Za neka dobra, dobra, dobra stara vremena

smib · Post by **smib** » 20/10/2004 08:21

Onima koji su uvijek spremno gradili mostove ..................
poklanjam ove prekrasne stihove majstorice duše
Desanke Maksimović

OPOMENA

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:

Ne ostavljaj me nikad samu

Kad neko svira.

Mogu mi se učiniti

Duboke i meke

Oči neke

Sasvim obične.

Može mi se učiniti

Da tonem u zvuke,

Pa ću ruke

Svakom pružiti.

Može mi se učiniti

Lepo i lako

Voleti kratko

Za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome

Času čudesno sjajnu

Predragu mi tajnu

Koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu

Kad neko svira.

Učiniće mi se negde u šumi

Ponovo sve moje suze teku

Kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan

Po teškoj vodi krilom šara

Što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se negde kroz tamu

Neko peva i gorkim cvetom

U neprebolnu ranu srca dira.

O, ne ostavljaj me nikad samu,

Nikad samu,

Kad neko svira.

--------------------------------------------------------------------------------

PESMA ZA MENE, PESMA ZA TEBE

Potrebno mi je mnogo sunca,

i to i noću, jedno da me susreće,

jedno da zamnom svetlost baca,

u ponoru jedno dubokom,

jedno da nosim u ruci

kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,

i to svakog dana, i mnogo od milošte reći:

potrebno mi je primirje

između srca i sećanja

između neba

i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena

lica mnoga,

i to svakog trena,

potreban mi prijatelj i to što veći,

potrebni su mi mostovi viseći

preko mržnje,

preko nesporazuma nepremostivoga.

Dobro vam jutro dragi moji.

smib · Post by **smib** » 20/10/2004 08:29

Još samo ovu. Danas me neka strašna nostalgija tuče. Oprostite mi vi vedri i veseli, što me neke sive misli muče.................

PO RASTANKU

I

Reci mi sad, kada već prošlo je sve:

časi bolni i dani dragi, lepi;

kad novi bol se starom bolu smeje;

od reči tvojih kad duša ne strepi -

reci, da l' te je moja

tuga bolela

nekad, kad sam te mnogo,

mnogo volela?

Reci mi sad, kada me ne voliš više;

kad ti se prošloj ruga nova sreća;

i kad se dani koji nekad biše

duša ti samo, kad me vidiš, seća -

reci, da l' te je moja

radost bolela

jednom, kad nisam više

tebe volela?

II

Nekad sam bila dobra i mlada

i poverljiva i puna nada,

nekada pre,

ti si mi tada reći mog'o

beskrajno mnogo, o kako mnogo

sa reč i dve.

Spokojni bili su dani moji,

a ti si srcu mi prvi koji

beše drag,

pa iza svega što si mi rek'o

katkad surovo, kadkad meko,

ostao je trag.

Sad srce moje bije tiše:

već manje volim, a znam više

nego pre;

već sad mi ne bi reći mog'o

onako dosta, onako mnogo

sa reč i dve.

I kad bi danas prišao meni

i hteo reći davno rečeni'

buditi draž,

u srcu mome šaptao bi neko:

da sve što si mi ikada rek'o,

bila je laž.

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 08:50

SREĆA

Ne merim više vreme na sate,

Ni po sunčevom vrelom hodu,

Dan mi je kad njegove se oči vrate,

A noć,

Kad ponovo od mene odu.....

....D.Maksimović, takođe

Mahalac · Post by **Mahalac** » 20/10/2004 09:06

Nije da se nadmecemo al, imamo i mi konja za trku:

:Poljubih te sinoc u snu te poljubih kao i svake noci

dodirnuh ti lice i ruke i oci kao i svake noci

dodjoh ti sinoc s daleka puta, prosu se ljubav iz starog kaputa

i bi svjetlo i zlatna zora i bi sto bit mora

kao u dobra stara vremena lipa nam napravi hlad

ti bjese stidna zaljubljena zena a ja lud i mlad

sta bi pa suza iz oka kanu sledi se ljeto u istom danu

ti dodje i ode na splavu meduze i ovo sna mi uze

od bola do bola naviko da lutam

dal cu ikad gnjezdo svit dal cu ikad s tobom bit

ove su mi nekako draze

bojana · Post by **bojana** » 20/10/2004 09:25

Moj skromni doprinos

:

STREPNJA

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim tvoja oka dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasta to i cemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne pridju oka tvoja dva!

livadic · Post by **livadic** » 20/10/2004 09:34

evo ... jedna ...

... rahmetli*dedina ...

