prof.Mustafa Spahić , iz intervjua Oslobođenju od prije nekoliko dana...
O vjeronauci u vrtićima
Dječji je svijet mašte i igre
...Imami žive kao i ostali prosjek naroda. Niti su najimućniji niti najsiromašniji u našem narodu, s tim da je pri nekim medžlisima, koji su jači i imaju jači standard, primjera radi u Sarajevu, bolje.
Ima siromašnijih, kao što je Gornji Vakuf, goraždansko muftijstvo i medžlis, neki medžlisi u Kaknju, Busovači, gdje su plate niže... Međutim, ima jedan problem o kome uopšte niko ne razgovara.
Svake godine iz sedam medresa izađe po 500 svršenika. Ako dodamo one koji studiraju u arapskom svijetu, koji studiraju islamske fakultete ili islamske pedagoške akademije, godišnje se može kazati da najmanje 700 novih nezaposlenih ljudi dolazi.
Islamska zajednica u svojim sadašnjim kapacitetima i potrebama, opisu i profilu radnih mjesta, za 50 godina ne treba više od dvije - dvije i po hiljade ljudi. Tako da, ustvari, za tri godine završi i diplomira toliko ljudi koji mogu podmirivati potrebe Islamske zajednice za 50 godina. To je sada školovanje radi školovanja i javlja se strahovita hiper produkcija tog kadra...
Kada bi se sva moguća obdaništa popunila, rješava te možda pola iz jedne generaci e, a svaka generacija u narednih 50 godina ostaje neriješen problem.
Ja sam učio djecu u mejtefu i ne znam da na svijetu postoji osjetljivije, senzibilnije, odgovornije pitanje od onoga koga poslati pred djecu.
Najveći ljudi na svijetu koji postoje su djeca.
Ta hrabrost, ta smionost, to nerazmišljanje, da se uđe u svijet djece, u svijet mašte je zaista iznenađujuće. Do sedam godina, po hadisu, to je njihov svijet. Po hadisu, istina djece, svijet djece, pravda djece, život djece, sadržaj života djece, smisao života djece jeste igra i zabava. Za njih je jedini red nered. Do sedam godina za dijete nije ambijent učenja nego slobode i mašte, i to je sve skupa pitanje koje traži krajnji oprez i krajnju odgovornost.
Evo prošlo je izvjesno vrijeme od medijske i čaršijske halabuke oko uvođenja vjeronauka u obdaništa...Djeca se naveliko podučavaju, na koji način, kako i sa kojim rezultatima ne znam...
frau direktor Arzija Mahmutović , gospodarica
Smještaja u Maksuma, je zadovoljna postignutim ciljem kao osobnim i uspjehom zdravih nacionalnih stremljenja.U svojoj vjeri- u svojem vrtiću..Doduše ponegdje je nedostatak mjesta za djecu življega duha i nepodobnog imena, pa se ista snalaze kako znaju i umiju, no to je već stvar vještine hronično umornih vaspitačica..Nije bitno, cilj Misije pravovjerne činovnice se u skladu s njezinim uvjerenjem ispunjava, a gradski oci aminuju u duhu političke korektnosti.
No šta se dešava u dječjim glavama? Kako funkcionira vjeronauk u vrtićima?
Ponukan uspjesima frau Mahmutović, javio se i
Skrbnik Duša u Katolika, Pastir Glavni u Vrhbosanaca, i namještenik Petrova nasljednika za Bosnu Njegova eminencija veleuzoriti kardinal
Puljić.
Kardinal , također u Duhu Poslanja svoje crkve, zahtjeva da mu frau Arzija blagoizvoli dati
spisak katoličke čeljadi koju nadzire u sarajevskim vrtićima.
Po mišljenju cijenjenog kršćanskog Pastira , i male katoličke umove treba podučavati vjeri u pauzama sklapanja kockica, crtanja mame-tate-brace-pijace, i poduke o pranju ruku.
Na muci su se našli činovnici jer nije problem u SDA-HDZ zakonom potvrđenoj obavezi i pravu, već u mjestu i prostoru--a hodnici i predsoblja su ipak neprikladni za katekizam.I kardinal je od silnih apela za mir und dobro, te strateških planova o ustrojstvu Trojedine BiH koje kuje sa svojim biskupima, zaboravio činjenicu da kršćanski puk u Sarajevu ima jedva koga i poslati na njegov planirani vjeronauk.Osim toga , ne tiče ih se, pored računa i depresije, odviše šta cijenjeni kardinal planira.
Djeci, i katoličko-kršćanskoj i muslimanskoj, u vrtićima je potreban novi namještaj, učila, prostorije, i posebno efikasna preventiva protiv zaraznih bolesti i ušiju primjerice.No to je za velikodostojnike sporedno.
Kad se nauče dogme i mali mozak dječji indoktrinira, ostali materijalni prohtjevi postaju nebitni jer djetetu postaje jedino bitno kad će konačno zbrisati iz vrtića u mir svoje kuće.
Pitam se opet, jer je bizarni zakon poput uravnilovke, šta se ima raditi sa endemskim primjercima poput djece adventista i ostalih protestanata u Sarajevu.
Protestanata ima u Sarajevu par hiljada, većinom sa obiteljima i djecom...Da li će se naći mjesta i za kojeg pastora??
Sumnjam..nebitan su faktor multikulti -iluzije vladajućih Vijeća multireligijskih..
