Forum Klix.ba

Pozdrav,

Mislim da ova tema vishe ide ovdje jer se tiche ljudi a ne historije pa bih zamolio moderatore i administratore da to uzmu u obzir.

Poshto sam na pochetku rata bio suvishe mlad da se ozbiljnije bavim pochetkom rata u svom gradu a kamo li u Sarajevu zanima me kako je to sve teklo.Mozhda malo previshe romantiziram ali kako je to ishlo u gradu koji je zhivio za rock & roll,imao poznate fudbalere,igrao se Monkey Island na Spectrumu,basket po kvartovima,dernechilo se po stanovima shirom Sarajeva i to?

Zanima me mishljenje i utisak ove generacije koja je tada ishla u osnovnu,srednju ili na fax.Kako su se preko noci raje raspale,ljubavi prekinule,prijatelji i komshije iselili,nije se vishe prichalo o Michaelu Jacksonu,MC Hammeru i Robertu Baggiu itd.

Dakle,prvenstveno period onih prvih barikada i prvih par mjeseci rata kada je sve tako nadrealno izgledalo.Kako je MTV generacija koja je vishe-manje imala sve ugodnosti zhivota najednom trchala pod snajperima a pola je razreda iz srednje shkole mrtvo?Mozhda malo ruzhno zvuchi no drugachije je kada pochne rat u Sarajevu ili jednom Kandaharu.

Ajde,mozhda chujemo i neshto zanimljivo.

Mislim da otvaras bolne rane ovom temom.
Takodjer nakon nekoliko postova - ovo ce otici u politicke vode - a to vjerovatno nisi zelio ....
Ipak - ko zna ...

Nadam se da nece ni u jednom ni drugom smjeru.

No bash sam neki dan gledao neke stare slike i snimke pa me puklo,nije mi jasno kako je preko noci sve tako "otishlo".Ima na Youtube snimak jednog BH snajperiste koji je u Adidas trenerci i patikama i pricha kako je do prije par mjeseci spremao ispite kao student biologije a sada je na prvoj liniji i gleda svoj kvart koji je sada pao.

Apokaliptichno nekako,kao Fallout 3.

MTV generacija jeste bio si mali a stariji uljepsali pricu. Plus sto u sarajevu nije bilo poznatih fudbalera. Zeljo i Sarajevo su vise bili onako davljenici

Luke Perry wrote:MTV generacija jeste bio si mali a stariji uljepsali pricu. Plus sto u sarajevu nije bilo poznatih fudbalera. Zeljo i Sarajevo su vise bili onako davljenici

Rekao sam da malo romantiziram.Negdje '97 ili tako negdje sam imao priliku prochitati onaj "Zlatin dnevnik" pa je iz toga taj zakljuchak.A na poznate fudbalere sam mislio u BH/ex-Yu uslovima.

U petak sam dosao iz skole navecer ,osnovne ,i imali smo dogovor da cim ostavimo knjige izadjemo vani pred nebodere,jer smo imali toliko godina da nam je "izlazak" bio pred nebodere

U azkazano vrijeme je doslo nas 3-4..vise od pola raje je falilo....po dvojicu smo otisli na vrata,da kao vidimo sto ih nema,gdje su nam njihove mame rekle da su otisli u Beograd kod rodbine

Bukvalno nismo mogli vjerovati,djecu su poslali u "beograd" kod rodbine navecer ,tako odmah poslije skole,da cak ni oni nisu znali da trebaju ici bilo gdje.. Mi smo bili premali da povezemo 2+2.
Sutra dan su vec poceli odlaziti jedni po jedni,moja prva velika simpatija isto tako,sjecam se k'o sada . Tek kasnije sam uvezao da je njen tata koji je bio vojno lice ,radio u vojnom sanitetu,mjesc dana prije ,onda kada smo ga mi sasvim slucajno sreli pred neboderom kako u sitne sate izlazi iz kombija vojnog saniteta sa necim "zamotanim duguljastim "uz pratnju jos dva drugara,u stvari donosio puske u nebodere i djelio clanovima SDS-a i vojnim licima

