#1 Ginekološke crtice i odnos države prema tome...
Posted: 16/12/2008 20:41
Ginekološko iskustvo ili noćna mora...
Prije jedno tri mjeseca, obavjestiše me iz Skerlića (gdje inaće idem na redovne preglede), da mi papa nije uredu, s mišljenjem specijaliste citologa: CIN 1 uzrokovan hpv promjenama!?
Moja doktorica mi tada reče da jedina dva aparata za testiranje na hpv jesu onaj u državnoj bolnici na Koševu i onaj kod njih koji je pokvaren već skoro dvije godine. Budući da je testiranje kod privatnika dosta skupo a i sama procedura postupka komplikovana izganjah uputnice i zaputih se put bolnice Koševo...po prvi put...
Ne znajući tačno gdje se nalazi odjel za akušerstvo ja i prijateljica se prvo zaputismo u porodilište po informacije...
Dok smo se penjali i zaobilazili šprice po stepenicama za koje mi se činilo da se mrve i rasipaju pod svakim korakom...pomislih koliko je trudnica rizikovalo život penjući se gore. Odluka pade...ja se nikada neću poroditi ovdje. Na ulazu u zgradu, čiji enterijer nije bio nimalo uveseljavajući, dočeka nas portir sa upitnim pogledom. Učini mi se neprikladnim pitati portira gdje se testira na hpv, pokušah da ga izbjegnem, ali on se sam ponudi za pomoć.
Reče nam da se taj odjel nalazi odmah pored porodilišta u manjoj zgradici koju smo morali primjetiti kada smo dolazili. Supustismo se nazad niz famozne stepenice i naletismo na baraku koju portir nazvaše manjom zgradicom!? Naravno da sam je primjetila na ulazu, ali sam pomislila da je to neko manje skladište ili ostava od porodilišta.
Krenusmo prema baraci u nevjerici. Uđosmo na prednji ulaz gdje nas dočeka poražavajuća slika. Posivjeli kreč na zidovima otpadao je u velikim komadima na izlizani i prljavi pod. Na lijevom zidu hodnika jasno se vidjela cijev koja je virila između cigli, ostavljajuci oslobođenu staklenu vunu da visi. Odmah na ulazu s lijeve strane WC. Troja drvena vrata sa kojih se ljuštila nekadašnja bijela boja a iza kojih je dopirao neopisiv smrad urina.
Iz ovoga hodnika poslaše nas u stražnji dio barake...fala Bogu odahnuh, samo da izađosmo..Međutim, ubrzo stigosmo u hodnik sličan prvom...a odatle u čekaonicu natrpanu ženama i pokojim muškarcem. Na sredini oronule sobice stajaše iz nekoga razloga stari poderani bolnički sto na točkice. U šoku i nevjerici odnekud mi se u glavi, kao nejasne asocijacije na otužni prizor preda mnom, pojaviše slike Engleske XIX vijeka i zamislih doktore koji okupljeni nad glavom nekog jadnika, cekicom i pijukom upravo vrše prve eksperimente lobotomije, dok uvaženi kolegiji okolo na tribinama budno prati svaki njihov pokret.
Sjedajući, tužno pomislih kako ću se, obzirom na gužvu, morati jako dugo zadržati u ovoj tužnoj prostoriji uprkos činjenici da sam bila naručena. Taman kada se spustismo na klupu iz perioda Titove Jugoslavije, vrata doktorske ordinacije se otvoriše i sestra povika: 'Hajmo žene Komisija je stigla! Brzo, brzo jedna po jedna na presvlačenje, brzo nemamo vremena...Komisija čeka...Žene se u hipu dignuše i nahrpnuše u desni čošak čekaonice gdje je stajao stari prljavi paravan istog godišta kao i klupa, u evropskim zemljama danas samo muzejski exponat, koji je i na najmanji dodir prijetio da će pasti...
Prva žena uđe i skinu se, na očigled svih prisutnih jer je paravan bio tako postavljen da je bio svrsihodniji kao vješalica. Oko sebe je ogrnula već pripremljeni bolnički mantil poderanog rukava čija se nekadašnja svijetlo plava boja vremenom pretvorila u prljavo sivu. Uleti u ordinaciju...moja prijateljica dobi napad nekontrolisanog smijeha, a i ja automatski za njom. Žene nas počeše čudno gledati...ali kao u nekom dilerijumu zadugo ne uspjesmo da zaustavimo ovu naglu provalu smijeha. Misli lete...želim nešto reći, prokomentarisati situaciju...svašta mi prolazi kroz glavu. Za trenutak pomislih da smo upale u neki vremenski vakum i sada su lude 60'. Htijedoh svojim mislima verbalni oblik dati, ali uzalud iz mene je izlazio samo nekontrolisani smijeh..
