Dodikov orkestar
Titanik je bio najveći, najljepši, uopšte naj brod. Kao što je i BiH bila naj Republika, naj zemlja, naj država. Sve dok… Kad je Titanik, na svom prvom, i posljednjem, putovanju, zaplovio u pogrešne vode nasukao se na ledeni brijeg i potonuo. Gledali ste taj film.
Sjećate li se onih svih scena? Dok brod tone, to je posebno značajno, muzika je sve jača. Umiruje uspaničene putnike. Orkestar tutnji, a brod sve više nestaje u ledenim talasima i dok nestaje sa površine muzičari udaraju u doboše. I tako odoše na dno.
Sve me to podsjeti na orkestriranu galamu, ovih dana, u i oko Republike Srpske. Orkestar je u galami i talambasima jedinstven. Hoće Srpsku u Srbiju. Kao da je to krava pa ju pretjeraš preko Drine, a i za to treba puno muke, pa opet nadrljaš. A RS nije krava ni vo, već trinaesti dio zemlje Bosne i Hercegovine. A BiH nije hljeb da se odsječe kriška i pojede.
Ona je divna geografska cjelina, ali političari BiH su pali iz geografije. Pa, otuda i moje poređenje RS, ovih dana, sa brodom Titanik. Samo vođe opet podsjećaju na „Vođu“ sjajnog, a posebno aktuelnog, satiričara Radoja Domanovića. Aktuelne vođe morale bi pročitati „Vođu“ i pogledati film „Titanik“. Što prije to bolje.
Republika
Još je u antičkom Rimu mudri Ciceron utvrdio da je Republika opšte dobro naroda, a to i danas znači u svakoj državi republikanskog oblika. Međunarodna zajednica je napravila veliku podvalu Bosni i Hercegovini. Ime Republika dala je pogrešno manjem entitetu, a Bosnu i Hercegovinu raskomadala na bezbroj torova (distrikt, županije, kanton, federacija, RS) i tako stvorila sistem haosam. Neće građanima biti ni dobro ni lako sve dok je tako. Srpske vođe se ubiše vitlajući rječju republika, a negirajući Bosnu i Hercegovinu. Očito je da vođe nikada nisu uzele rječnik stranih riječi da prouče značenje termina. Nepismenost vodi u propast. Međunarodni mirovni sporazum, o Bosni i Hercegovini, potpisan u Dejtonu pun je rupa i promašaja, a na štetu bh građana i njihova zdrava života. On je pravljen za kvazi političare koji ne poštuju ni građane ni institucije. Otuda je potrebno izvršiti samo male ispravke Dejtona. Treba izbrisati pogrešnu terminologiju koja čini ukupnu propast.
Ako uzmemo istinsko, etimološko, značenje riječi republika, te ju iz pogrešnih ruku stavimo na pravo mjesto dobićemo Republiku Bosnu i Hercegovinu, a to znači imaćemo državu kao i sav normalan svijet i kao i sve države ex Jugoslavije. Zašto je samo Bosna i Hercegovina kažnjena da ne bude Republika? Ona je to bila nepunih pedeset godina i građani su sjajno živjeli po Ciceronovoj definiciji koju je Josip Broz ustoličio. Vratite nam Republiku Bosnu i Hercegovinu podijeljenu po prirodnim cjelinama: sarajevski, banjalučki, mostarski i drugi srezovi. Brišimo distrikte, kantone, županije, republike.
Današnja Republika (srpska) podsjeća me na izjavu Gaja Julija Cezara (100-44 godine p.n.e.) u rimskom parlamentu: „Republika ne postoji. Postoji samo ime bez tijela i lica.“
Rane i mine
Bosna i Hercegovina je pokrivena ranama i minama. Mine uklanjaju mineri, a rane ostaju nama da ih zajednički liječimo. Veliki je to posao i za jedne i za druge. A nakaradna podijeljenost je posebna bolest i muka. Da dobijemo lijepu državu potrebno je da Radmanović, Silajdžić i Komšić krenu, zagrljeni, po Bosni i Hercegovini, a da tik uz njih idu vjerski poglavari, zbratimljeni, Puljić, Cerić i Kačavenda i da istu himnu pjevaju, zdravu vjeru propovijedaju i Republiku Bosnu i Hercegovinu stvaraju. Da ista bude sekularna, a ne kleronacionalna, nacional šovinistička i neofašistička. Da živimo u Republici BiH koja će značiti opšte dobro naroda. Ako aktuelni političari ne žele takvu državu neka idu u pirotehničare i uklanjaju mine. Bila bi to dvostruka korist za građane Bosne i Hercegovine. Narod će sam liječiti rane.