A sjecam se te noci kada smo ga sreli kao je zbunjeno odgovorio na nas pozdrav " dobro vece cika Milane" ,a mi veze nismo imali,jer bili smo mali,bili smo naivna djecica . Koji je to dobar osjecaj,ta djecija naivnost...rahat od svega
I kada su otisli,svi oni koji su mislili da trebaju da odu,neki u Srbiju ili okolna naselja,neki u Hrvatsku ,neki sirom Evrope..ostali smo samo mi,nas par od cijele raje,nas 7-8 koji smo prozivjeli cijeli rat po podrumima,ratnim skolama,po sklonistima. Nas par koji smo dijelili hranu,vodi i smrt zejedno. Al' i tada smo bili samo naivna djeca...i tada nismo kontali u kojem se zapravo sranju nalazimo,i tada nam je sve bilo samo igra

Sjecam se prvi pretres nebodera od strane "zelenih beretki",prvi jer je poslije bilo vise tih pretresa.
Znam da sam bio zbunjen,malo i preplasen jer u moje djetinstvo je usla uniforma,oruzije,pretresi....nesto sto do tada nismo ni u filmovima vidjeli

Znam da mi je stara rekla,jer je vjerovatno skontala strah u ocima..."...nemoj se bojati to su nasi...",poslije sam dugo razmisljao ako su oni nasi,ko su njihovi ,ko su to onda oni,ako smo ovo mi. Bas veze nisam imao .

Al te sve to,prica,desavanja....sve oko tebe,jednostavno natjera da sazris i stasas punooo punoo prije nego sto je to normalno.
Sjecam se prve pogibije u mom nebodero od strane granate sa obliznjeg brda,sjecam se poslije toga stotine udaraca granata raznih kalibara po mom neboderu,sjecam se odlazaka i dolazaka starog sa linije,i svih strijepnji hoce li se uopste i vratiti....bas los osjecaj dok se sjecam svega toga . swjecam se puno puno toga,i pogibije mog jarana Alena,ubio ga je snajper dok smo bili u djecijoj "kradji" voca,umro nam je bukvalno na rukama

Sjecam se isto tako da su dva jarana iz te "stare" raje zvali par puta preko radioamatera,jedan je bio u Bg. drugi u NS.
Znam da smo kao nesto pricali,a da nismo znali sta jedan drugome da kazemo. Znam da mi je ovaj jaran sto je bio u NS. u ratu poslo paket sa hranom i slatkisima

Poslije rata je dolazio par puta u Sarajevo,tada vec tinegeri ,raznjeli smo se uz pice,pricu i emocije. price o starim danima,bezbriznom djetinstvu,nasim simpatijama,gdje su one sada..o f.k Sarajevu,jer je on u medjuvremenu poceo navijati za Partizan (jedino mu to nisma nikada oprostio ) itd itd.

Ma jebeno,ali bas...bas te mogu i emocije spucati....pu kud' poceh pisati ovo uopste

sjecam se nedelja bila a ja pizdim jer u ponedeljak imam kontrolni iz matematike koji ce mi osigurati da ponavljam razred i negdje oko 2 sata bude me dizi se, ide se u podrum ja i cuko ishavjesteni ..puca se ja kontam sta ovo ovoliko svjetli i stalno pitam staru idel se sutra u skolu....

Ja se sjecam kad su "nasi" pobacali sve Srbe niz haustorske stepenice, i odveli ih sto na kopanje, sto u lokalno obdaniste gdje se nalazio ko neki zatvor privatnog tipa.

Uz Srbe niz stepenice su letili i "ostali" (muskarci naravno) koji nisu bili u vojsci ili civilnoj.

Komsiji htjeli uzeti golfa iz garaze kao "za Armiju", jedan mu nekakvom sabljom mahao oko glave, ali komsija par dana ranije zavario vrata od garaze pa nisu mogli uci. Ostalo je sve na psovkama i prijetnjama.

Komsinici upali u stan sa uperenim oruzjem i optuzili je da daje signale, jer je upalila svjetlo u kuhinji. Jedva je dokazala da nije nikakav spijun, sto je najsmjesnije bosnjakinja je.

Najjace su bile straze ispred haustora, zene su strazarile, moja mama zaduzila papovku.

