Koliko ja znam primanje spoznaje o Bogu i odredjene religije islo je ovako, barem kod vjernika abrahamskih religija: Prvo se medju ljudima pojavio poslanik, pa zatim knjiga, pa su zbog toga sta je pricao i radio poslanik i sta je pisalo u knjigama ljudi poceli vjerovati u Boga i plasiti se pakla ili poceli ocekivati raj. Elem, Bog je postojao i prije poslanika i prije knjiga, ali oni su bili potrebni da bi i drugi ljudi doznali da On postoji. Sto mi je cudno, jer ako je svemocan, sto su Mu trebali posrednici koji su druge obavjestavali o Njegovoj prisutnosti, ali neise.vatrogasac wrote:Neko je postao vjernik u džehennem prije vjere u Boga? Ko je taj? Gdje je taj? A ne brini se za moju sreću jer ne vidim čime sam hendikepiran u odnosu na tebe nego čak obogaćen za jednu dimenziju. Zar nisam?
Dakle, prvo se procita knjiga pa se nauci sta je pakao, sta je raj i da to dvoje dolazi od Boga, pa se onda spozna Bozija moc jer On moze to sve da uradi, pa se tek onda pocne vjerovati u Njega.
Malo bi mi bilo cudno da se prvo pocne vjerovati u Boga, dok jos nemas pojma ko, sta i kakav je On pa tek onda procita sveta knjiga religije kojoj pripadas. Valjda prvo procitas, pa naucis/spoznas o Bogu, pa onda pocnes vjerovati? A to znaci da u procesu ljudske spoznaje i vjerovanja ipak pakao i raj idu prije Boga.
Uostalom, zasto je Bogu trebalo da stvori pakao kojim ce prijetiti ljudima ili raj kojim ce ljude mamiti, ako bi ljudi vjerovali u Njega i bez ta dva mjesta? Cijeli sistem je gradjen oko te prijetnje i tog obecanja. Bez toga nema religija, nema ni Boga. Bez pakla i raja cak bi i vjernicima bilo svejedno postoji li Bog ili ne. A ako bi im bilo svejedno, onda kao i da Ga nema. Tako da su ljudima raj i pakao vazniji od Boga samog.