Prva žena izleti nakon 5 min i čim je skinula mantil druga žena ga brzo obuče. Uleti i ona. U roku od 45 minuta 20 žena uleti, izleti, dobi nalaze i napusti čekaonicu ...zadnja izađe gospođa zrelih godina sva ozarena i obrati se prijateljici i meni ovim riječima: 'Moja mala je odlično, ništa joj ne fali, nadam se da će i vaše biti ok?. Pogledasmo je s osmijehom, ali ni ja ni prijateljica ništa ne odgovorismo.Sestra nas obavijesti da je Komisija završila!? I da se možemo vratiti normalnoj proceduri pregleda.
Sada nas je ostalo pet i dva muškarca.
U čekaonicu uđe još jedna žena, a jedna djevojka stade da se svlači iza paravana...dvojica muškaraca vidjevši da paravan i nije neka zaštita napustiše čekaonicu...
Ustadoh da malo prošetam dok čekam...odjednom se ukočih, navala adrenalina izazvana trenutnom mišlju, učini da mi srce poče ubrzano kucati...preznojih se...moracu i ja!...i ja cu morati obuci mantil iz Titovog vremena! Pomisao na hiljade i hiljade žena koje su ga do sada obukle, milione i milione bakterija i bolesti zaledi mi krv u žilama i baci me nazad na klupu ispod mene. Jebote pomislih, po ko zna koji put, pa gdje ja to živim?
Nema šanse... radije ću gola, pa neka me gledaju dok čekam, pomislih, a onda postadoh svijesna velikog indijskog šala oko vrata i sa olakšanjem odahnuh.
Žena koja je zadnja ušla, kada shvati kakvo je poniženje čeka ...poče da histeriše i da psuje...ja nisam krpa, govorila je...ja sam osoba, ljudsko biće, ja sam žena i imam svoje dostojanstvo. Ne želim da se presvlaćim u čekaonici i da nosim mantil koje je desetine žena nosilo iza mene sa ko zna kakvim boleštinama...
Slušala sam je, dok sam stajala naslonjena na zid i gledala u svoje smeđe tene i rese indijskog šala kako mi padaju niz noge. Podigoh glavu i na hodniku kroz otvorena vrata čekaonice ugledah nekog tipa kako me podsmješivo gleda. Upitno sam ga pogledala ali odmah postadoh svijesna da najvjerovatnije izgledam smiješno u šarenom šalu oko struka i čarapama koje i nisu baš za javnog pokazivanja. Naglo oborih glavu.
Dok je uzrujana žena još uvijek jadikovala i posovala, ja odjednom osjetih nadnaravan val stida...bi mi muka...poželih da me nema. Zaželih da pobjegnem negdje gdje nema nikoga ali se sjetih smrada iz WC – a i šarenog šala koji me spriječava da izletim vani...ostadoh na mjestu, grlo mi se steže i ja nadljudskom snagom uspjeh zaustaviti navalu suza.
Djevojka trudnica u prljavom mantilu iz Titovog vremena izadje vani, a ja kao u nekom transu nesvjesna prostora i ljudi oko sebe uđoh u ordinaciju...
Tamo me dočeka hrpa medicinskih sestra, dva pripravnika, dvije starije gospođe koje su se konsutovale sa uvaženim doktorom ginekologom. Operacija gospođo, na osnovu ovih nalaza vamo samo operacija može pomoći...prelistavao je hrpu nalaza...samo operacija glasno joj je govorio u lice. U sveopštoj užurbanosti i trci jedna medicinska sestra koja me okrznu u prolazu namignu na šal i reče: 'Dobro si se sjetila'.
Napokon gospođe izađoše, a uvaženi doktor ginekolog, mi se obrati cimanjem glave prema naprijed ne progovorivši ni riječi. Lice sivo od dugogodišnjeg pušenja i možda još pokojeg poroka podsjeti me na Aplaćina iz I dijela Kum triologije. Shvatih ovaj gest kao znak da mu kažem zbog čega sam tu.
Ali još uvijek se ne budeći iz jada u koji pred vratima ordinacije zapodoh, ne uspjedoh progovoriti ni riječi, samo mu pružih papa nalaz.
Ko je ovo radio? Upitao je autoritativno. Citolog specijalista, rekoh. Po načinu na koji me je pogledao shvatih da je bolje da nisma ništa rekla.