Bilo je dosta mrtvih civila po mojoj ulici zbog snajperista, mnogi su upucani na misteriozan nacin jer srpski snajper na tom dijelu ulice nije mogao djelovati ni pod razno. Oni su "ordinirali" po ulazu u naselje, sve ovamo je odradio "neko".
Svasta se tih dana desavalo, sumnjam da ce se ikada znati cijela istina.

Teska tema...sjecam se prvih barikada, Bajrama od kojeg je (bar u viziji devetogodisnjeg djeteta) sve pocelo...sjecam se sikiracije mojih roditelja oko ubistva srpskog svata (jer su, naivno, mislili kako ce to isprovicirati nase sunarodnjake - ne znajuci tad da je davno sve vec bilo isplanirano)...sjecam se kako su komsije iz mahale dolazile da noce kod nas (kod nas ko fol sigurno), vijesti o prestanku rada tramvaja, Murata Sabanovovica (ili Sabana Muratovica) tj. farsa oko miniranje brane u Visegradu, svog rodjendana aprila 92 i onog proljetnog cvijeca kojeg i dan danas mrzim jer me asocira na 92....

Ja sam imala 3 godine kada je rat poceo.
Haman pa beba jos bila.
Do kraja rata sam vec bila malo odrasla.
Ali se sjecam tako dobro rata da meni jednostavno niko ne vjeruje.
Sjecam se prve noci kada je pocelo...mi smo otisli kod komsije prvog koji je mom tati bio i ostao i dan danas kao drugi otac.
Oni imaju veliku kucu porodicnu i bili smo kod njih na spratu i gledali kroz prozore balkona Sarajevo i tako su mi u sjecanju ostale urezane svjetlece granate koje su tu noc letile.
Ja nisam imala pojma sta se desava, mama me drzala a ja sam u ruci imala svoju cupavu ljubicastu krpenu lutku.
Taj prizor mi je ostao urezan zauvijek u mozgu iako sam imala samo 3 godine.

Sjecam se prvog odlaska u podrum u mahali, bilo je tako hladno i mracno, unutra stotine dusha iz svih okolnih mahala, miris vlage, popaljenih svijeca, ispreplitanih zvukova radio stanica, i buke.
Taj podrum nam je od te noci postao druga kuca, doduse moze se reci skoro pa stalno prebivaliste u te skoro 4 godine.
Sjecam se kada je tata donio stari drveni minder iz kuce u podrum da bismo imali gdje ja i brat spavati. Godine sam provela spavajuci u tom kamenu, ledari i vlazi sa jednim malim prozorcicem sa zeljeznim resetkama kroz koji je ulazio tek mali snop svijetlosti. Uvijek sam znala tako stajati tu i posmatrati prasinu kako pada. Nisam imala druge zanimacije.
Bilo je nekoliko djece nas pa smo se nekada kada se nije pucalo znali igrati u dvoristu podruma skole, gume...

Sjecam se kada smo se ja i mama vracale iz podruma jedne prilike da nas je 10 sec spasilo od sigurne smrti i granate koja je pala nekoliko metara dalje.
Sjecam se hladne zimske noci kada smo se vracali ja i mama od nane i kada je mami geler kragnu od kaputa zakacio.

Sjecam se dana kada se desio prvi masakr na Markalama, ja sam bila u basti i igrala se sa vrapcicem na striku i cula sam jaku eksploziju u blizini, mama mi nije vjerovala.
20ak minuta kasnije je dosao komsija da nam donese vrecu za spavanje iz humanitarne i da kaze da se desio masakr.

Sjecam se hladne decembarske noci kada je nana dosla u podrum od svoje kuce da nam donese maslanicu koju je jako bila napravila.

Iscekivanja tate kada ce doci iz rova, pa kada dodje u gluha doba noci i pokuca na vrata podruma sreci nije bilo kraja.

Sjecam se noci koje smo provodili u kuci i mama me uvijek stavi da spavam u dnevnom boravku izmedju kauca i komode, malo je reci da je bilo neugodno.

