Hadzi Lojo wrote:Kad i da prodju sa ranjenicimaspmenu Jul Brinera, samo da dodam ima li iko kome je jasna taktika rusenja mosta na Neretvi!?
Meni to nikakve logike nema, srusiti most pa onda pomocnu skelu preko srusenoga praviti.
A sa druge strane cetnici koliko se sjecam iz filma pa mogli su ih pivskim flasam "od Gojka" gadjati.
Hajde da vas cujem, kako je Tito zajebo bandu.
Prije nego navale bezrezervni poštovaoci Tita i njegovog puta, ja ću citirati na sličnom fonu ono što je napisao general Velimir Terzić u svom članku u višetomnom zborniku "Neretva" iz 1965. Terzić, Crnogorac, bio je bivši oficir kraljevske vojske koji je od početka bio u partizanima, a za vrijeme bitke na Neretvi bio je de fakto načelnik Vrhovnog štaba (zvanično je bio pomoćnik načelnika, svog zemljaka Arse Jovanovića), ali je kasnije izgleda počeo da sumnja.
Rušenje mostova u laktu Neretve od 1. do 4. marta izgleda
da je donelo neprijatelju više koristi nego nama, jer smo
posle neuspeha kod Konjica početkom marta morali forsirati
Neretvu bez najnužnijih sredstava, obrazovati mostobran i prebacivati
jedinice, ranjenike i komoru preko jednog jedinog
malog pešačkog mosta vrlo slabe propusne moći i to pod stalnim
pritiskom neprijateljske avijacije.
Treća faza bitke obuhvata forsiranje Neretve (započeto 7.
marta) sa petnaestodnevnim bojevima u veoma dugom, uzanom
i besputnom tesnacu njenog gornjeg toka sve do izbijanja na
liniju Nevesinje — Ulog — Kalinovik. Međutim, tehničke pripreme
za forsiranje Neretve bile su veoma slabe, jer jedan
mali pešački most slabog kapaciteta nije ni izdaleka mogao da
posluži za prebacivanje oko 20.000 boraca, ranjenika i izbeglica,
a da se i ne govori o teškom naoružanju. Zbog toga smo
bili zapali u tešku krizu. A što je ta kriza ipak prebrođena treba
u prvom redu zahvaliti izvanrednoj veštini i heroizmu naših
brigada prvoprebačenih na suprotnu obalu, a zatim i nedovoljnoj
obaveštenosti neprijatelja (naročito nemačkih divizija) o
našem stvarnom stanju tih dana u kolenu Neretve.
U prevodu, onaj ko je planirao i naredio (a zna se ko je to bio) se zajebo, samo je sreća, individualna hrabrost i splet okolnosti učinio da i mi i ranjenici ne završimo u Neretvi.
Sličnog je mišljenja i general Jovo Vukotić, takođe Crnogorac, koji u istoj knjizi piše:
U ovako teškoj i složenoj situaciji, Vrhovni štab NOV i
POJ doneo je odluku da se, pre izvršenja protivudara na pravcu
Prozor — Gornji Vakuf, poruše svi mostovi na Neretvi od Rame
do zaključno Karaule, jer su svi prelazi nizvodno već bili uni-
šteni. Neretva je predstavljala vrlo ozbiljnu prepreku pozadini
našm glavnih snaga na pravcu Prozor — Gornji Vakuf. Rušenjem
mostova ona je postala još ozbiljnija prepreka. Čini mi
se da je i ovde naša obaveštajna služba podbacila u oceni jačine
i sastava neprijatelja na levoj obali Neretve. Po svemu sudeći,
smatralo se da levu obalu Neretve brane jake nemačko-ustaške
i italijat..-ko-četničke snage kojima je trebalo usporiti nastupanje
ka pozadini onih naših snaga koje vrše protivudar. Pored
naših snaga na Neretvi koje su obezbeđivale pozadinu glavnine
operativne grupe kod Prozora, kao mera sigurnosti preduzeto je i rušenje mostova na Neretvi. To, a ne taktička varka, bio
je po mom mišljenju razlog naređenja vrhovnog komandanta
da se poruši i železnički most kod Jablanice.
I onda, u fusnoti:
U našoj vojnoj literaturi postoji mišljenje da je Vrhovni štab
NOV i POJ, rušenjem mostova na Neretvi, izvršio operativno maskiranje.
Ovakvo mišljenje teško se može održati.
Ovakvi stavovi istaknutih paartizanskih generala u zvaničnoj publikaciji u kojoj je priloge dala krema političkog i vojnog vodstva, a predgovor napisao Tito, vrlo su zanimljivi.