#1 Stanje politickog duha Bosnjaka
Posted: 15/04/2010 14:47
Slucajno sam naisao na jedan jako zanimljiv tekst, koji zelim da podjelim svama. Tekst odlicno opisuje trenutno stanje politickog duha Bosnjaka. Autor teksta je Ibrahim Avdic, a objavljen je u casopisu "Novi Horizonti" iz Zenice. Mozda se necete sloziti sa svim stavovima autora, ali mislim da tu ima monogo istine.
Stanje političkog duha Bošnjaka
Najveće oružje u rukama tiranina je um potlačenih
Piše: Ibrahim AVDIĆ
I dok se mi i dalje kao apolitičan narod batrgamo u močvari prava i moraliziranja, Srbi i Hrvati nam na političkom terenu zabijaju golove, i ubrzano privode kraju svoje političke projekte. Kada jednom shvatimo da ne samo ovdje nego u cijelom svijetu ne vlada pravo već politika, steći ćemo šansu za iskorak naprijed. One nevjerne tome koje još sumnjaju u primat politike nad pravom, naukom i moralom, neka pogledaju ko vlada UN-om, po kojim uzusima sudi Haški tribunal i kako se dodjeljuje Nobelova nagrada!? Svugdje je politika za tri koplja iznad prava i svega ostalog
Odveć je bilo otužno i srceparujuće gledati ministra Sadika Ahmetovića, onako jadnog - gotovo uplakanog, kako se pred gomilom mikrofona nemoćno poput nekog školarca, koga su upravo optužili za neki đački nestašluk, pred razrednim starješinom brani od nečije pakosti. Prva asocijacija koja mi se javila, gledajući ucviljenog ministra, a vjerovatno i mnogima vama, bila je: Može li ovakav ministar štititi sve nas, pa i cijelu državu (državni ministar sigurnosti - tako mu se resor zove), ako ne može štititi sebe? Nastranu sada mnoštvo pitanja, poput onog da li je Ahmetović najsretnije rješenje za ovu visoku poziciju i iz kakve kadrovske kuhinje je on proizašao. Ovakvim pitanjima treba se baviti u malo mirnijim vremenima, jer očito je da ovaj problem uveliko nadilazi personalni nivo jednog ministra, ma ko da je on. Sjetimo se da ni njegov prethodnik Sadović, prije nego što je najuren, nije bio suočen s ništa manje spletkarenja.
U čemu je onda problem? Mnogo je manje važno to da li je neki ministar personalno jak ili slab, od toga – kakva mu je pozadina? Srbi i Hrvati kada i ‘međeda’ dovedu na vlast, sa jakom pozadniskom podrškom učine ga respektabilnim. Ko je bila Borjana Krišto, aktuelna predsjednica Federacije BiH, prije dolaska na ovu funkciju? Nekakva pravna birokratica u Livnu. E, upravo ta do jučer anonimna persona, sada blokira mnoge strateške razvojne projekte u Federaciji i niko joj ne može ništa. Zašto? Zato što iza nje ne stoji samo HDZ, nego sve partije s hrvatskim predznakom u BiH. Prisjetimo se vladavine nekadašnjeg državnog premijera Adnana Terzića, kada je prije nekh pet godina naložio smjenu svog raskalašenog ministra vanjskih poslova Mladena Ivanića, koji se po svom ćeifu šetao po svijetu i dolazio na posao kad je htio, ne pitajući ni za šta svog šefa - rečenog premijera Terzića. I šta se dešava? Ustaje predsjednik RS-a Čavić, uz potporu drugih srpskih čelnika - bez obzira na stranačke boje - i dodikovskim vokabularom izjavljuje: „Neće nama tamo neki musliman smjenjivati Srbina!“ I, naravno, Ivanić je do kraja mandata skitničio po svijetu, a da nikome nije polagao račune za to. Zašto je to mogao? Zato što je Srbin i što radi za opću srpsku stvar. Svaki ministar (i bilo koji drugi čelnik) na površini je biljčica nejaka, koju će prva jača oluja isčupati, ako nema jak i dubok korijen - što će reći ako nema duboku političku pozadinu.