Onih prvih dana, mjeseci rata koje smo proveli kod nane dok je dedo jos bio ziv, mama nas je uvijek tjerala da idemo sa njom u spajz i tu smo spavali, a dedo se uvijek derao "pusti tu djecu na miru".
Kada me je dedo drzao u krilu i hranio drobom.
Poginuo je '92 u decembru, i ne sjecam se ga se previse, ali ostale su mi te neke uspomene.

Sjecam se dajdzinih adidas patika koje su stajale uvijek u hodniku a njega nikada nije bilo...jednom je rizikovao zivot da meni donese nekoliko tresanja sa linije.

Kada mi je brat rekao "razgodi taj keks nema ga puno"...onaj vijetnamski.

Da skratim, inace bih mogla ovako do jutra, sjecam se puno toga s obzirom da sam bila samo dijete. Dok su se moji vrsnjaci sirom svijeta igrali i uzivali u djetinjstvu ja nisam imala predstavu sta je to jaje ili banana. Djetinjstva nisam imala kao ni hiljade.
Bez obzira sto je proslo toliko godina i sto sam bila samo dijete uvijek mi je tesko pricati o ovome, i sad se zamalo rasplakah.

Sjecam se ko danas tog dana,ja zavrsavao 3. osnovne...granatu kad je pala ispred kina Kumrovec...stresla mi prozore....ja bio na rodjendanu sprat iznad...kad je narod opuhao tadasnju merkur...kolicima izvoze stvari... ni ja nisam znao ko su njihovi ko nashi.... kod mene nije nesto puno raje nestalo iz ulaza.... vidjo sam ih kasnije po podrumima.... murata sabana nikad zaboravit.... bilo i ne ponovilo se nikome...

Hvala svima na postovima.

Ali upravo kako bi izbjegli ta neka teshka i brutalna sjecanja vishe bih da se drzhimo ovog samog pochetka rata kada je pogibija nekoga bila shok a ne nazhalost svakodnevnica.Vishe dakle nechega kao shto su pisali @-LIBERO-,@duboka_misao,@samo malo i @Umma.Dakle,to ukljuchuje i Dobrovoljachku i taj period izlaska JNA iz grada.

Nekako sam zapanjen kako nam svima nije bilo jasno,upravo to kako drugovi "osvanu u Beogradu" i slichno.

ladyblue18 wrote:Ja sam imala 3 godine kada je rat poceo.
Haman pa beba jos bila.
Do kraja rata sam vec bila malo odrasla.
Ali se sjecam tako dobro rata da meni jednostavno niko ne vjeruje.
Sjecam se prve noci kada je pocelo...mi smo otisli kod komsije prvog koji je mom tati bio i ostao i dan danas kao drugi otac.
Oni imaju veliku kucu porodicnu i bili smo kod njih na spratu i gledali kroz prozore balkona Sarajevo i tako su mi u sjecanju ostale urezane svjetlece granate koje su tu noc letile.
Ja nisam imala pojma sta se desava, mama me drzala a ja sam u ruci imala svoju cupavu ljubicastu krpenu lutku.
Taj prizor mi je ostao urezan zauvijek u mozgu iako sam imala samo 3 godine.

Sjecam se prvog odlaska u podrum u mahali, bilo je tako hladno i mracno, unutra stotine dusha iz svih okolnih mahala, miris vlage, popaljenih svijeca, ispreplitanih zvukova radio stanica, i buke.
Taj podrum nam je od te noci postao druga kuca, doduse moze se reci skoro pa stalno prebivaliste u te skoro 4 godine.
Sjecam se kada je tata donio stari drveni minder iz kuce u podrum da bismo imali gdje ja i brat spavati. Godine sam provela spavajuci u tom kamenu, ledari i vlazi sa jednim malim prozorcicem sa zeljeznim resetkama kroz koji je ulazio tek mali snop svijetlosti. Uvijek sam znala tako stajati tu i posmatrati prasinu kako pada. Nisam imala druge zanimacije.
Bilo je nekoliko djece nas pa smo se nekada kada se nije pucalo znali igrati u dvoristu podruma skole, gume...

Sjecam se kada smo se ja i mama vracale iz podruma jedne prilike da nas je 10 sec spasilo od sigurne smrti i granate koja je pala nekoliko metara dalje.
Sjecam se hladne zimske noci kada smo se vracali ja i mama od nane i kada je mami geler kragnu od kaputa zakacio.