Grmi orkestar
Predugo grmi orkestar premijera Milorada Dodika. Sastavljen i od svirača i od trubača. Kao onaj na Titaniku. I Dodikov orkestar spašava nešto što se spasiti ne može.
Nisam političar, već analitičar u jednom vremenu u kome živim u mojoj, i ne samo mojoj, otadžbini BiH. Otadžbina mi je jedna i jedina, a prirodno spojena u prirodnu cjelinu. Djed mi je Hercegovac, a otac Bosanac. Ja mu dođem ono „i“ i to je ta nerazdvojna cjelina. Tako se osjeća i tako razmišlja većina građana u BiH. Svi smo mi privremeni korisnici ove zemlje, a ne njeni vlasnici. Otuda je moramo čuvati i sačuvati onima koji dolaze. Što ljepšu i bogatiju tim bolje za naše nasljednike. To mora i Dodik da zna i da se razumno ponaša.
Zbog kojekakvih Dodika, na sve tri strane, raspala se zemlja na države odnosno torove, a u njima svako hoće da sačuva svoje stado.
Duže od petnaest godina niko od vlasti i vladajućih partija nije ni nudio ni učinio građane BiH bogatijim za međusobnu ljubav, zdrav život u zdravoj sredini, apsolutno zaposlenje, ljudske penzije, a ne socijalu. Nema zdravog razuma, nema poštenja i pameti u vladajućim klikama. Nudi nam se svađa, mržnja, bezumlje. Da je bilo pameti, etike i zdravog razuma bili bismo normalna država. Za sve vrijeme mogli smo imati miroljubivu koegzistenciju među narodima iliti građanima BiH, a ne ovo što imamo.
Može premijer Dodik lagati neke ljude neko vrijeme, ali ne može lagati sve ljude sve vrijeme. I nije on sam. Nisu građani BiH zabrinuti što će njihov brod potonuti, već što ćemo mi nevini i nedužni stradati.
Nema potrebe voditi i vodati Dodike i Silajdžiće po Americi. Njima davati savjete isto je i što gluvome govoriti i slijepome namigivati. Neka pročitaju osnovnoškolsku priču o dva jarca na brvnu. Dosta nam je loše muzike. I instrumente i orkestar treba zamijeniti.
Mrtvi su potpisnici Dejtona, pa time i sporazum. Sam taj i takav Međunarodni mirovni sporazum u Dejtonu bio je silovan, a sve što je silovano mora biti i osuđeno.
Vlada li vlada
Šta radi, ako radi. Savjet ministara? Kojom Bosnom i Hercegovinom ona vlada ako se ne miče iz Sarajeva Grada. Ni Predsjedništvo BiH nije ništa efikasnije. Svi nešto pričaju. Svi se dogovaraju a voz stoji na slijepom kolosjeku.
U Bosni i Hercegovini ima vlada i vladara za cijelu Evropsku Uniju, ali sve njih plaćamo mi, obični građani pride međunarodne vlastele. Tako se dobija začarani, a zatvoreni bh krug kredom, ili bosanski lonac. I na kraju uz sve ove moje ludosti evo malo Ive Andrića mudrosti:
Svak nosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je mogućno više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti.
(Štokholm, 10.12.1961.)
I nad ovom Andrićevom mudrošću, izrečenom prilikom prijema Nobelove nagrade za književnost, mogli bi se zamisliti bh političari, vladari i vlastodršci, a i Kristijan Švarc Šiling. Posebno bi dobro došlo premijeru Miloradu Dodiku i njegovom suigraču Harisu Silajdžiću.
Lazar Manojlović
Most 212-213
a rs kao i da nije postojala osim sto je priznata 