Imat ćete prava onoliko koliko ste politički teški
Čim je u medijima odjeknula priča o navodnim perverzijama bošnjačkih čelnika s izvjesnom Romkinjom, u ovdašnjim medijima nastaje razdioba na one koji su namah u tome prepoznali srpsku političku urotu, i na one, kojih nije mali broj, koji su slučaj s Romkinjom pokušali svesti na pravni i socijalni teren. Tako je osnovna teza magazina Dani, najčitanijeg portala Sarajevo- x, TV-emisije Pošteno govoreći, i nekih drugih medija, bila sljedeća: Ljudi, klonimo se političkih konotacija cijelog slučaja, ali ovdje je žrtva jedna maloljetna djevojka, haj’mo vidjeti šta ćemo sa njom, manite se politike pustimo sudu neka radi svoj posao...! Za razliku od bošnjačkih predstavnika u emisiji Pošteno govoreći, koji su onako ekspertski palamudili o kriminalistici, sociologiji i kršenju prava jadne maloljetnice, Duško Tomić im je, srpski odsječno, precizno odgovorio: Ako je cijela policijska parada, koja rukovođena iz Bijeljine, izvedena zarad spašavanja jedne ugrožene Romkinje, zašto bijeljinski policijski čelnici svo vrijeme šute o 720 nestalih maloljetnih Bošnjakinja, i zašto se nisu uopće očitovali nad slučajem jedne nedavno ubijene maloljetnice u istoj zoni njihove odgovornosti? Zašto su slučaj sa Romkinjom držali u tajnosti mjesec dana, nastavlja Tomić, kad su već prvog dana o njoj i njenim tlačiteljima znali sve? Zato što im je baš sada trebalo da pokriju neuspio izvještaj UN-u o 45 navodnih terorističkih bošnjačkih organizacija, poentirao je Tomić. Zanimljivo je i da su neki optuženi srpski profesori iz Bratunca izjavili da su cilj akcije bošnjački čelnici, a da su oni, kao Srbi, tek kolateralna šteta.
Razlika imeđu Duška Tomića i naših bajnih eksperata je u tome što su Srbi politički narod, a mi smo narod s kolonijalnom recesivnom sviješću. Oni svaki problem prvo tretiraju na nivou politike, potom prava i tek na kraju kao humanitarni problem. A mi prvo polazimo od humanitare (kako li se osjeća ta jadna djevojčica!?), potom prava (pustimo neka sud da konačno rješenje slučaja!) i tek na kraju, kad je običnio kasno, vidimo umiješanost politike (ah da, ono je ipak bila politička montaža!)
Više nego stoljetna izolovanost i otrgnutost od matice islamskog svijeta, neprestani strah i strepnja za egzistenciju i goli opstanak spram neprijateljski raspoloženih susjeda, kreirali su kod nas Bošnjaka bojažljivost i nesigurnost koje s vremenom prerastaju u generacijski genetski kompleks inferiornosti, a koji se na društveno-političkom planu očituje kao kolonijabilnost. Kako objasniti fenomen kada se neka cijela skupina, društvo ili nacija osjeća inferiornim i manje vrijednim? Ovo se u psihologiji zove kompleks niže vrijednosti. Rešid ibn-Isa, stanovnik Pariza već 50 godina (inače doktorant sa Sorbone) lansirao je originalan naziv za opći kolektivni kompleks niže vrijednosti – kolonijabilnost. Pomniji istraživač bi možda mogao dokazati da ova mentalna genetika potiče još od prvih bogumilskih dana, od kada su Bošnjaci bili neprestana meta dva kršćanstva. A kolonijabilnost označava dubinsku potrebu za moćnim skrbnikom, tutorom i upraviteljem, ma ko da je on. Uvaženi alim Mehmed Handžić je još prije 2. svjetskog rata primijetio ovaj bošnjački kompleks, koji je tada bio pretočen u narodnu parolu: “Glasam za onoga ko me hrani i od straha brani!” Bošnjački prvaci su u toku 1. svjetskog rata, prilikom odlaska austrougarskih trupa, uzvikivali: Ode švabo, ode babo! Nedavno, nakon Dejtona, kada je najavljen dolazak NATO-trupa u BiH, jedan Mladi musliman, sada već rahmetlija, sa oduševljenjem je primio i komentirao takvu vijest; kao da je htio reći: Dođe Amerikanac, dođe bratac!