Sjecam se dana kada se desio prvi masakr na Markalama, ja sam bila u basti i igrala se sa vrapcicem na striku i cula sam jaku eksploziju u blizini, mama mi nije vjerovala.
20ak minuta kasnije je dosao komsija da nam donese vrecu za spavanje iz humanitarne i da kaze da se desio masakr.

Sjecam se hladne decembarske noci kada je nana dosla u podrum od svoje kuce da nam donese maslanicu koju je jako bila napravila.

Iscekivanja tate kada ce doci iz rova, pa kada dodje u gluha doba noci i pokuca na vrata podruma sreci nije bilo kraja.

Sjecam se noci koje smo provodili u kuci i mama me uvijek stavi da spavam u dnevnom boravku izmedju kauca i komode, malo je reci da je bilo neugodno.

Onih prvih dana, mjeseci rata koje smo proveli kod nane dok je dedo jos bio ziv, mama nas je uvijek tjerala da idemo sa njom u spajz i tu smo spavali, a dedo se uvijek derao "pusti tu djecu na miru".
Kada me je dedo drzao u krilu i hranio drobom.
Poginuo je '92 u decembru, i ne sjecam se ga se previse, ali ostale su mi te neke uspomene.

Sjecam se dajdzinih adidas patika koje su stajale uvijek u hodniku a njega nikada nije bilo...jednom je rizikovao zivot da meni donese nekoliko tresanja sa linije.

Kada mi je brat rekao "razgodi taj keks nema ga puno"...onaj vijetnamski.

Da skratim, inace bih mogla ovako do jutra, sjecam se puno toga s obzirom da sam bila samo dijete. Dok su se moji vrsnjaci sirom svijeta igrali i uzivali u djetinjstvu ja nisam imala predstavu sta je to jaje ili banana. Djetinjstva nisam imala kao ni hiljade.
Bez obzira sto je proslo toliko godina i sto sam bila samo dijete uvijek mi je tesko pricati o ovome, i sad se zamalo rasplakah.

@bold slicna stvar i kod mene

nemam bas ono cisto sjecanje kada je sve pocelo, ali imam par gorkih scena koje ostaju sa mnom zauvijek..

sjecam se kada samo dosli na alipasino i nekakav srbin se valjda bojao da ga "nasi" nece sta ganjati...pa je nama ostavio stan...sjecam se kada je haljine,razne stvari iz stana samo bacao u kutije sto prije da ide... sjecam se iznad a-faze zgradu pogodila granata i 3-4 sprata unistilo..onda je granata nasu zgradu pogodila...i jos uvijek se sjecam zvuka slomljene case nakon udara u nasoj kuhinji, dok sam puzao sa roditeljima iz dnevnog u spavacu..

sjecam se linija za vodu iza zgrade i kanistere koji su se odmah ostavljaju jer je panika pocela zbog snajperista pa su nas u podrume zgrade odmah tjerali..

sjecam se podruma...mracna prostorija..toliko mracna da ni prste ispred ociju nisam mogao da vidim...

