#1 Zivi bili pa vidjeli.....
Posted: 28/10/2004 12:58
Otvaranje Trebinja
Kad uskoro i stvarno preuzmu vlast, pobjednici proteklih izbora naci ce se u tijesnoj kozi. Sto su slavili - slavili. Niko od njih nece moci vladati sam, a to je vec dovoljan razlog za brigu. Najtezi teret visice o vratu Milorada Dodika. Od robusnog lidera SNSD ocekuje se najvise, kako medju njegovim biracima, tako i u dijelu sire javnosti. Nije moj favorit, jer ga svako pominjanje Sarajeva kao politickog centra Bosne i Hercegovine cini mrzovoljnim. Ali, bolje i s njim nego bez njega. U svakom slucaju, Dodiku pripada zasluga sto je monotonija izborne utrke - nije bilo mrtvih i ranjenih - ipak okoncana vatrometom. Pobjeda njegovih socijaldemokrata u Trebinju bilo je jedino iznenadjenje dostojno aplauza. Bastilja zivopisnog Bozidara Vucurevica, pod kodnim nazivom “kamiondzija, guslar i pjesnik”, pala je nakon cetrnaest godina njegove vladavine. Slavlje je, kao sto je poznato, odrzano u hotelu Leotar, jedinom mjestu u Trebinju rezervisanom za zvanicne feste i tradicionalnom sastajalistu lokalnih politicara, privrednika, fudbalera istoimenog kluba, novinara i kurava. Nazdravljajuci svojim partijskim drugovima i koalicionim partnerima iz Pokreta za Trebinje, novi trebinjski nacelnik dr. Dobroslav Cuk uputio je poruku urbi et orbi da je Trebinje najzad “vratilo svoju dusu”, te da ce se grad “odmah otvoriti prema svima”. Cukov partijski sef je nekoliko dana kasnije pojasnio da je rijec o otvaranju prema Dubrovniku. A i sta bi drugo bilo. Trebinje se nema sta otvarati prema Bileci i Gacku, kamenjaru iz kojeg je Karadzic regrutovao gomile cetnika. Ta cesta je ionako uvijek bila otvorena, posebno u vrijeme kad je pomenuta fukara isla u opsadu Dubrovnika i pljacku ravnih i bogatih Konavala. Udaljeno svega 25 kilometara od jednog od najljepsih gradova na svijetu, Trebinje je prije rata bilo neka vrsta njegovog predgradja. Dubrovacke plaze su bile pune Trebinjaca, a iz Dubrovnika su tokom sezone u Trebinje svakodnevno stizali autobusi puni stranih turista. Padala je lijepa para. Stranci nisu dolazili da slusaju umotvorine i poeziju Bozidara Vucurevica, buduceg gradonacelnika, vec da vide cuvenu Begovu kucu, u cijoj su kaldrmisanoj avliji uzivali u orijentalnim jelima i picu, Arslanagica most i staru carsiju sa dzamijom. Nastavak price je poznat. Na pitanje zasto se bombarduje Dubrovnik, guslar Bozidar odgovara kako ce oni - Srbi i Crnogorci - “izgraditi jos stariji i ljepsi grad”. Cetnici pale Begovu kucu i ruse staru trebinjsku dzamiju, a trebinjske Bosnjake, njih vise od tri hiljade, istjeruju iz grada i pokazuju pravac kojim ce zauvijek otici. Danasnji izborni pobjednici, koji se sada predstavljaju kao urbani dio Trebinja, sutjeli su kao zaliveni. Nije cudno sto je, poslije svega, Ivanica i danas najtvrdji granicni prelaz izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Policajci s obje strane prelaza treniraju strogocu na putnicima, jedinim zrtvama hladnog pogranicnog rata. Znam da u Dubrovniku ima onih koji bi izmedju tog grada i Trebinja najradje podigli Kineski zid. Medju njima je i jedan zupnik, koji je prije nekoliko godina predvodio nekoliko stotina svojih pristalica, hodocasteci na Ivanicu sa zahtjevom vlastima da se taj granicni prelaz zazida. Srecom, tradicionalno pragmaticni Dubrovcani nisu ga poslusali, pa Dodik i njegov trebinjski nacelnik nisu bez sansi da Trebinje “otvore prema Dubrovniku”. Medjutim, upravo je ovo primjer kako sa predizbornim obecanjima valja biti oprezan. Bojim se, naime, da ovdje postoji sustinski nesporazum. Trebinje nije srednjovjekovna tvrdjava cije ce kapije od sada biti sirom otvorene, pa neka u nju dolazi ko hoce i iz nje ide kud hoce. Grad na Trebisnjici, godinama mentalno unakazavan, tek treba da zasluzi da se Dubrovnik otvori prema njemu. Dodik i Cuk su u zabludi ako misle da moze i drugacije. Trebinje ne moze vratiti svoju dusu. Bez Bosnjaka koji su iz njega protjerani ono vise nikada nece biti isti grad. Nije jedini kojeg je protekli rat toliko promijenio da je samo okolni pejzaz ostao isti. Ali, mogu bar ostati tragovi njihovog postojanja. Dzamija se obnavlja. Sto se tice Begove kuce, mjesto na kome je nekada stajala i dalje sluzi kao parkiraliste. Kad novi nacelnik osigura sredstva i naredi njenu obnovu, ja cu vjerovati da je na minulim izborima “pobijedio urbani dio Trebinja”. U protivnom, ni strani turisti nece imati razloga da hrle u to mjesto. Sta bi tamo imali vidjeti?