I dok se mi i dalje kao apolitičan narod batrgamo u močvari prava i moraliziranja, Srbi i Hrvati nam na političkom terenu zabijaju golove, i ubrzano svoje političke projekte privode kraju. Kada jednom shvatimo da ne samo ovdje nego u cijelom svijetu ne vlada pravo već politika, steći ćemo šansu za iskorak naprijed. One „nevjerne tome“ koje još sumnjaju u primat politike nad pravom, naukom i moralom, neka pogledaju ko vlada UN-om, po kojim uzusima sudi Haški tribunal i kako se dodjeljuje Nobelova nagrada!? Svugdje je politika za tri koplja iznad prava i svega ostalog. Politički nepodobni Iran nema pravo ni na mirnodopsku nuklearnu energiju, a mezimče Izrael ima pravo na 200 nuklearrnih bojevih glava. Pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu izgubili smo parnicu protiv Srbije (Srbija nije proglašena agresorom!), ne zato što smo tamo imali loše pravnike (to je tek djelimično moglo utjecati na presudu), nego prevashodno zato što kao narod, spram Srba i ostalih, nismo imali dovoljnu političku težinu. Orhan Pamuk nikada ne bi vidio Nobelovu nagradu da nije prvi turski intelektualaac koji je švicarskom nedjeljniku izustio magičnu rečenicu: “U Turskoj je ubijeno milion Jermena i 30.000 Kurda i to, osim mene, niko ne smije javno da kaže“. Iranka Širin Ebadi nikada ne bi bila poznata izvan svoje mahale da nije zbacila svoju mahramu i u zapadnjačke mikrofone uzviknula: “Da, iranske vlasti krše ljudska prava!”
Oslobođenje počinje iz zarobljenog uma preko reciprociteta
Ljudi koji odbijaju da se pokore nikada ne mogu biti zarobljeni. Ropstvo je, prije svega, stanje duha. Steve Biko, borac protiv rasne diskriminacije, platio je svojim životom, ali je zbog odbijanja da se preda postao ovjekovječen u umovima miliona ljudi. On je govorio: “Najveće oružje u rukama tiranina je um potlačenih”. U bici, psihološki poraz prethodi fizičkom porazu. Kada um prihvaTa poraz, fizički faktori ne mogu preokrenuti tok. Suprotnost je jednaka istini: oni koji odbijaju da se predaju bez obzira na njihov hendikep u materijalnom smislu nikada ne mogu biti poraženi. Sve dok svako naše minulo kapitulanstvo bude popločano izjavama tipa: A šta nam je bila alternativa!?, i svako buduće kapitulanstvo bude praćeno sladunjavom frazom tipa: Mi smo uvijek dio rješenja!, što se na drugoj strani iščitava kao: Potpisat ćemo što god se nađe na stolu! – spasa nam nema.
Pa u čemu nam je spas, upitaće mnogi prpošni bošnjački intelektualci? U odmazdi vam je – spas! (2; 179) - kazaće nam kur'anski slogan, koji bi u savremenoj verziji glasio: U reciprocitetu vam je – spas! Ali mi nemamo snage, zato smo sve svoje nade položili u ruke prijatelja Amera i onih iz EU! – ponovo će naši mudrijani. Naravno, kažemo im, to ne znači da bi svi sada trebali uzeti puške i preko noći poraziti Srbe i njihovu RS. Ali to znači da treba poduzeti niz koraka koji su izvan sfere oružja, a spadaju u opseg reciprociteta.