"jel to poceo rat, jel to poceo rat" citat iz TLN bio je moja prva recenica kao reakcija na barikade kod Bristola; poslije toga je bilo jos par "mirnodobkih" dana, mada je mir prestao mnogo prije toga, a poceo rat. Vrijeme prije barikada, za mene kao devotogodisnjakinju, nije upucivalo na nesto slicno. Imali smo inflaciju, jedva sam shvatila sta je to - mislim: zasto bi banke stampale previse novca ako nam ne treba :s ; imali smo skolu i raju, igranje pred haustorom. Radovala sam se desetom rodjendanu u nadi da ce me povesti u Europu sa sobom; galete ispred Ekonomije, skenderija i free shopovi, roler-ruler, teksas suknjice... Mama je provalila neku super jeftinu radnju u pejtonu pa sam dobila sve za cetvrti razdred unaprijed; novi ruksak, pernice (dvije !!!) puno olovaka, teka, i gumice koje sma sama birala. Nazalost, taj ruksak nikada nisam ponijela u skolu niti sam cetvrti razred upisala u Raziji Omanovic.
Vjerujem da ce "obicni" ljudi reci da je sve pocelo preko noci, tako se i cinilo mada je planirano mnogo, mnogo unaprijed. Ljudi su odlazili, uglavnom kod rodbine na istok; sjecam se da sam se pitala zasto i nama nisu rekli sta se sprema, pa bili smo "drugovi". Ali drugarstva je nestalo; to prijeratno je zamjenjeno onim ratnim, rodjenim u haustorima. Interesantno, nastalo je to novo drugarstvo sa ljudima koji su isto tako bili pravoslavci, katolici itd - ipak, oni nisu bili ni na istoku, Trebevicu ili Grbavici - bili su samnom, u njihovom ili mome stanu, sakrivajuci se od granata nasih bivsih drugova.
Moja sjecanja na rat, hvala mojoj porodici, zakamuflirana su lijepim stvarima. Na odredjene datume, sjecanja se sama vrate - ponekad zaboli ono sto je bilo, a sve cesce ono sto je moglo biti. Vjerovali ili ne, ali u Europu sam prvi put usla prije nekoliko mjeseci; dobra im je kafa, ali nikada necu znati kakav je okus imao gusti sok 1992.godine.

Meni je najupecatljivije sjecanje ostalo tako da sam ustao ujutro, otisao do WC-a da se umijem, spremajuci se da idem u skolu kad u dnevnoj sjede stara, stari i buraz i bulje u TV. Nikad ih prije nisam nalazio da sjede ujutro jer bi se svi razisli svojim putem prije nego sto se ja uopste i probudim.

Ja rekoh... trebao bi u skolu ici a oni me presjekose, nema nista od skole. I sad, logika bi bila da se u meni javi neka radost sto mi ne daju u skolu... ali se i dan danas sjecam tog straha i jeze od nepoznatog. To je dan prvih barikada u Sarajevu.

Sjecam se i situacije kad je neki vojnik iz JNA prijetio "srusit cu prvu zgradu"... a ja sam sve to gledao sa svog prozora. Sjecam se kad su tenkovi otisli prema gradu... mislim da su tri otisla ali se samo jedan vratio nazad u kasarnu. Sjecam se kako su ljudi pricali kako je granata probila citavu zgradu i kako je meni to bilo strasno nevjerovatno - pancir granata.

Sjecam se u skoli da smo svi bili jednaki, ja nisam imao pojma kako da razlikujem neke po imenu. Ali tu skolsku godinu sam odjednom znao "ko je sta" jer je to postalo "jako vazno" posto su se pravile grupice iako ja tada nisam kuzio neku vaznost u svemu tome. Ipak, i dan danas vjerujem da ime i porijeklo ne cini covjeka.

Prva granata koju sam cuo, prvi rafal svjetlecih metaka koji sam vidio... i tako to krene. Odjednom, i ne snadjes se... ti na biciklu juris sa zakacenim kanisterima. Granate padaju oko tebe... meci fijucu iznad glave i to ti postane normala... ne znas za bolje.


Hiljadu i jedna prica mi je u glavi samo kad spomenes rat... i lijepo i ruzno u jako cudnoj kombinaciji.

Dobar dokumentarac o pocetku kao i trajanju ratu u Sarajevu je "Vanzemaljci iznad Sarajeva".

Ima tema o tome na: http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 10&t=54013

Nikome se nije lako sjecati.
Imam dnevnike koje nikada od 96 nisam otvorila.
Ali sam pocetak iz ove perspektive mi je cudan, valjda niko nije znao sta nas ceka. Samo stihija nas je vodila. Meni nekako bilo fino "cool", 13 mi godina, moja generacija otisla, ja najmladja u haustoru pa mi sve zanimljivo. Druzim se sa "starijom" rajom, konacno .. Moja sestra je imala 25, najbolje godine, a svi prijatelji nestali preko noci. kako ko i kako gdje...ali stekli smo nove, one koje pa skoro i da nismo poznavali a zivjeli smo skupa.
Gitara i rodjendani, karatanja i monopol do jutra... a onda... moji stariji drugovi su otisli na liniju, i sve se svelo kad je smjena, docekivanje i ispracanje... i onda ... se pocelo ginuti na svakom koraku. Znate ono pukne granata, detonacija i pa panicno dozivanja po imenu, sjecate li se toga...jos se najezim..
Proslo je puno vremena, prvu detonaciju i reintegraciju sam docekala na istom mjestu.
I da, od tada mrzim kartanje, jamb i monopol i nikada ga vise ne igram. i zivim zivot punim plucima...