Odjednom se uvaženi doktor ginekolog pretvori u klasičnog šanera i reče: 'Bona, čisto sumnjam da je ovaj papa vjerodostojan, premlada si da bi imala ovakvo nešto, pa ćemo ga sada ponoviti zajedno sa hpv-om'. Ponovili papa, uzeli bris za hpv i napravili kolposkopski pregled.
Dok sam još bila na stolu začuh pisaću mašinu kako tupo odzvanja kucajući nalaz predhodne pacijentice trudnice u mantilu iz Titovog vremena. Uvaženi doktor ginekolog koji se iz Alpaćina naglo transformisao u klasičnog bosanskog šanera reče mi da je sve u najboljem redu, da se ne brinem i da je gotovo.
Ustadoh sa stola, ogrnuh se svojim šarenim šalom... i napustih ordinaciju ne osječajući se više nimalo ljudski...
U čekaonici ugledah jedine dvije osobe koje su još uvijek bile tu, svoju prijateljicu i ženu koja je i dalje psovala. Iza sebe začuh glas medecinske sestre kako govori: 'Ovo stvarno nema smisla svi nenaručeni su ušli, a tek sad smo počeli prozivati naručene'.
Dok sam se presvlačila iza lohotnog paravana suze mi krenuše, sada već nezaustavljivo...
Drage moje, htijela sam sa vama podijeliti ovo za mene jako ponižavajuće iskustvo. Ovo je samo jedna mala sličica iz prakse koja je ništavana u usporedbi sa onim šta žene doživljavaju na porođajnom stolu, pa čak i onda kada plate za poseban tretman. Pored ginekoloških problema koje imaju djevojke, žene u našoj zemlji, nažalost postoji i ova druga strana priče. Način na koji ova država tretira i pozicionira ženu je bijedan, a novac koji se godišnje izdvoji iz budžeta FBiH za ova pitanja je i više nego mizeran kada žene dobijaju ovakve usluge.
Moja priča ima i nastavak koji još nije napisan, ali je jednako poražavajući... BiH žena zaslužuje, ako ništa barem pravo da se tako osjeća. Evo tema je otvorena...ako neko ima ružno iskustvo po ovome pitanju ili mišljenje na ovu temu...samo naprijed:) ..
Prije jedno tri mjeseca, obavjestiše me iz Skerlića (gdje inaće idem na redovne preglede), da mi papa nije uredu, s mišljenjem specijaliste citologa: CIN 1 uzrokovan hpv promjenama!?
Moja doktorica mi tada reče da jedina dva aparata za testiranje na hpv jesu onaj u državnoj bolnici na Koševu i onaj kod njih koji je pokvaren već skoro dvije godine. Budući da je testiranje kod privatnika dosta skupo a i sama procedura postupka komplikovana izganjah uputnice i zaputih se put bolnice Koševo...po prvi put...
Ne znajući tačno gdje se nalazi odjel za akušerstvo ja i prijateljica se prvo zaputismo u porodilište po informacije...
Dok smo se penjali i zaobilazili šprice po stepenicama za koje mi se činilo da se mrve i rasipaju pod svakim korakom...pomislih koliko je trudnica rizikovalo život penjući se gore. Odluka pade...ja se nikada neću poroditi ovdje. Na ulazu u zgradu, čiji enterijer nije bio nimalo uveseljavajući, dočeka nas portir sa upitnim pogledom. Učini mi se neprikladnim pitati portira gdje se testira na hpv, pokušah da ga izbjegnem, ali on se sam ponudi za pomoć.
Reče nam da se taj odjel nalazi odmah pored porodilišta u manjoj zgradici koju smo morali primjetiti kada smo dolazili. Supustismo se nazad niz famozne stepenice i naletismo na baraku koju portir nazvaše manjom zgradicom!? Naravno da sam je primjetila na ulazu, ali sam pomislila da je to neko manje skladište ili ostava od porodilišta.
Krenusmo prema baraci u nevjerici. Uđosmo na prednji ulaz gdje nas dočeka poražavajuća slika. Posivjeli kreč na zidovima otpadao je u velikim komadima na izlizani i prljavi pod. Na lijevom zidu hodnika jasno se vidjela cijev koja je virila između cigli, ostavljajuci oslobođenu staklenu vunu da visi. Odmah na ulazu s lijeve strane WC. Troja drvena vrata sa kojih se ljuštila nekadašnja bijela boja a iza kojih je dopirao neopisiv smrad urina.