Da nisu Haris Silajdžić i njegov savjetnik Damir Arnaut (uz Eminu Ganić), promptno alarmirali domaću, evropsku i muslimansku javnost, svjesno pri tome kršeći pravne procedure, ne osvrćući se na vrištanje političke elite iz RS-a, pitanje je kako bi se slučaj Ganić završio. Kada se odviše prašine diglo (neuobičajeno za Bošnjake!), srbijanski predsjednik Tadić je, vidjevši da bi to Srbiji moglo nanijeti više štete nego koristi, tek tada pomirljivo izjavio: “Nama je posve svejedno gdje će se Ganiću suditi (što je prenerazilo dodikovce, op.a.)...!” Ovo će nesumnjivo biti ključna smjernica nekom britanskom sucu da Ganića pošalje u Sarajevo, a ne u Beograd. Dakle - čista bošnjačka politička pobjeda, ma šta trabunjali neki ovdašnji mudraci o neovisnom britanskom pravosuđu.
Koliko je važan politički reciprocitet najbolje je to neku noć, u jednoj političkoj debati, demonstrirao dr. Lagumdžija, kada je onima iz RS-a uzvratio: “Zašto niste poslali potjernicu za nekim političarom iz Hrvatske? Niste to uradili zato što znate da bi oni za pet minuta istu takvu potjernicu poslali za vama!” Naravno, vrijedi i obrnuto, kad je Hrvatska uputila tužbu Međunarodnim sudom pravde u Hag za srpsku agresiju na Hrvatsku, iz Srbije je vrlo brzo otposlana kontratužba protiv Hrvatske za etničko čišćenje Srba iz Kninske krajine. Rezultat je taj da je novi hrvatski predsjednik Josipović odmah izjavio kako razmišlja o povlačenju hrvatske tužbe (iako ju je on sam pisao). Naravo, do reciprotiteta ne može doći dok prvo ne dođe do oslobađanja unutar našeg kolonijabilnog uma.
Stanje političkog duha Bošnjaka
Najveće oružje u rukama tiranina je um potlačenih
Piše: Ibrahim AVDIĆ
I dok se mi i dalje kao apolitičan narod batrgamo u močvari prava i moraliziranja, Srbi i Hrvati nam na političkom terenu zabijaju golove, i ubrzano privode kraju svoje političke projekte. Kada jednom shvatimo da ne samo ovdje nego u cijelom svijetu ne vlada pravo već politika, steći ćemo šansu za iskorak naprijed. One nevjerne tome koje još sumnjaju u primat politike nad pravom, naukom i moralom, neka pogledaju ko vlada UN-om, po kojim uzusima sudi Haški tribunal i kako se dodjeljuje Nobelova nagrada!? Svugdje je politika za tri koplja iznad prava i svega ostalog
Odveć je bilo otužno i srceparujuće gledati ministra Sadika Ahmetovića, onako jadnog - gotovo uplakanog, kako se pred gomilom mikrofona nemoćno poput nekog školarca, koga su upravo optužili za neki đački nestašluk, pred razrednim starješinom brani od nečije pakosti. Prva asocijacija koja mi se javila, gledajući ucviljenog ministra, a vjerovatno i mnogima vama, bila je: Može li ovakav ministar štititi sve nas, pa i cijelu državu (državni ministar sigurnosti - tako mu se resor zove), ako ne može štititi sebe? Nastranu sada mnoštvo pitanja, poput onog da li je Ahmetović najsretnije rješenje za ovu visoku poziciju i iz kakve kadrovske kuhinje je on proizašao. Ovakvim pitanjima treba se baviti u malo mirnijim vremenima, jer očito je da ovaj problem uveliko nadilazi personalni nivo jednog ministra, ma ko da je on. Sjetimo se da ni njegov prethodnik Sadović, prije nego što je najuren, nije bio suočen s ništa manje spletkarenja.