Meni su sa početka rata najupečatljiviji bili borbeni avioni koji su nadlijetali Sarajevo,a stariji momci iz moje mahale ležerno igraju čize-blize ,k'o da se ništa ne dešava,a ja kao malac od nekih 9-10 godina provirujem kroz vrata,bojao sam se da ih otvorim skroz,jer mi se činilo da avioni tako nisko lete da bi me mogli vidjeti ,to je ustvari i prvi put da sam osjetio pravi strah od rata,a poslije je bilo takvih scena da bih,čini mi se,mogao napisati 10 knjiga,o raznoraznim dešavanjima u toku rata.Znam samo da mi je ta jedna ratna godina bila 'duža',od svih ovih poslijeratnih....

P.S.Da ne zaboravim,buraz u ratu kupi gitaru za 3 kutije Drine.

jedna scena mi je posebno ostala u pamcenju.
dok su mnogi srbi vec napustili naselje i miris rata se vec osjeti u zraku, moj drug vlado je sa roditeljima ostao medju zadnjim srbima u mojoj zgradi.
jednog dana, ja se vracam iz skole poslije podne, prilazim zgradi, ispred zgrade citroen natovaren stvarima, lego do poda.
vlado izlazi iz haustora, ugleda mene sa djackom torbom, a ja totalno iznenadjem upitam: "vlado gdje ces ti?".
vlado onako pognute glave, pogleda me direktno u oci i rece: "jebiga, moram ici".
udje u auto i krenuse niz ulicu.

Ja sam imao 15 godina. Prvi srednje.

Prve barikade bile i prosle (one u martu) i onda oni protesti pred skupstinom. Autobusi koji su doveli rudare iz Tuzle i ljude iz citave BiH su bili parkirani na glavnoj ulici sve jedan iza drugoga od M. Dvora do Skenderije skoro. Gomila ljudi pred skupstinom Paja sa Sa-3 glavni MC Pa se provalilo u skupstinu. Ljudi su uglavnom bili normalni i nisu nista razvaljivali ali onda sam prvi put vidio kako par budala moze sve da upropasti. Neki idioti su poceli razvaljivati salu, cupati mikrofone i one kozne fotelje. Tu mi se smucilo pa sam izasao napolje. Tad sam prvi put vidio Kemu Ademovica (Vikicevog zamjenika tada) u maskirnoj uniformi, sa heklerom kako ulazi u skupstinu. Tu negdje su se zaculi i prvi pucnji (nevezano za Kemu). Svi zalegli isprva a onda je odnekle dosla informacija da se pucalo sa Holiday Inn-a. Onda je rulja potrcala tamo a ja, kad sam vidio nekog rudara kako drugom pokazuje rucnu bombu, skontah da bi vjerovatno bilo pametno otici kuci .

Tada sam prvi put hodao svojim gradom sa tim, kasnije dobro poznatim osjecajem, da me u svakom momentu nesto moze pogoditi. Onda taj izraz brige na uplakanom licu kod stare kad sam dosao kuci. Stari se izderao na mene govoreci mi da nisam normalan sto sam isao na demonstracije. U medjuvremenu, dok sam ja isao kuci, poginule su Suada i Olga na Vrbanji.

