar svemira, što je i normalno, jer svakom čovjeku su najvažniji prvo on sam i njegova porodica, ali kada proširimo pogled i na druge ljude koji nisu bili srećni kao mi, počinjemo da razmišljamo malo drugačije.
Mislim da se možemo složiti u tome da spoznaja postojanja/nepostojanja Boga dolazi iz samog čovjeka, a svaki čovjek u stvarima koje ga okružuju i u događajima koji se dešavaju u njegovoj okolini, traži (i često pronalazi) potvrde svojih unutarnjih uvjerenja.NNneko wrote:Po islamu su svi oni koji su nevini poginuli sehidi bez obzira kojoj vjeri pripadali. Oni koji su prezivjeli imaju tezi put do dzeneta, ali svaki covjek se osjeca sretnijim kad prezivi. Ipak je dobro sto oni koji su na ovaj ili onaj nacin opomenuti tim putem spoznali Boga, jer to znaci da im je data sansa da krenu njegovim putem. Najgore je kad covjek zaboravi Boga posto je bio opomenut. Ja sam na drugoj temi spomenuo kako je velika kolona od 900 vojno sposobnih zbog vremena koje je bilo maglovito i kisovito preslo bezbjedno duzi put izmedju cetnickih linija i preslo Drinu. To je trajalo nekih 5 dana, grupa po grupa je prelazila Drinu i bivala zarobljena od strane Srbijanske vojske na granici. Nakon sto je grupa u kojoj sam se ja nalazio zarobljena, a bilo nas je veoma malo u toj grupi, imali smo dva lazna strijeljanja, a poslije toga cudne sretne okolnosti koje su nam pomogle da prezivimo. Jedna osoba iz grupe je izvrsila samoubistvo poslije rata zbog psihickh problema. Taj isti dan druga grupa njih 9 je zarobljena, a potom su predati u Visegrad Lukicu koji je strijeljao sve osim jednog koji je prezivio. Oni sto su nevini ubijeni su otisli u dzenet, a mi ostali smo opomenuti od Boga jer smo samo njegovom voljom prezivjeli. Ovo nije jedini put da sam ja osobno i svi drugi u toku rata opomenuti, ali ovo sam izdvojio kao primjer. U Boga sam vjerovao i prije svih tih opomena za vrijeme rata, ali su mi dozivljaji u ratu jos vise pokazali njegovu moc, apsolutnu vlast nad svima.tranquil wrote:Ne bih odgovarao direktno na temu jer nije meni upućena (mada je ovo slobodan forum i ništa mi ne zabranjuje), ali bih volio komentarisati ovaj i slične postove gdje se "Bog očitovao pre očima" u ratnim masakrima - nadam se da svi vi shvatate da je u tim prilikama gdje ste vi ostali živi, dosta drugih ljudi poginulo ili ranjeno, i da oni (ukoliko su ostali živi) i njihove porodice i prijatelji jako teško mogu takve situacije kvalificirati kao "očitovanje Boga".k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
Mislim da je razmišljanje "meni nije ništa bilo, Bog misli na mene" a okolo drugi ljudi ginu, samo posljedica gledanja sebe kao centar svemira, što je i normalno, jer svakom čovjeku su najvažniji prvo on sam i njegova porodica, ali kada proširimo pogled i na druge ljude koji nisu bili srećni kao mi, počinjemo da razmišljamo malo drugačije.
Čini mi se da ratna iskustva ljudi koji su se tada okrenuli vjeri previše pojednostavljuješ. Prvo, ta su iskustva suviše jaka da bi ih svako mogao tako precizno opisati. Možda je kod nekih ljudi rezon zaista: Ja preživih, oni izginuše, valja se meni vjeri vratiti. Ali brojne situacije kao što su ove sa granatama koje su ubijale ljude koji su udaljeni, a nisu one koji su blizu, ili pogađale ljude koji su bježali u podrum kroz uske prozorčiće, navelo je mnoge ljude da počnu razmišljati o postojanju Boga, o tome da je On sve odredio, dao svemu početak i kraj i da iza svakog događaja postoji dublji razlog od čisto fizičkog i materijalnog.tranquil wrote:Ne bih odgovarao direktno na temu jer nije meni upućena (mada je ovo slobodan forum i ništa mi ne zabranjuje), ali bih volio komentarisati ovaj i slične postove gdje se "Bog očitovao pre očima" u ratnim masakrima - nadam se da svi vi shvatate da je u tim prilikama gdje ste vi ostali živi, dosta drugih ljudi poginulo ili ranjeno, i da oni (ukoliko su ostali živi) i njihove porodice i prijatelji jako teško mogu takve situacije kvalificirati kao "očitovanje Boga".k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
Mislim da je razmišljanje "meni nije ništa bilo, Bog misli na mene" a okolo drugi ljudi ginu, samo posljedica gledanja sebe kao centar svemira, što je i normalno, jer svakom čovjeku su najvažniji prvo on sam i njegova porodica, ali kada proširimo pogled i na druge ljude koji nisu bili srećni kao mi, počinjemo da razmišljamo malo drugačije.