U čemu je onda problem? Mnogo je manje važno to da li je neki ministar personalno jak ili slab, od toga – kakva mu je pozadina? Srbi i Hrvati kada i ‘međeda’ dovedu na vlast, sa jakom pozadniskom podrškom učine ga respektabilnim. Ko je bila Borjana Krišto, aktuelna predsjednica Federacije BiH, prije dolaska na ovu funkciju? Nekakva pravna birokratica u Livnu. E, upravo ta do jučer anonimna persona, sada blokira mnoge strateške razvojne projekte u Federaciji i niko joj ne može ništa. Zašto? Zato što iza nje ne stoji samo HDZ, nego sve partije s hrvatskim predznakom u BiH. Prisjetimo se vladavine nekadašnjeg državnog premijera Adnana Terzića, kada je prije nekh pet godina naložio smjenu svog raskalašenog ministra vanjskih poslova Mladena Ivanića, koji se po svom ćeifu šetao po svijetu i dolazio na posao kad je htio, ne pitajući ni za šta svog šefa - rečenog premijera Terzića. I šta se dešava? Ustaje predsjednik RS-a Čavić, uz potporu drugih srpskih čelnika - bez obzira na stranačke boje - i dodikovskim vokabularom izjavljuje: „Neće nama tamo neki musliman smjenjivati Srbina!“ I, naravno, Ivanić je do kraja mandata skitničio po svijetu, a da nikome nije polagao račune za to. Zašto je to mogao? Zato što je Srbin i što radi za opću srpsku stvar. Svaki ministar (i bilo koji drugi čelnik) na površini je biljčica nejaka, koju će prva jača oluja isčupati, ako nema jak i dubok korijen - što će reći ako nema duboku političku pozadinu.
Imat ćete prava onoliko koliko ste politički teški
Čim je u medijima odjeknula priča o navodnim perverzijama bošnjačkih čelnika s izvjesnom Romkinjom, u ovdašnjim medijima nastaje razdioba na one koji su namah u tome prepoznali srpsku političku urotu, i na one, kojih nije mali broj, koji su slučaj s Romkinjom pokušali svesti na pravni i socijalni teren. Tako je osnovna teza magazina Dani, najčitanijeg portala Sarajevo- x, TV-emisije Pošteno govoreći, i nekih drugih medija, bila sljedeća: Ljudi, klonimo se političkih konotacija cijelog slučaja, ali ovdje je žrtva jedna maloljetna djevojka, haj’mo vidjeti šta ćemo sa njom, manite se politike pustimo sudu neka radi svoj posao...! Za razliku od bošnjačkih predstavnika u emisiji Pošteno govoreći, koji su onako ekspertski palamudili o kriminalistici, sociologiji i kršenju prava jadne maloljetnice, Duško Tomić im je, srpski odsječno, precizno odgovorio: Ako je cijela policijska parada, koja rukovođena iz Bijeljine, izvedena zarad spašavanja jedne ugrožene Romkinje, zašto bijeljinski policijski čelnici svo vrijeme šute o 720 nestalih maloljetnih Bošnjakinja, i zašto se nisu uopće očitovali nad slučajem jedne nedavno ubijene maloljetnice u istoj zoni njihove odgovornosti? Zašto su slučaj sa Romkinjom držali u tajnosti mjesec dana, nastavlja Tomić, kad su već prvog dana o njoj i njenim tlačiteljima znali sve? Zato što im je baš sada trebalo da pokriju neuspio izvještaj UN-u o 45 navodnih terorističkih bošnjačkih organizacija, poentirao je Tomić. Zanimljivo je i da su neki optuženi srpski profesori iz Bratunca izjavili da su cilj akcije bošnjački čelnici, a da su oni, kao Srbi, tek kolateralna šteta.