Iz ovoga hodnika poslaše nas u stražnji dio barake...fala Bogu odahnuh, samo da izađosmo..Međutim, ubrzo stigosmo u hodnik sličan prvom...a odatle u čekaonicu natrpanu ženama i pokojim muškarcem. Na sredini oronule sobice stajaše iz nekoga razloga stari poderani bolnički sto na točkice. U šoku i nevjerici odnekud mi se u glavi, kao nejasne asocijacije na otužni prizor preda mnom, pojaviše slike Engleske XIX vijeka i zamislih doktore koji okupljeni nad glavom nekog jadnika, cekicom i pijukom upravo vrše prve eksperimente lobotomije, dok uvaženi kolegiji okolo na tribinama budno prati svaki njihov pokret.
Sjedajući, tužno pomislih kako ću se, obzirom na gužvu, morati jako dugo zadržati u ovoj tužnoj prostoriji uprkos činjenici da sam bila naručena. Taman kada se spustismo na klupu iz perioda Titove Jugoslavije, vrata doktorske ordinacije se otvoriše i sestra povika: 'Hajmo žene Komisija je stigla! Brzo, brzo jedna po jedna na presvlačenje, brzo nemamo vremena...Komisija čeka...Žene se u hipu dignuše i nahrpnuše u desni čošak čekaonice gdje je stajao stari prljavi paravan istog godišta kao i klupa, u evropskim zemljama danas samo muzejski exponat, koji je i na najmanji dodir prijetio da će pasti...
Prva žena uđe i skinu se, na očigled svih prisutnih jer je paravan bio tako postavljen da je bio svrsihodniji kao vješalica. Oko sebe je ogrnula već pripremljeni bolnički mantil poderanog rukava čija se nekadašnja svijetlo plava boja vremenom pretvorila u prljavo sivu. Uleti u ordinaciju...moja prijateljica dobi napad nekontrolisanog smijeha, a i ja automatski za njom. Žene nas počeše čudno gledati...ali kao u nekom dilerijumu zadugo ne uspjesmo da zaustavimo ovu naglu provalu smijeha. Misli lete...želim nešto reći, prokomentarisati situaciju...svašta mi prolazi kroz glavu. Za trenutak pomislih da smo upale u neki vremenski vakum i sada su lude 60'. Htijedoh svojim mislima verbalni oblik dati, ali uzalud iz mene je izlazio samo nekontrolisani smijeh..
Prva žena izleti nakon 5 min i čim je skinula mantil druga žena ga brzo obuče. Uleti i ona. U roku od 45 minuta 20 žena uleti, izleti, dobi nalaze i napusti čekaonicu ...zadnja izađe gospođa zrelih godina sva ozarena i obrati se prijateljici i meni ovim riječima: 'Moja mala je odlično, ništa joj ne fali, nadam se da će i vaše biti ok?. Pogledasmo je s osmijehom, ali ni ja ni prijateljica ništa ne odgovorismo.Sestra nas obavijesti da je Komisija završila!? I da se možemo vratiti normalnoj proceduri pregleda.
Sada nas je ostalo pet i dva muškarca.
U čekaonicu uđe još jedna žena, a jedna djevojka stade da se svlači iza paravana...dvojica muškaraca vidjevši da paravan i nije neka zaštita napustiše čekaonicu...
Ustadoh da malo prošetam dok čekam...odjednom se ukočih, navala adrenalina izazvana trenutnom mišlju, učini da mi srce poče ubrzano kucati...preznojih se...moracu i ja!...i ja cu morati obuci mantil iz Titovog vremena! Pomisao na hiljade i hiljade žena koje su ga do sada obukle, milione i milione bakterija i bolesti zaledi mi krv u žilama i baci me nazad na klupu ispod mene. Jebote pomislih, po ko zna koji put, pa gdje ja to živim?
Nema šanse... radije ću gola, pa neka me gledaju dok čekam, pomislih, a onda postadoh svijesna velikog indijskog šala oko vrata i sa olakšanjem odahnuh.
Žena koja je zadnja ušla, kada shvati kakvo je poniženje čeka ...poče da histeriše i da psuje...ja nisam krpa, govorila je...ja sam osoba, ljudsko biće, ja sam žena i imam svoje dostojanstvo. Ne želim da se presvlaćim u čekaonici i da nosim mantil koje je desetine žena nosilo iza mene sa ko zna kakvim boleštinama...
Slušala sam je, dok sam stajala naslonjena na zid i gledala u svoje smeđe tene i rese indijskog šala kako mi padaju niz noge. Podigoh glavu i na hodniku kroz otvorena vrata čekaonice ugledah nekog tipa kako me podsmješivo gleda. Upitno sam ga pogledala ali odmah postadoh svijesna da najvjerovatnije izgledam smiješno u šarenom šalu oko struka i čarapama koje i nisu baš za javnog pokazivanja. Naglo oborih glavu.