Ispravna i na mjestu digresija...naslova teme...S kojom se slazem... jer Ga nastojimo spoznavatiseldzuk wrote: Shvatio sam da Stvoritelj postoji. Nisam Ga spoznao.
Ali bar mislim da Ga nastojim spoznati.
Upravo tako prijatelju i brate. Znam dosta ljudi koji su ginuli od udaljene granate ili metka, a meni se licno dogodilo da mi granata pukne na par metara od mene. Ja i prijatelj smo bas u tom trenutku ucili neke sure, onako ispitivali se on mene pitao sta ja znam i ja njega. Nije niko od nas bio vjernik koji prakticira namaz ili nesto drugo. Granata je udarila manje od pet metara od nas u jedan mali krov. Kako je udarila tu, mogla je udariti i medju nas. Detonacija i geleri su nas razbacali ali niko nije bio ni okrznut. Kad to vidis, jednostavno shvatis kako nisi ti taj koji icim na ovom svjetu upravlja. Ti si jednostavno jedno slabo bice koje ovisi od milosti Uzvišenog. A zivjeti zivotom vjernika je nemjerljivo bolje, zanimljivije, kako godseldzuk wrote: Čini mi se da ratna iskustva ljudi koji su se tada okrenuli vjeri previše pojednostavljuješ. Prvo, ta su iskustva suviše jaka da bi ih svako mogao tako precizno opisati. Možda je kod nekih ljudi rezon zaista: Ja preživih, oni izginuše, valja se meni vjeri vratiti. Ali brojne situacije kao što su ove sa granatama koje su ubijale ljude koji su udaljeni, a nisu one koji su blizu, ili pogađale ljude koji su bježali u podrum kroz uske prozorčiće, navelo je mnoge ljude da počnu razmišljati o postojanju Boga, o tome da je On sve odredio, dao svemu početak i kraj i da iza svakog događaja postoji dublji razlog od čisto fizičkog i materijalnog.
Pa ovo je najveća budalaština što sam je pročitao ovdje.Pa baš zato što znanje TJERA čovjeka da RAZMISLI,u islamskim zemljama je OGROMAN broj nepismenihuniverzalac wrote:Od malih nogu sam srcem vjerovao u Boga, vremenom znanje tjera i čovjekov razum da prihvati 100% ISTINU!
PS. Allahu Ekber!
Kako možeš učiti sure a ne biti vjernik?? Ja nisam vjernik i neznam nijednu suru,i mene i par mojih jarana je mimoišla kiša granata i metaka,čak i pred mojom zgradom i NIKAD NISAM OSJETIO NEŠTO UZVIŠENO,ILI INTERVENCIJU VIŠE SILE,tako da to kao "dokaz" o postojanju boga možete okačiti mačku o rep.A po toj logici šta ćemo sa karadžićem,mladićem i desetinama hiljada ubica koji kolju,ubijaju,pale i vjeruju u boga a slobodno žive izvan dometa pravde?? Jel srebrenica božja volja,i dokaz postojanja boga??Fordas wrote:Upravo tako prijatelju i brate. Znam dosta ljudi koji su ginuli od udaljene granate ili metka, a meni se licno dogodilo da mi granata pukne na par metara od mene. Ja i prijatelj smo bas u tom trenutku ucili neke sure, onako ispitivali se on mene pitao sta ja znam i ja njega. Nije niko od nas bio vjernik koji prakticira namaz ili nesto drugo. Granata je udarila manje od pet metara od nas u jedan mali krov. Kako je udarila tu, mogla je udariti i medju nas. Detonacija i geleri su nas razbacali ali niko nije bio ni okrznut. Kad to vidis, jednostavno shvatis kako nisi ti taj koji icim na ovom svjetu upravlja. Ti si jednostavno jedno slabo bice koje ovisi od milosti Uzvišenog. A zivjeti zivotom vjernika je nemjerljivo bolje, zanimljivije, kako godseldzuk wrote: Čini mi se da ratna iskustva ljudi koji su se tada okrenuli vjeri previše pojednostavljuješ. Prvo, ta su iskustva suviše jaka da bi ih svako mogao tako precizno opisati. Možda je kod nekih ljudi rezon zaista: Ja preživih, oni izginuše, valja se meni vjeri vratiti. Ali brojne situacije kao što su ove sa granatama koje su ubijale ljude koji su udaljeni, a nisu one koji su blizu, ili pogađale ljude koji su bježali u podrum kroz uske prozorčiće, navelo je mnoge ljude da počnu razmišljati o postojanju Boga, o tome da je On sve odredio, dao svemu početak i kraj i da iza svakog događaja postoji dublji razlog od čisto fizičkog i materijalnog.