Razlika imeđu Duška Tomića i naših bajnih eksperata je u tome što su Srbi politički narod, a mi smo narod s kolonijalnom recesivnom sviješću. Oni svaki problem prvo tretiraju na nivou politike, potom prava i tek na kraju kao humanitarni problem. A mi prvo polazimo od humanitare (kako li se osjeća ta jadna djevojčica!?), potom prava (pustimo neka sud da konačno rješenje slučaja!) i tek na kraju, kad je običnio kasno, vidimo umiješanost politike (ah da, ono je ipak bila politička montaža!)
Više nego stoljetna izolovanost i otrgnutost od matice islamskog svijeta, neprestani strah i strepnja za egzistenciju i goli opstanak spram neprijateljski raspoloženih susjeda, kreirali su kod nas Bošnjaka bojažljivost i nesigurnost koje s vremenom prerastaju u generacijski genetski kompleks inferiornosti, a koji se na društveno-političkom planu očituje kao kolonijabilnost. Kako objasniti fenomen kada se neka cijela skupina, društvo ili nacija osjeća inferiornim i manje vrijednim? Ovo se u psihologiji zove kompleks niže vrijednosti. Rešid ibn-Isa, stanovnik Pariza već 50 godina (inače doktorant sa Sorbone) lansirao je originalan naziv za opći kolektivni kompleks niže vrijednosti – kolonijabilnost. Pomniji istraživač bi možda mogao dokazati da ova mentalna genetika potiče još od prvih bogumilskih dana, od kada su Bošnjaci bili neprestana meta dva kršćanstva. A kolonijabilnost označava dubinsku potrebu za moćnim skrbnikom, tutorom i upraviteljem, ma ko da je on. Uvaženi alim Mehmed Handžić je još prije 2. svjetskog rata primijetio ovaj bošnjački kompleks, koji je tada bio pretočen u narodnu parolu: “Glasam za onoga ko me hrani i od straha brani!” Bošnjački prvaci su u toku 1. svjetskog rata, prilikom odlaska austrougarskih trupa, uzvikivali: Ode švabo, ode babo! Nedavno, nakon Dejtona, kada je najavljen dolazak NATO-trupa u BiH, jedan Mladi musliman, sada već rahmetlija, sa oduševljenjem je primio i komentirao takvu vijest; kao da je htio reći: Dođe Amerikanac, dođe bratac!
I dok se mi i dalje kao apolitičan narod batrgamo u močvari prava i moraliziranja, Srbi i Hrvati nam na političkom terenu zabijaju golove, i ubrzano svoje političke projekte privode kraju. Kada jednom shvatimo da ne samo ovdje nego u cijelom svijetu ne vlada pravo već politika, steći ćemo šansu za iskorak naprijed. One „nevjerne tome“ koje još sumnjaju u primat politike nad pravom, naukom i moralom, neka pogledaju ko vlada UN-om, po kojim uzusima sudi Haški tribunal i kako se dodjeljuje Nobelova nagrada!? Svugdje je politika za tri koplja iznad prava i svega ostalog. Politički nepodobni Iran nema pravo ni na mirnodopsku nuklearnu energiju, a mezimče Izrael ima pravo na 200 nuklearrnih bojevih glava. Pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu izgubili smo parnicu protiv Srbije (Srbija nije proglašena agresorom!), ne zato što smo tamo imali loše pravnike (to je tek djelimično moglo utjecati na presudu), nego prevashodno zato što kao narod, spram Srba i ostalih, nismo imali dovoljnu političku težinu. Orhan Pamuk nikada ne bi vidio Nobelovu nagradu da nije prvi turski intelektualaac koji je švicarskom nedjeljniku izustio magičnu rečenicu: “U Turskoj je ubijeno milion Jermena i 30.000 Kurda i to, osim mene, niko ne smije javno da kaže“. Iranka Širin Ebadi nikada ne bi bila poznata izvan svoje mahale da nije zbacila svoju mahramu i u zapadnjačke mikrofone uzviknula: “Da, iranske vlasti krše ljudska prava!”
