sa obzirom na... wrote: Prema relevantnim studijama, npr. u Americi, taj poduzetnicki duh sa uspjesnom realizacijom posjeduje 2% stanovnista i oni vode naciju u bolje sutra. Ostalo su followersi (sljedbenici).
Takodje studija je pokazala da vecina americkim milijardera nema zavrsene neke fancy skole ali svi imaju nesto zajednicko, a to je da su od najranijih dana bavili se i izmisljali neke poslove, npr. skupljali staro gvozdje pa ga preprodavali, pravili limunade pa prodavali na ulici.
Ova statistika je vjerojatno tacna ali nepotpuna. Fale milioni poduzetnika koji nisu milijarderi -ni milioneri, al' imaju biznise, od kojih generacijama zive. I oni su obuhvaceni raznim studijama, ali nisu toliko atraktivni kao primjer i uzor.
Milioni malih USA poduzetnika je statisticki uzorak koji je uporediv sa nama, i valjalo bi se pozabaviti sa njima, jer su oni kriticna masa koja stvara i odrzava vrijednosti i trendove iz kojih se stvaraju Bil Gejtsi, Rokfeleri, Paris Hiltonke.
U statistikama su poznate metode koje odbacuju ekstremume (miljardere i prosjake), pa tek onda analiziraju pojave i stvaraju modele ponasanja.
Bil Gejts se vise nece ponoviti ni u americi, a kamo li da se "strefi" u biH, pa nam nije interesantan za ovaj eksperiment - sto bi Djuro rekao.
ZA nas je mnogo vaznije da vidimo koji se biznisi -kod nas- mogu razviti na bazi onoga sto je Bil Gejts stvorio.
U USA ima na hiljade malih firmi koje su razvile biznis na bazi Bilovih "proizvida", recimo: MS Excela i SQL-a.
Za pokrenut slican biznis ni u BiH ne trebaju milioni, fransize i krediti. Treba samo znanje i poduzetnicki duh.
Nas je problem sto imamo na stotine nezaposlenog "znanja", koji nemaju znanje ili poduzetnog duha, da u ovoj (excelu) i slicnim tehnologijama vide priliku za poduzetnicki poduhvat i kreiranja samostalnih biznisa.
Male firme nemaju i nikada nece imati novaca za kupovnu skupih informacionih sitema, niti da zaposljavaju profesionalne programere, a imaju potrebu za analitickom obradom na hiljade podataka. Bil Gates je za njih namjenio MS Excel i na njemu je zaradio milijarde. Ne zbog ljepote i sarma excela; ili zboog toga sto bi svi ameri da su milijarderi, vec zbog excelove upotrebne vrijednosti.
Ovih par cinjenica su dovoljne americkim malim poduzetnicima da na bazi ove tehnolgoje razviju cijeli spektar proizvoda i usluga i da pokrenu poduzetnicke poduhvate iz kojih se onda razvijaju biznisi.
Istovjetno se desava i u svim drugim sferama zivota.
Na ovom forumu je hit tema otvaranje McDonaldsa u Sarajevu, iako otvaranje desetak McD restorana u Sa ne bi imalo presudan uticaj na BiH privredu, niti bi razvijalo zakrzljali bosansko-hercegovacki poduzetnicki duh. Dokaz je postojanje fabrike CocaCola u Sarajevu.
U
gradu, kantonalnom sredistu sa 150 000 stanovnika (u drzavi u kojoj je nastao McD) ima oko 400 razlicitih restorana, a samo 5 McDonalds restorana i dvadesetak slicnih McD (Burger King, taco bell itd). U cjelom
kantonu ima tek 10-tak McD, dok je kanton poznat po 250 vinarija a ima stanovnika kao i Sarajevski Kanton.
Za promociju poduzetnistva u BiH bi bilo mnogo prikladnije analizirati kakvu ponudu i usluge nudi preostalih 350 restorana, koji uspjesno djeluju u istom okruzenju kako i McD i zaposljavaju par hiljada zaposlenih i indirektno generisu jos par stotina drugih radnih mjesta i biznisa.
Ja cu prestaviti jedan u kojem cesto svratim na "tipicno" amaricko jelo - pilav
. Porodicni restoran velicine i koncepta jedne nase standardne buregdzinice. Nemaju cak ni web sajt, jer im nije presudan za biznis - sto i nije rijetkost cak i USA.
Locirani su pored lokalnog koledza u centru grada. Imaju dvije manje prostorije: kuhinja od 15 m2 i 20 m2 prodjanog dijela. Kuhinja ima najmanjii kuhinjski sparet i rostilj. Prodajni dio ima: najmanju vitrinu za hranu -istovjetnu kao u nasim buregdzinicama - kasa, 3 manja stola za dvije osobe i automat vitrina za prodaju nekoliko vrsta flasiranih sokova. O nekom dizajnu enterjera i namjestaja nema ni govora. Objekat je drveni/ daske, na podu je linoleum -sto je americki standard. Sto i stolice su primjerenije kamp opremi. Za sve postojece se moze reci da je neugledno.