::

Notturno

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

Ona je zublja u dnu noći;

Plačimo, plačimo u tišini,

Umrimo, umrimo u samoći.

Uhapšen u svojoj magli
Uhapšen u svojoj magli,

zakopčan u svojem mraku,

svako svojoj zvijezdi nagli,

svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine

djetinjastih blagostanja,

sretne mrene i dubine

nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,

i na munju koja prijeti,

naša blaga Nada vrišti;

biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha

među nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruha

biti djeca, biti djeca.

http://www.--- NO LINKS ---/ostalo/ujevic.html

http://www.borut.com/library/texts/tin/poetry_u.htm

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 09:37

POPODNEVNA PJESMA

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao, njeznu i
pohotnu,
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao, draga
susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slicna ovoj
i kada su jos u moj san udarali prozori roditeljske
kuce
utopljene u sibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolnica,
a mojom napola razbudjenom glavom kolali
prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kazem - steta...
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakog jutra.
Kako ste se zvali: Elma, Selma, Alma, Adela?
Da li je sto izmijenilo vase lice, oci i trbuh?
A kako sam vam zavidio
vracajuci se iz setnje, od 8 do 11 izjutra,
uz cetvrt kruha i mlijeko,
u jednom blijedom, pescenickom mljekarstvu.
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kazem - steta, steta...
Vise vjerojatno i niste za takva sta.

Ponovo ono dvoriste.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vas suprug odlazi.
Vi, znaci, danas dolazite jos ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja bas izlazim; steta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pruzio vise,
ali ja idem u setnju.
I setao sam tako godinu i drugu...
I ne da vam se hvalim. bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pica i kakva mora! Gdje sam sve
bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve zene,
jer vama otvoreno mogu reci.
Kuda sam sve setao po kisi, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj,
blizu Rusije.

Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda.
Daleko, daleko kao u snovima....
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oci, providne i dragocjene, jedne Cehinje iz Brna -
Vozderkove -
premjestene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve sto treba; bilo je, bilo,
ali ono dvoriste u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla, crna od vlage one
jeseni,
vas tako obicnu i raskalasnu domacicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58, i slijedece -
steta, nepovratno steta!

Arsen Dedić

smib · Post by **smib** » 20/10/2004 09:43

Volim vas sve.
Mahalac, nije ovo nadmetanje. Ovo je naprosto uživanje. Hvala na doprinosu

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 11:05

KIŠA
Slušam i gledam kišu
kiša nas sjedinjuje
kiša spašava našu prisnost
kiša – izvor Boga
temelj truleži
kiša nas vraća na početak

Dok padaju veliki nepravilni
komadi neba
po našim trgovima i ulicama
u zajedničkoj praznini
odzvanjaju zajednički gromovi

Kiša nas spaja
sve ćemo prebrisati gumicom
i reći –
e, sada ćemo stvarno
…
kroz pukotine nebesa
mana
prosipaju se
svete boje i sveto svjetlo
kiša približava
moju udaljenu kćer
moju poremećenu nadu
moju ljubav za braću
Rat iznad naših glava
(kiša)
koja neće dotaći
ništa zemaljsko
(kiša)
iz kojeg ćemo istrčati
zavedeni na slijepe ulice
ali valja jedino
prvi udisaj slobode
već se zagrijava zrak
i isparavaju mokra odijela
u centralnom tramvaju

Ponovo Arsen

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 11:08

i još jedna

NE DAJ SE, INES
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si vise ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg gutra oko devet do stanice.
I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinul.
U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekolik recenica lose prikrivena zelja.
Tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke.
Prostakuso i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao narance,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i - molim vas ako me tko trazi...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.
Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.
Ne daj se, Ines
poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu.
Dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce jos biti mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovo pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se mijesaju:
glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu okupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Jos malo setnje uz more i gotovo;
ne daj se, Ines.

BigusDickus · Post by **BigusDickus** » 20/10/2004 11:21

Kad smo vec kod Arsena...