Da te Allah s.w.t uputi!Amintestament wrote:Pa ovo je najveća budalaština što sam je pročitao ovdje.Pa baš zato što znanje TJERA čovjeka da RAZMISLI,u islamskim zemljama je OGROMAN broj nepismenihuniverzalac wrote:Od malih nogu sam srcem vjerovao u Boga, vremenom znanje tjera i čovjekov razum da prihvati 100% ISTINU!
PS. Allahu Ekber!
...tvoju namjeru naslucujem i plasim je se ..ako ovom slikom zelis svjedociti i porucivati o bilo cemu drugom sem o moci i milosti dragog Boga onda si u velikoj zabludi i tvoje neznanje je opako..molim te da se izjasnis jer mozda grijesim ali izmedu redova tvog komentara kao da izviruje zloba..cekam odgovor i u naprijed se izvinjavam ako sam pogresno shvatila tvoju poruku.Zenon wrote:http://media.ebaumsworld.com/picture/L_ ... l1_gif.jpg
Da, kada pogledam ovu u ovu sliku shvatim da je Allah a.s. zaista svemocan i milosrdan. Njegova ljubav je nevjerovatna...
ne krade, ne vara, ne gleda da osteti drugog ni moj komsija, a nije vjernik. a opet, i karadjic je bio vjernik. reci cete da on nije pravi, istinski vjernik. kako se to boduje? i bin laden je vjernik . ako norme ponasanja moj frend nevjernik pronalazi u etici i to mu je dovoljno da bude odlican covjek, mene interesuje - iako sam i ja vjernik,ali sam sve dalji od religije - sta vi pronalazite u religiji? sta to imas u religiji, a da ne mozes imati kao agnostik?Mobile_Disco wrote:Uvjek sam bio Vjernik.. Ali nisam postio.. Niti klanjao.. Niti isao u Dzamiju.. Sve do jednom.. Samo se nesto preokrenulo u meni Hvala Allahu! I sada ne mogu za sebe reci da sam neki fanatik.. Daleko od toga.. Odem u Dzamiju ponekad na namaz.. Dzuma obavezna.. Postim mjesec Ramazana.. Ne kradem,ne varam,ne gledam da ostetim drugog.. To sam uvjek pazio.. I Insallah pazit cu dok sam ziv!
Jedna zanimljiva stvar.. Jedan clan moje familije nije vjerovao u Allaha Dz.Sh.. Komunista zakleti.. Selam za njega nije pozdrav.. Uglavnom znate kako komunisti razmisljaju.. Zadnja osoba na svijetu za koju sam mislio da ce "postati" Vjernik je on.. I desila mu nazalost jedna ruzna scena u njegovoj porodici.. Koja mu je "otvorila oci".. I sada Hvala Allahu.. se sve preokrenulo.. Ne na onaj ekstremni nacin.. "preko noci".. Nego polahko i postepeno.. Hvala Allahu!!!
Da nas Allah sacuva svega onog sto je ruzno i lose.. A podari nam zdravlje,pamet i svako dobro.. Kako na ovom tako i na buducem vjecnom svijetu!
Amin!