Cistoca je standardna -americka i nimalo ne odskace od vecine nasih ugostiteljskih objekata. Sve pobrojeno nije razlog da se u vrijeme rucka mora stati u red koji cesto izadje iz restorana. U redu za pilav su: moj poridicni lijecnik-vegetraijanac, profesiri sa koledza, arhitekta iz obliznjeg biroa, studenti, prodavaci iz komsijeke prodavnice auto dijelova i cak prodavac iz obliznjeg fast food restorana Taco Bell-a, jer nema sanse da postoji covjek na svjetu koji bi za sve obroke i cijeli zivot jeo samo McD hamburgere. To ej odgovor poduzetnicima na potanje: zasto americka carsija ima 400 restorana a samo 4 McDonaldsa.
Na meniju se nudi samo jedno jelo: PILAV i to sve vrste pilava; tj. pilav sa rizom i plav sa rezancima
. Uz ova dva osnovna sastojka moze se kombinirati dvije vrste piletine (leso/kuhana i sa rostilja), te po jedna vrsta kuhane govedine i svinjetine, spremane u popularnim sosovima. Kao dodaci se mogu dobiti: obareno povrce (samo brokoli, mohune i soja u zrnu) i par sosova (terijaki, soja sos, i mandarinsk sos sa narandzom).
Sa ovim skromnim izborom sastojaka se moze napraviti desetak kombinacija jela. Jelo se servira u tri kolicine u plasticnim ccasama i sa plasticnim viljuskama. Restoran zaposljava dvoje zaposlenih u smjeni (kuhar i prodavac), ukupno cetvero. Svi zaposleni su clanovi jedne familije.
Ovaj restoran je dizajniran na lokalnom koledzu -preko puta restorana- u sklopu
kulinarske akademije. A vlasnik je bio jedan od prvih studenata ove akademije. Jelo je staro nekoliko hiljada godina, pa je trebalo samo donijeti nekoliko poduzetnickih i poslovnih odluka -o kojima se ucilo na kulinarskoj akademiji, te hrabrosti da se poduhvat realizuje.
Pilav je jelo poznato nasoj gastronomiji i kulturi. Sasvim je izvjesno da bi bilo prihvaceno na nasem trzistu. Zasto i mi nemamo pilavdzije koji drze restorane brze hrane po BiH, a imamo Pilavdzica? Vjerojatno je problem u poduzetnickom duhu; te akademijama i fakultetima koji obrazuju buduce poduzenike.
Treci primer je gotovo banalan, ali je postavio temelj danas uspjesne kompanije koja obrce skromni biznis, ali se ipak radi o milionima.
Vlasnik je ostao bez posla, a sam je finansirao neke troskove skolovanje i morao je: ili brzo naci novi posao, ili smisliti sopstveni. Ideju mu je dao bivsi sef restorana, koji je jednom rekao: da bi radije kupovao isjeckan crveni luk, nego ganjao hamale po kuhinjii koji su trebali cistiti i sjeckati luk. Kao student je osmislio istrazivanje po restoranima, da vidi kolika je zainteresovanost potencijalnog trzista. Muntajuc gazdaricu da mu iznajmi garazu za posla ispostavilo se da bi i gazdarica usla u poso tako: da mu posudi nesto ustedejvine za nabavku luka i obavljanje nekih sekretarskih poslova, oko narudzbi i promocije. Prije pocetka je napravio nekoliko formalnih ugovora sa gazdama restorana i sam poceo sa poslom. Poslije nastave je kupovao luk, rucnom-rendom sjeckao i pakovao luk, a rano izjutra bi sve dostavljao restoranima, pa potom isao u skolu. Posao se lagano sirio. Prvi profiti su ulagani u produktivnost (skromnu automatizaciju operacija za sjeckanje luka) i frizidere za skladistenje. Kad je zavrsio skolovanje prosirio je posao, napustio garazu i nekoliko godina razvijao taj biznis - da bi ga prodao nekom rodjaku od bivse gazdarice, koja je imala dionice u tom poslu. Zaradjene pare je ulozio u vinariju - sto i sad radi.
Kad bi se skontalo koliko u Sarajevu i BiH ima: cevabdzija koji uz cevap serviraju sitno sjeckan crveni luk; buregdzija- koji obilno koriste luk u bureku; te restorana - mozda bi i ova poslovna ideja mogla finansirati neciji fakultet i biti odskocna daska za neki drugi biznis u BiH.
Navedena su tri primjera i sva su iz Silicijske doline i njene komsijske Mjeseceve doline, u kojoj je i Jack London sva - tad ne mala- sredstva, zaradjena od pisanja, ulozio u biznis koji nije imao nikakve veze sa knjizevnoscu, a danas je druga izvozna industrija, jedne od najbogatijih zemalja svijeta.
Istovjetnih primjera se moze naci i u svim drugim djelatnostima.
Poduzetnicki duh je u stanju da razvije uspjesan bizinis iz najbanalnije tehnoloske operacije, a ne samo od grandioznih poslovnih ideja, za koje, manje- vise, svi znaju, ali nisu u stanju da ih realizuju.
Zato ovih dvjestotinjak hiljada u privredi radi i za njih i za maloljetne, penzionere, nezaposlene itd... nenormalan sistem koji kad-tad mora puknuti 
, jel se to "Fering" i "Fortuna" ne racunaju 
?...za tako malo mjesto vise nego dovoljno 
