Meni su diskutabilni ovi dijelovi:
Sve su to, listom, bili nepoćudni elementi: čaša sugerira alkohol, jele rese kršćani i hrišćani,
dok je siroti Mraz, rekli bi u Sarajevu - “fasovao” iz nejasnog razloga. Nikad se, nažalost, nije točno utvrdilo je li Aliju podsjećao na komunizam, konzumerizam ili Coca-Colu, ali i danas (kad je Djedu Mrazu načelno opet “odobrena viza” za BiH) postoje suporteri ideje da je za Bošnjake (muslimane) taj djedica s crvenom kapicom “persona non grata”. Zadatak koji je dobio definitivno nije bio jednostavan - napraviti novogodišnju čestitku bez Nove godine - ali je u društvu koje je o tome raspravljalo posve neočekivano izostao onaj ironijski, nadrealistički, odmak zbog kojeg sam se voljela družiti s tom ekipom.
U središtu su otvoreni luksuzni butici - svoju filijalu ima čak i Wollford čije “obične” najlon čarape znaju koštati više od sto eura - na čaršiji su nikli novi kafići koji prodaju koktele za 20 eura, kao i bezbrojna konačišta, hosteli, prenoćišta. Sarajevo je postalo jedna od naj-cool turističkih destinacija ovog dijela Europe. Prema visokotiražnim turističkim vodičima poput Lonely Planeta, Eyewitness Travel Guidea, kao i brojnim worldwide travel forumima i sajtovima Sarajevo je naprosto “must see“.
Koliko se stranci uspijevaju zabaviti, ne znam, vjerojatno im je dovoljno da kafići rade sve dok u njima ima gostiju i da se još uvijek mladi s njima rado druže, ali u tjeskobnoj nadi da će ih netko od njih na povratku - povesti sa sobom.
Pojednostavljeno: ako ste se rodili na nekom od okolnih brda, trebat će vam sva sila vremena i truda da shvatite što znači kad vam “pravi Sarajliija” kaže:
“Nađemo se na kineskoj”. Kineskom su, naime, prozvali autobusnu stanicu s koje je nekoć kretao trolejbus za Pionirsku dolinu i Bazene, vazda prepun. “Ljudi je uvijek bilo k’o Kineza, pa je ostala kineska”, objašnjavali su moji prijatelji vozaču taksija koji je, očito, u Sarajevo došao poslije rata.
Takvi dijalozi, klopke i iznenađenja vrebaju vas na svakom koraku:
kad pokušate na trafici kupiti Oslobođenje, prodavačica vam kaže da “to nitko ne čita” i uvali vam Dnevni avaz; u pizzeriji uzalud objašnjavate da to što ste vegetarijanac znači da ne jedete nikakvu, pa ni pureću šunku; dok sjedite u jednom od najfrekventnijih gradskih okupljališta, slušate gazdu kako se gostima hvali da “u životu nije platio ni pfeninga poreza”; ili naprosto, šećući kroz parkić od katedrale do pravoslavne crkve naletite na bistu Isaka Samokovlije kojem je neki šaljivdžija oko vrata svezao kravatu duginih boja…
Cigarete i alkohol reklamiraju se na jumbo plakatima i čitavim stijenama nebodera - što im se, zapravo, i ne može zamjeriti budući da je poznata Fabrika duvana Sarajevo jedno od rijetkih prijeratnih poduzeća koje i dalje radi punom parom - a
pušenje je dozvoljeno gotovo svagdje osim, valjda, u apotekama, kirurškim salama i (ponekim) uredima stranih organizacija.
Svaki odlazak, kao i povratak - makar bio i kratkotrajni posjet - sjajan je povod za pijanku i zajebanciju koja daje barem neki osjećaj odmaka od surove stvarnosti. Istina, i te su se pijanke ponešto promijenile od ratnog i neposredno poslijeratnog vremena kad su se u atomskim skloništima organizirali partyji, rock festivali i nastupi alternativnih bendova.
Alternativa više gotovo ne postoji. O nekakvom “undergroundu” gotovo da nema spomena.
U dvorani Zetra prvo je nastupao Gibonni. Kulminacija koncerta bila je kad je iz publike na binu izvukao dvoje mladih što su se ljubili uz stihove da “u svemu sad mogu naći nešto lijepo” te im - pred najmanje stotinu upaljača podignutih iznad obožavateljskih glava - darovao veš-mašinu.
Desetak dana kasnije, uoči Kurban-bajrama, u istoj su se dvorani pjevale
jelahije i kaside, muslimanski vjerski napjevi, na spektakularnom koncertu “Pod zastavom Muhameda”.
- Ne znam jel’ se to neko zajebaje. Nadrealisti su tijekom rata napravili skeč koji su im vlasti zabranile: Muhamed popravlja stojadina, Zastavu, leži pod haubom, a naslov je isti kao i za koncert - “Pod zastavom Muhameda” - govori mi drug i sprda se s radijskom reklamom koja poziva vjernike da se “uhvate za Alahovo uže”: - Jedino da se objesim o njega.
Ovo je najjace:
Grad je, oblijepljen predizbornim plakatima, izgledao kao kulisa za Fellinijev, a nikako za film o Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić koji se upravo snimao: dosadni plakati s političkim floskulama i besadržajnim parolama preko fotobista kandidata. Jedan je političar čak otišao toliko daleko protiv samoga sebe da je dao retuširati fotografiju za plakat tako da mu uši budu manje i priljubljene uz glavu, iako se dnevno na televiziji pojavljivao kao umorni slonić Dumbo.
Ko li je ovaj???
svaka cast ....