Poslije je moja raja i drustvo iz razreda odlazilo kud koji. Svakog dana tog aprila ih je bivalo sve manje. Do drugog maja, do kad su radili telefoni sam i znao za njih i sta je sa njima. Kad je posta izgorila komunikacija je prestala... Ja sam se prethodne jeseni sprijateljio sa nekom djecom, izbjeglicama iz Vukovara i znajuci kako je njima bilo nisam htio nigdje da idem da budem izbjeglica. Stara je po nesreci ispostovala tu moju zelju i pustila me da ostanem u gradu.

meni je najjaca scena iz rata bila kad su avioni nadlijetali, a izaso komsija Himzo sa papovkom i ceka da prolete opet, nanisani ko fol prema njima i opali tri cetiri metka i mrtav ozbiljan kaze "cini mi se da sam ga zakacio" , a mi djeca - bravo cika Himzoooooo

Naziv teme ti je onako za upotebu u Srbiji.Nije bilo pocetka rata,bilo je agresije...AGRESIA,KAD PROMJNES NASLOV TEME MOZEMO PRICATI!!!

Sjećam se buđenja ujutro zbog buke i provirivanja kroz spuštene roletne dok ulicom prolaze grupe od 15 do 20 četnika pod najlon čarapama, fantomkama na glavama ulica Ljubljanska tenk na nadvožnjaku na zaobilaznici, mog komšije koji je bio na Vrbanji mostu kad su poginule rahmetli Suada i pokojna Olga pa onako pod utiscima došao kući uzeo dvocijevku i počeo da puca po četnicima tu je teško ranjen, bježanja kod komšije Marijana u suteren kada je krenuo prvi napad na Grbavicu od strane Zelenih beretki kada su izašli do Vraca pa se po naredbi moraše vratiti nazad momka sa oznakama Zelenih beretki ispred mog uzlaza sa šarcem u rukama kako puca prema barakama na zaobilaznici gdje su na početku rata bili prvi bunkeri i psovanja sa srpske strane "Nepucaj majku ti j....! pobit ćeš nas"

Auuuu šta tu sve ima ne smijem početi pisati nadugo ne zna gdje bi mi kraj bio. Inače na početku rata sam imao 11 godina i čitav rat sam proveo na Grbavici sa rametli ocem i majkom dosta se toga sječam dosta bi toga izbrisao iz sječanja ali na žalost ne ide to tako.

samo malo wrote:Ja se sjecam kad su "nasi" pobacali sve Srbe niz haustorske stepenice, i odveli ih sto na kopanje, sto u lokalno obdaniste gdje se nalazio ko neki zatvor privatnog tipa.

Uz Srbe niz stepenice su letili i "ostali" (muskarci naravno) koji nisu bili u vojsci ili civilnoj.

Komsiji htjeli uzeti golfa iz garaze kao "za Armiju", jedan mu nekakvom sabljom mahao oko glave, ali komsija par dana ranije zavario vrata od garaze pa nisu mogli uci. Ostalo je sve na psovkama i prijetnjama.

Komsinici upali u stan sa uperenim oruzjem i optuzili je da daje signale, jer je upalila svjetlo u kuhinji. Jedva je dokazala da nije nikakav spijun, sto je najsmjesnije bosnjakinja je.

Najjace su bile straze ispred haustora, zene su strazarile, moja mama zaduzila papovku.

Bilo je dosta mrtvih civila po mojoj ulici zbog snajperista, mnogi su upucani na misteriozan nacin jer srpski snajper na tom dijelu ulice nije mogao djelovati ni pod razno. Oni su "ordinirali" po ulazu u naselje, sve ovamo je odradio "neko".
Svasta se tih dana desavalo, sumnjam da ce se ikada znati cijela istina.

brate samo kazi koji dio grada i ulica pa da malo popricamo o tom odvodzenju i snajperisanju....
a ja koliko se sjecam, a dobro se sjecam kad je sve pocelo da su u mom neboderu i tim pretresima mojim komsijama koji su haman svaku noc sjedili s mojim Allahrahmetile ocem nalazili u stanovima ili snajper(CZ M72) ili automatsku ili poluautomatsku (M70 jurisnu pusku)kalasnikov.
A sjecam se kad su u krugu kosevo bolnice s onog dimljaka skidali komsu mog koji je pucao iz snajpera.
A o odvodzenja je bilo to 100% i to se nije biralo vec ko je podrumas ili mu nadzu sta od oruzja e taj je isao na kopanje.
A prica kako su bosnjaci bili u boljem polozaju okaci macku o rep jer brate red za vodu ili humanitarnu ili onu pec ispred zgrade za svakog je isti bio...