Pardon, ali ovo udebljano je netacno, pogotovo ovo u crvenom. Svi nevini ce dobiti svoju pravdu na Sudnjem Danu, ali sehidluk ima svoje striktne kriterije...NNneko wrote:Po islamu su svi oni koji su nevini poginuli sehidi bez obzira kojoj vjeri pripadali. Oni koji su prezivjeli imaju tezi put do dzeneta, ali svaki covjek se osjeca sretnijim kad prezivi. Ipak je dobro sto oni koji su na ovaj ili onaj nacin opomenuti tim putem spoznali Boga, jer to znaci da im je data sansa da krenu njegovim putem. Najgore je kad covjek zaboravi Boga posto je bio opomenut. Ja sam na drugoj temi spomenuo kako je velika kolona od 900 vojno sposobnih zbog vremena koje je bilo maglovito i kisovito preslo bezbjedno duzi put izmedju cetnickih linija i preslo Drinu. To je trajalo nekih 5 dana, grupa po grupa je prelazila Drinu i bivala zarobljena od strane Srbijanske vojske na granici. Nakon sto je grupa u kojoj sam se ja nalazio zarobljena, a bilo nas je veoma malo u toj grupi, imali smo dva lazna strijeljanja, a poslije toga cudne sretne okolnosti koje su nam pomogle da prezivimo. Jedna osoba iz grupe je izvrsila samoubistvo poslije rata zbog psihickh problema. Taj isti dan druga grupa njih 9 je zarobljena, a potom su predati u Visegrad Lukicu koji je strijeljao sve osim jednog koji je prezivio. Oni sto su nevini ubijeni su otisli u dzenet, a mi ostali smo opomenuti od Boga jer smo samo njegovom voljom prezivjeli. Ovo nije jedini put da sam ja osobno i svi drugi u toku rata opomenuti, ali ovo sam izdvojio kao primjer. U Boga sam vjerovao i prije svih tih opomena za vrijeme rata, ali su mi dozivljaji u ratu jos vise pokazali njegovu moc, apsolutnu vlast nad svima.tranquil wrote:Ne bih odgovarao direktno na temu jer nije meni upućena (mada je ovo slobodan forum i ništa mi ne zabranjuje), ali bih volio komentarisati ovaj i slične postove gdje se "Bog očitovao pre očima" u ratnim masakrima - nadam se da svi vi shvatate da je u tim prilikama gdje ste vi ostali živi, dosta drugih ljudi poginulo ili ranjeno, i da oni (ukoliko su ostali živi) i njihove porodice i prijatelji jako teško mogu takve situacije kvalificirati kao "očitovanje Boga".k3Ra wrote:odgojen sam u takvoj porodici da je islam i religioznost uvijek bila prisutna, i praktikovalo se vise ili manje ali ona nota "pazi kako zivis i ima ko da sudi" je uvijek bila prisutna, nisam takva osoba da prihvatam stvari tek tako jer su ponudjene tako da sam se poceo preispitivati i u tom pogledu otprilike i kad sam poceo misliti svojom glavom; uvijek sam vjerovao ali jednostavno sam razmisljao - odrastao sam u ratu tako da je bilo bezbroj primjera u kojima se Bog ocitovao meni pred ocima, situacija koje ni po kojoj logici ne bi trebale biti onakve kakve su bile, kao dijete sam s mamom bio kod markala kad se desio stravicni masakr (unaprijed se izvinjavam zbog eventualnog evociranja bolnih uspomena) i nismo bili niti ogrebani, hvala Bogu; kasnije kad sam malo odrastao shvatio sam da je zaista istina da se tezak sat, dan, mjesec pa i godina preguraju, onako usput.. ali kad dodje teska minuta e onda je vjera jedini spas bar u mojoj percepciji, toliko mi je puta dova u gluho doba noci ulila neki mir u srce i nahranila dusu.. inace nisam onaj pravi musliman, ne klanjam, pijem isl; valjda ce se to s godinama promijeniti aBd kako je to i obicaj u nasim krajevima ali vjerujem u Allaha svim srcem.
Mislim da je razmišljanje "meni nije ništa bilo, Bog misli na mene" a okolo drugi ljudi ginu, samo posljedica gledanja sebe kao centar svemira, što je i normalno, jer svakom čovjeku su najvažniji prvo on sam i njegova porodica, ali kada proširimo pogled i na druge ljude koji nisu bili srećni kao mi, počinjemo da razmišljamo malo drugačije.
Selam brate.Mobile_Disco wrote:Uvjek sam bio Vjernik.. Ali nisam postio.. Niti klanjao.. Niti isao u Dzamiju.. Sve do jednom.. Samo se nesto preokrenulo u meni Hvala Allahu! I sada ne mogu za sebe reci da sam neki fanatik.. Daleko od toga.. Odem u Dzamiju ponekad na namaz.. Dzuma obavezna.. Postim mjesec Ramazana.. Ne kradem,ne varam,ne gledam da ostetim drugog.. To sam uvjek pazio.. I Insallah pazit cu dok sam ziv!
Jedna zanimljiva stvar.. Jedan clan moje familije nije vjerovao u Allaha Dz.Sh.. Komunista zakleti.. Selam za njega nije pozdrav.. Uglavnom znate kako komunisti razmisljaju.. Zadnja osoba na svijetu za koju sam mislio da ce "postati" Vjernik je on.. I desila mu nazalost jedna ruzna scena u njegovoj porodici.. Koja mu je "otvorila oci".. I sada Hvala Allahu.. se sve preokrenulo.. Ne na onaj ekstremni nacin.. "preko noci".. Nego polahko i postepeno.. Hvala Allahu!!!
Da nas Allah sacuva svega onog sto je ruzno i lose.. A podari nam zdravlje,pamet i svako dobro.. Kako na ovom tako i na buducem vjecnom svijetu!
Amin!