NE DAJ SE, INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 12:34

Bigi

je li to moja Ines nevidljiva ili postoji neka razlika između ove dvije

"KAKVE PJESME PJEVATI"

Bit cemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme nece uzvracati
ljubav koju smo mu davali
od prvih ljeznih, poratnih godina
. Promijenit cemo pjesmu,
uzeti srce u sake
i ono ce se opirati
kao ziva ruka vode, ruka vjetra,
ali necemo mu dati,
jer su smijesna sada ta nasa ocitavanja
svitu kojem se to vise ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dusom
pred ljubavnicom sitom i pospanom.
Bit cemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima nista necemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Necemo priznati buku krvotoka,
opcu povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Sibenika, plazu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te brise
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim cemo izmijeniti rjecnik
i staviti saku na luda usta -
da sto ne izbrbljamo pred zamisljenim licem
svoje svakidasnjice, jednostavne i odvise pametne
. Zivjet cemo ne odajuci se
dugim pismima,
samoubilackim olovom,
na prstima sa samim sobom,
sa praznim medju rebrima,
jer tako bi bilo dostajno,
ako se vec nesto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati vise u te stvari;
treba pjevati drugacije pjesme
. Oznaciti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada vise ljubavnih pjesama, moja mala -
zadovoljavat ces se starima.
Nikada vise necemo ni pokusati
odskrinuti crnu knjigu mora;
povuci cemo jedino crtu
ispod nje sutjeti, sutjeti do kraja.

BigusDickus · Post by **BigusDickus** » 20/10/2004 13:50

ovo mi je confuse, totalni

Kad sam ja pravio svoj post, nije bilo tvoje

Ma nema veze, dobra je Ines, pa moze i dvaput

(nemoj da me neko pogresno shvati

)

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 14:01

nije pogrešno shvaćeno

ma dobra je Ines, najbolja je

još kad bi je čuli u onoj čuvenoj interpretaciji Rada Šerbedžije....

eh...

to bi bila prava stvar

gorbacovka · Post by **gorbacovka** » 20/10/2004 15:19

ČEZNEM

Čeznem da ti kažem najdublje riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem
tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznam da ti kažem najvjernije riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju
čine da je bol vječito svjež.

Rabindranat Tagore

lijepa pjesma, sjeća me na prva zaljubljivanja

ana_karenjina · Post by **ana_karenjina** » 26/10/2004 09:26

U hodnicima sjećanja pretvorio si me u šutnju
iako sam imala toliko toga za reći
neprimjetno si skinuo moj kaput od snova
izlizan i ofucan
i žonglirao mojim mislima
mojm strahovima
mojim novim snovima
bojao svijet u ljubičasto onako kako samo ti znaš.
Sjeverno od jutra koračala sam od tebe
i onda bježala...
jer sam znala da nemam pravo na to.
Hodam, a kao da se ne pomičem
čujem, a kao da ne čujem
dišem, a kao da ne dišem
budna sam, a kao da sanjam.
I dok olovni oblaci igraju ruski rulet sapličući se s
tvojim najskupljim porculanskim riječima,
a nevidlljiva svjetlost budi nasukane bijele brodove
ja uporno tražim tvoj korak u svojim strahovima.
Šapućem u sebi kako nebih bila smiješna.
Pričam o vlaku kojem nedostaju šine,
o klaunu kojem nedostaje osmijeh
i moru kojem nedostaje dubina.
Budna sam, a kao da sanjam
I šapućem o potrošenim pričama,
o zori koja ne sviće.
Šapućem o drvenoj slavenskoj igri koja se spominje u
mitovima.
Šapuće, da nebih bila smiješna.
Moja priča je pričana jezikom tišine
između dva krika
jedan od vječitog sanjara,
bosonoge djevojčice
koja ne zna što hoće,
i jedan od malog vilenjaka koji zna što neće.
Tisuću naših riječi mogle su biti most između dvije
obale
i opet nisu.
Možda zato što sam ja večeras pretvorena u šutnju.
Ili zato što svojim dlanovima uvijek pokušavam
dodirnuti nedodirljivo.

Ne znam...
Šapućem, a tako bih željela glasno vikati noću kraj
mora
gdje čujem jeku svog glasa
da podijelim svoje pokidane istine
s pijeskom, sa šljunkom i ponekim koraljem kraljevno
crvene boje....
Da podijelim svoje tajne o vlaku i klaunu, o moru i
ljudima od pepela i prašine ...i o tebi....
ali tada bi bila smiješna.

Gledam u nas danas,
boje sutona se prelijevaju po nama
u tebi jedno rusko nebo,
u meni jedno austrougarsko more
tako drugačiji, a tako isti...boje sutona.
Neka mi ne zamjere bogovi Ollimpa što o tebi govorim
kao da si jedan od njih...
savršeno nesavršen...
i neka oni podignu čaše crvenog vina i zaplešu
jedan ljetni valcer u ime onih koji znaju što hoće i
onih koji znaju što neće....

Ne znam tko je napisao....prepisano sa iskonovog foruma...

Za neka dobra, dobra, dobra stara vremena

#1 Za neka dobra, dobra, dobra stara vremena

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9

#10

#11

#12

#13

#14

#15

#16