Dok je uzrujana žena još uvijek jadikovala i posovala, ja odjednom osjetih nadnaravan val stida...bi mi muka...poželih da me nema. Zaželih da pobjegnem negdje gdje nema nikoga ali se sjetih smrada iz WC – a i šarenog šala koji me spriječava da izletim vani...ostadoh na mjestu, grlo mi se steže i ja nadljudskom snagom uspjeh zaustaviti navalu suza.
Djevojka trudnica u prljavom mantilu iz Titovog vremena izadje vani, a ja kao u nekom transu nesvjesna prostora i ljudi oko sebe uđoh u ordinaciju...
Tamo me dočeka hrpa medicinskih sestra, dva pripravnika, dvije starije gospođe koje su se konsutovale sa uvaženim doktorom ginekologom. Operacija gospođo, na osnovu ovih nalaza vamo samo operacija može pomoći...prelistavao je hrpu nalaza...samo operacija glasno joj je govorio u lice. U sveopštoj užurbanosti i trci jedna medicinska sestra koja me okrznu u prolazu namignu na šal i reče: 'Dobro si se sjetila'.
Napokon gospođe izađoše, a uvaženi doktor ginekolog, mi se obrati cimanjem glave prema naprijed ne progovorivši ni riječi. Lice sivo od dugogodišnjeg pušenja i možda još pokojeg poroka podsjeti me na Aplaćina iz I dijela Kum triologije. Shvatih ovaj gest kao znak da mu kažem zbog čega sam tu.
Ali još uvijek se ne budeći iz jada u koji pred vratima ordinacije zapodoh, ne uspjedoh progovoriti ni riječi, samo mu pružih papa nalaz.
Ko je ovo radio? Upitao je autoritativno. Citolog specijalista, rekoh. Po načinu na koji me je pogledao shvatih da je bolje da nisma ništa rekla.
Odjednom se uvaženi doktor ginekolog pretvori u klasičnog šanera i reče: 'Bona, čisto sumnjam da je ovaj papa vjerodostojan, premlada si da bi imala ovakvo nešto, pa ćemo ga sada ponoviti zajedno sa hpv-om'. Ponovili papa, uzeli bris za hpv i napravili kolposkopski pregled.
Dok sam još bila na stolu začuh pisaću mašinu kako tupo odzvanja kucajući nalaz predhodne pacijentice trudnice u mantilu iz Titovog vremena. Uvaženi doktor ginekolog koji se iz Alpaćina naglo transformisao u klasičnog bosanskog šanera reče mi da je sve u najboljem redu, da se ne brinem i da je gotovo.
Ustadoh sa stola, ogrnuh se svojim šarenim šalom... i napustih ordinaciju ne osječajući se više nimalo ljudski...
U čekaonici ugledah jedine dvije osobe koje su još uvijek bile tu, svoju prijateljicu i ženu koja je i dalje psovala. Iza sebe začuh glas medecinske sestre kako govori: 'Ovo stvarno nema smisla svi nenaručeni su ušli, a tek sad smo počeli prozivati naručene'.
Dok sam se presvlačila iza lohotnog paravana suze mi krenuše, sada već nezaustavljivo...
Drage moje, htijela sam sa vama podijeliti ovo za mene jako ponižavajuće iskustvo. Ovo je samo jedna mala sličica iz prakse koja je ništavana u usporedbi sa onim šta žene doživljavaju na porođajnom stolu, pa čak i onda kada plate za poseban tretman. Pored ginekoloških problema koje imaju djevojke, žene u našoj zemlji, nažalost postoji i ova druga strana priče. Način na koji ova država tretira i pozicionira ženu je bijedan, a novac koji se godišnje izdvoji iz budžeta FBiH za ova pitanja je i više nego mizeran kada žene dobijaju ovakve usluge.
Moja priča ima i nastavak koji još nije napisan, ali je jednako poražavajući... BiH žena zaslužuje, ako ništa barem pravo da se tako osjeća. Evo tema je otvorena...ako neko ima ružno iskustvo po ovome pitanju ili mišljenje na ovu temu...samo naprijed:) ..
. Genrealno skreće se pažnja sa svih pitanja, ali ovakav odnos zdravstva prema ženi gdje ni elementarni uslovi nisu obezbijeđeni...nagledala sam se svega ali ovako nešto je i više nego zabrinjavajuće. Neke primitivna plemena više poštoju ženu i sve ono što na jeste 