Oslobođenje počinje iz zarobljenog uma preko reciprociteta
Ljudi koji odbijaju da se pokore nikada ne mogu biti zarobljeni. Ropstvo je, prije svega, stanje duha. Steve Biko, borac protiv rasne diskriminacije, platio je svojim životom, ali je zbog odbijanja da se preda postao ovjekovječen u umovima miliona ljudi. On je govorio: “Najveće oružje u rukama tiranina je um potlačenih”. U bici, psihološki poraz prethodi fizičkom porazu. Kada um prihvaTa poraz, fizički faktori ne mogu preokrenuti tok. Suprotnost je jednaka istini: oni koji odbijaju da se predaju bez obzira na njihov hendikep u materijalnom smislu nikada ne mogu biti poraženi. Sve dok svako naše minulo kapitulanstvo bude popločano izjavama tipa: A šta nam je bila alternativa!?, i svako buduće kapitulanstvo bude praćeno sladunjavom frazom tipa: Mi smo uvijek dio rješenja!, što se na drugoj strani iščitava kao: Potpisat ćemo što god se nađe na stolu! – spasa nam nema.
Pa u čemu nam je spas, upitaće mnogi prpošni bošnjački intelektualci? U odmazdi vam je – spas! (2; 179) - kazaće nam kur'anski slogan, koji bi u savremenoj verziji glasio: U reciprocitetu vam je – spas! Ali mi nemamo snage, zato smo sve svoje nade položili u ruke prijatelja Amera i onih iz EU! – ponovo će naši mudrijani. Naravno, kažemo im, to ne znači da bi svi sada trebali uzeti puške i preko noći poraziti Srbe i njihovu RS. Ali to znači da treba poduzeti niz koraka koji su izvan sfere oružja, a spadaju u opseg reciprociteta.
Da nisu Haris Silajdžić i njegov savjetnik Damir Arnaut (uz Eminu Ganić), promptno alarmirali domaću, evropsku i muslimansku javnost, svjesno pri tome kršeći pravne procedure, ne osvrćući se na vrištanje političke elite iz RS-a, pitanje je kako bi se slučaj Ganić završio. Kada se odviše prašine diglo (neuobičajeno za Bošnjake!), srbijanski predsjednik Tadić je, vidjevši da bi to Srbiji moglo nanijeti više štete nego koristi, tek tada pomirljivo izjavio: “Nama je posve svejedno gdje će se Ganiću suditi (što je prenerazilo dodikovce, op.a.)...!” Ovo će nesumnjivo biti ključna smjernica nekom britanskom sucu da Ganića pošalje u Sarajevo, a ne u Beograd. Dakle - čista bošnjačka politička pobjeda, ma šta trabunjali neki ovdašnji mudraci o neovisnom britanskom pravosuđu.
Koliko je važan politički reciprocitet najbolje je to neku noć, u jednoj političkoj debati, demonstrirao dr. Lagumdžija, kada je onima iz RS-a uzvratio: “Zašto niste poslali potjernicu za nekim političarom iz Hrvatske? Niste to uradili zato što znate da bi oni za pet minuta istu takvu potjernicu poslali za vama!” Naravno, vrijedi i obrnuto, kad je Hrvatska uputila tužbu Međunarodnim sudom pravde u Hag za srpsku agresiju na Hrvatsku, iz Srbije je vrlo brzo otposlana kontratužba protiv Hrvatske za etničko čišćenje Srba iz Kninske krajine. Rezultat je taj da je novi hrvatski predsjednik Josipović odmah izjavio kako razmišlja o povlačenju hrvatske tužbe (iako ju je on sam pisao). Naravo, do reciprotiteta ne može doći dok prvo ne dođe do oslobađanja unutar našeg kolonijabilnog uma.
...