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
Kad uskoro i stvarno preuzmu vlast, pobjednici proteklih izbora naci ce se u tijesnoj kozi. Sto su slavili - slavili. Niko od njih nece moci vladati sam, a to je vec dovoljan razlog za brigu. Najtezi teret visice o vratu Milorada Dodika. Od robusnog lidera SNSD ocekuje se najvise, kako medju njegovim biracima, tako i u dijelu sire javnosti. Nije moj favorit, jer ga svako pominjanje Sarajeva kao politickog centra Bosne i Hercegovine cini mrzovoljnim. Ali, bolje i s njim nego bez njega. U svakom slucaju, Dodiku pripada zasluga sto je monotonija izborne utrke - nije bilo mrtvih i ranjenih - ipak okoncana vatrometom. Pobjeda njegovih socijaldemokrata u Trebinju bilo je jedino iznenadjenje dostojno aplauza. Bastilja zivopisnog Bozidara Vucurevica, pod kodnim nazivom “kamiondzija, guslar i pjesnik”, pala je nakon cetrnaest godina njegove vladavine. Slavlje je, kao sto je poznato, odrzano u hotelu Leotar, jedinom mjestu u Trebinju rezervisanom za zvanicne feste i tradicionalnom sastajalistu lokalnih politicara, privrednika, fudbalera istoimenog kluba, novinara i kurava. Nazdravljajuci svojim partijskim drugovima i koalicionim partnerima iz Pokreta za Trebinje, novi trebinjski nacelnik dr. Dobroslav Cuk uputio je poruku urbi et orbi da je Trebinje najzad “vratilo svoju dusu”, te da ce se grad “odmah otvoriti prema svima”. Cukov partijski sef je nekoliko dana kasnije pojasnio da je rijec o otvaranju prema Dubrovniku. A i sta bi drugo bilo. Trebinje se nema sta otvarati prema Bileci i Gacku, kamenjaru iz kojeg je Karadzic regrutovao gomile cetnika. Ta cesta je ionako uvijek bila otvorena, posebno u vrijeme kad je pomenuta fukara isla u opsadu Dubrovnika i pljacku ravnih i bogatih Konavala. Udaljeno svega 25 kilometara od jednog od najljepsih gradova na svijetu, Trebinje je prije rata bilo neka vrsta njegovog predgradja. Dubrovacke plaze su bile pune Trebinjaca, a iz Dubrovnika su tokom sezone u Trebinje svakodnevno stizali autobusi puni stranih turista. Padala je lijepa para. Stranci nisu dolazili da slusaju umotvorine i poeziju Bozidara Vucurevica, buduceg gradonacelnika, vec da vide cuvenu Begovu kucu, u cijoj su kaldrmisanoj avliji uzivali u orijentalnim jelima i picu, Arslanagica most i staru carsiju sa dzamijom. Nastavak price je poznat. Na pitanje zasto se bombarduje Dubrovnik, guslar Bozidar odgovara kako ce oni - Srbi i Crnogorci - “izgraditi jos stariji i ljepsi grad”. Cetnici pale Begovu kucu i ruse staru trebinjsku dzamiju, a trebinjske Bosnjake, njih vise od tri hiljade, istjeruju iz grada i pokazuju pravac kojim ce zauvijek otici. Danasnji izborni pobjednici, koji se sada predstavljaju kao urbani dio Trebinja, sutjeli su kao zaliveni. Nije cudno sto je, poslije svega, Ivanica i danas najtvrdji granicni prelaz izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Policajci s obje strane prelaza treniraju strogocu na putnicima, jedinim zrtvama hladnog pogranicnog rata. Znam da u Dubrovniku ima onih koji bi izmedju tog grada i Trebinja najradje podigli Kineski zid. Medju njima je i jedan zupnik, koji je prije nekoliko godina predvodio nekoliko stotina svojih pristalica, hodocasteci na Ivanicu sa zahtjevom vlastima da se taj granicni prelaz zazida. Srecom, tradicionalno pragmaticni Dubrovcani nisu ga poslusali, pa Dodik i njegov trebinjski nacelnik nisu bez sansi da Trebinje “otvore prema Dubrovniku”. Medjutim, upravo je ovo primjer kako sa predizbornim obecanjima valja biti oprezan. Bojim se, naime, da ovdje postoji sustinski nesporazum. Trebinje nije srednjovjekovna tvrdjava cije ce kapije od sada biti sirom otvorene, pa neka u nju dolazi ko hoce i iz nje ide kud hoce. Grad na Trebisnjici, godinama mentalno unakazavan, tek treba da zasluzi da se Dubrovnik otvori prema njemu. Dodik i Cuk su u zabludi ako misle da moze i drugacije. Trebinje ne moze vratiti svoju dusu. Bez Bosnjaka koji su iz njega protjerani ono vise nikada nece biti isti grad. Nije jedini kojeg je protekli rat toliko promijenio da je samo okolni pejzaz ostao isti. Ali, mogu bar ostati tragovi njihovog postojanja. Dzamija se obnavlja. Sto se tice Begove kuce, mjesto na kome je nekada stajala i dalje sluzi kao parkiraliste. Kad novi nacelnik osigura sredstva i naredi njenu obnovu, ja cu vjerovati da je na minulim izborima “pobijedio urbani dio Trebinja”. U protivnom, ni strani turisti nece imati razloga da hrle u to mjesto. Sta bi tamo imali vidjeti?
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
bude znao da napravi komentar slicne snage i dubine, pokupovacu cijeli broj Avaza na trafici. 
Sve do tada ce Gojko Beric i Hamza Baksic ostati jedine svijetle tacke u tami dnevnog BH novinarstva. 
::
