Ja nemam 38 ( 30-te tek počele

), ali mogu ti reći o tome ponešto.
Od talenta i treba napraviti posao, jer kad imamo neki talenat tad to i volimo, a ljepše je raditi ono što voliš. Ako si, recimo, talenat za kuhanje a nisi išla u srednju ugostiteljsku to nije prepreka. Lično sam poznavala neškolovane kuhare koji su radili u vrhunskim restoranima sjajna jela. Slikati, pisati, muzicirati - za to isto ne treba ti škola ako si jači talenat. Tehnike možeš učiti i sama.
Vremena su se promijenila. Danas ljudi u toku života promijene preko 10 -20 poslova a nekad su radili 1 - 2. Isto tako, nekad su svi imali jednu profesiju a danas imaju nekoliko, što samo po sebi znači da ni sa 48 nisi stara da mijenjaš profesiju a kamoli sa 38. To se zove ''karijerni kameleon''. U Americi ih je najviše, naravnom među njima su mnoge slavne osobe, koje su radile svakakve poslove u mladosti pa okrenule život za 180 stepeni. Navešću ti primjer meni sjajne Louise Hay, koja je u 50-oj napisala prvu knjigu i stekla svjetsku slavu. Danas je u 80-im i ima već 30 godina ''drugog radnog staža''.
http://en.wikipedia.org/wiki/Louise_Hay
Međutim, kod nas vlada karijerni fatalizam, zaostatak iz prethodnog sistema. Na Zapadu ljudi mijenjaju poslove, profesije bez stresa, pređu kontinente da počnu novi život i karijeru, a kod nas ljudi ne žele da maknu iz svog grada, sa svog ljubljenog biroa ili iz ''svoje'' profesije i svega ih je strah. Nekad se znalo: gdje radiš tu ćeš i penziju dočekati. Danas je neizvjesno tržište rada, ali baš zato ljudi se trebaju opustiti i manje se nervirati. Brza prilagodba je nužna - čisto za preživljavanje, dok se negdje ne skrasiš. Kod nas mladi neće da rade poslove koji su im ''ispod časti'' ( ne kontaju da su svi poslovi ispod časti, jer su prinuđeni da rade, rad za kapitalistu je prisilni rad - svi smo prisiljeni raditi da bi imali šta jesti ).
Ljudi su preopterećeni radom, karijerom preko svake mjere - treba shvatiti najprije šta je rad. Rad sam po sebi nije moralna vrijednost, nije obaveza, nije sramota ne raditi. Jasno, život treba biti ispunjen i radom, ali radom pod našim uslovima, ne pod tuđim. U tvom slučaju, to znači da ćeš u 38. početi raditi ono što te zanima. Međutim, na našem tržištu stalno ćeš se sretati sa tzv.
ageism-
om, pa su granice u oglasima za posao: do 35 godina, 18 - 30, i vrh vrhova koji nedavno pročitah: tražimo mlađe od 25, a posao je takav da ga i dedo može obavljati. Ja recimo, za takve ne bih išla raditi ni hljeba da nemam, jer svaki lik koji, u vijeku kada ljudi žive 80+ godina smatra da je neko sa 30 star, je debil, a ja neću raditi za debila. Imaš ljude koji su ludo aktivni i u formi sa 60, a imaš mlitave 20-godišnjake.
Stvar je u tome da tržište rada upravlja ljudima na perfidan način: uvijek je nezaposlenih dosta, pa mogu na svakojake načine ucjenjivati i uslovljavati ljude. No, ono čega većina ljudi nije svjesna je da izbora uvijek ima, a često je baš promjena profesije rješenje, a ne problem. Recimo, neko ko je završio književnost može raditi tonu raznih poslova a ne čekati da kapne posao u struci i gubiti 10 godina na birou. Da bi se promijenila profesija ne treba uvijek fakultet, nekad je dovoljna kraća obuka, kurs kompjutera, jezika, polaganje vozačkog ispita ili samo dobra volja ili talenat. Postoji more poslova koji su univerzalni, svako ih može raditi. Druga je stvar ako ti imaš neostvarenu želju da budeš doktor, inžinjer, učitelj, pravnik... za to treba posebno školovanje, jer u suprotnom ne bi mogla to legalno raditi.
Najvažnije je da riješiš egzistenciju dok se ( ponovo ) školuješ, na drugom studiranju nema zabušavanja i razvlačenja, a šta će drugi reći baš te briga. Ti nemaš već 38 godina, nego tek 38. ''Već'' važi samo za reproduktivne planove, a za poslovne nikad. Drugi ljudi koji te budu osuđivali i podrugljivo ti se smješkali su neinformisani i ukalupljeni ljudi, za koje postoji pravocrtna linija: škola - posao - brak - posao - djeca - posao - smrt - posao.

Takvi su opterećeni materijalnim i pojmovima kao što su ''uspjeh'', ''napredak'', ''imidž'' isl.
Na Zapadu ljudi furaju razne alternativne stilove života ( najjači su mi oni visokoobrazovani i zaposleni što jedu po kantama za smeće i na hranu ne troše - ništa, i boli ih đon što je to nekome čudno ). Kod nas je ''alternativno'' i ''čudno'' imati 35 i ići na fakultet ili imati 40 i nemati muža.

Čudno je i mijenjanje profesije. Ali, polako na mala vrata, i kod nas se stvari mijenjaju, pa mlađi i obrazovaniji naraštaj drukčije počinje gledati na te stvari.
Neizvjesnost kao fenomen u kapitalizmu je već zapažen i piše se o njemu, evo jedan, utješan tekst o tjeskobi u kapitalizmu, načinu na koji kapitalizam manipuliše ljudima:
http://www.kontra-punkt.info/modules.ph ... &sid=56796