U jednoj staroj Indijskoj knjizi definiran je moral kao nauka o harmoničkim odnosima izmedju svih živih bića. Moralni zakoni su baš tako prirodni zakoni kao bilo koji drugi zakoni, koji se odnose na fizikalne odnose, na fizikalne pojave, pak se i moralni zakon mora da istražuje na isti onakav način i po istim metodama, kao što i ostali prirodni zakoni. Kao što je u staro doba bila tjelesna higijena ustanovljena od starih zakonoša kao dio religije, tako isto su u ono doba kao dio religije smatrali i zakon moralne higijene. Obje skupine zakona smatrali su onda vjernici kao objavljenje, no u stvari su obje skupine zakona osnovane na faktima prirode, za koje su oni visoko razvijeni duhovi starih zakonoša znali i ako za ta fakta nije znao širok sloj naroda.
U svim naukama starih i novih religija kao što i u teosofiji prvo mjesto zauzima nauka o jednom životu, koji se svagdje manifestira. Na toj nauci temelji se moral, jer učiniti zlo drugima znači učiniti zlo sebi, pošto je svatko samo dio jedne jedine cjeline. Tijelo kao cjelina je otrovano, ako udje otrov u bilo koji njegov dio. Jednako tako su povrijedjene sve žive stvari, ako je povrijedjena jedna od njih.
Taj jedan veliki život očituje sebe u svijetu time što teži za srećom. Svagdje i uvijek i bez izuzetka život traži sreću i nikada nije patnja tražena dobrovoljno, osim ako netko u njoj vidi put koji vodi jednoj dubljoj i trajnijoj radosti. Nitko ne traži trpljenja bez svrhe, trpljenja zbog samog trpljenja. Bol se podnaša samo kao sredstvo nekom cilju.
Sve religije vide u Bogu beskrajno blaženstvo i sve traže stapanje s Bogom, to jest stapanje sa savršenom srećom. Narav čovječja, koja je božanstvena, u bitnosti je svojoj puna sreće i prema tome ona svaku sreću prima kao nešto prirodno i kad dodje do sreće ne traži, niti treba da traži da to nečim drugim opravda. Priroda čovječja nikada ne pita: "Za što uživam?", ali se priroda čovječja buni protiv boli kao protiv nečega neprirodnoga, kao protiv nečega, čemu treba da se potraži uzroka i opravdanje, pak instinktivno pita: "Za što patim?"
Duboka nepomučena trajna sreća je cilj života. Mnogo puta pogrešno uzima čovjek pjeinu zemaljskost užitka kao žar sunca sreće i onda dolazi razočaranje i patnja, kroz koju se čovjek uči tražiti pravu sreću.
Bog ima svoj plan i njegov plan je evolucija. Ako jedan dio postavi sebe protiv cjeline mora da pati i sve patnje ljudi imaju svoje korjene u slijepoći ljudi i u nepoznavanju njihove prave prirode i u tome, što se ne obaziru na zakone prirode unutar koje žive; a i to neobaziranje se svodi na neupućenost.
Ako je evolucija Božji plan, onda čemo lako doći do kriterija o dobru i o zlu. Naučnik će kazati: ono što pomaže napredak evolucije je dobro, a ono, što ga sprečava, je zlo. Vjernik će pak kazati: ono, što je u skladu sa božanskom voljom, je dobro, a ono što je protiv volje božanstva, zlo. Obojica izrazuju tačno jednu te istu ideju, jer božanska volja jest evolucija. Kad studiramo evoluciju cjelokupnog svijeta nalazimo u njenoj prvoj polovici tendenciju, koja ide sve većem cijepanju (separiranju), pošto je cilj prvi u tome, da se izgradi individualnost. Nu onda nalazimo da sada, pošto je to učinjeno, počinje druga polovica evolucije i da se mi krećemo u pravcu integracije raznih individualiteta u jedno jedinstvo. Indijci zovu ove procese »put odlaska" i »put povratka" i teško je naći ekspresivnijih oznaka. Najdublji instinkti koji se pojavljuju u prvacima ljudske rase - a instinkt je glas života - teže za općim bratstvom, iza kojeg leži jedinstvo, to jest izgradivanje jedne savršene cjeline iz raznoliko razvijenih dijelova. Prema tome sve ono što pomaže ujedinjavanje je dobro, ono što odmaže ujedinjavanje je zlo.
Sreća je u bitnosti svojoj osjećanje. Osjećaj sreće ćemo imati uvijek onda, kad se u nama umnožava život. Mi smo onda nesretni, kad se naš život smanjuje, kad ga ima manje. Ljubav donosi stapanje, prema tome jedno više. Mržnja prouzrokuje dijeljenje, prema tome jedno manje. Ovdje mi imamo dvije temeljne emocije: ljubav i mržnju, koje temeljne emocije se u ostaloj prirodi manifestiraju u obliku privlačnosti i odbijanja, u obliku snaga koja grade i snaga koje razaraju sisteme i svjetove jednako, kao što i države, obitelji i pojedince. Iz tih dviju temelnih emocija radjaju se sve krijeposti ili sve mane.Svaka krijepost je jedan izražaj ljubavi, kojoj je naš zdravi razum dao jedan opći i trajni oblik u svijesti. Svaka mana je izražaj mržnje, kojoj je naopaki razum dao značaj trajnog i općeg oblika svijesti.
Za spasenje svijeta nužno je nešto više od altruizma, ma i kako bio plemenit. Mi možemo da posve dobro naučimo neesebično misliti i raditi, ali mi nismo prodrli do Najvišega, sve dok ne naučimo kazati: "Nema mene i drugog. Moja sopstvenost živi u svim bićima". Kad jednom svi ljudi budu mogli da tako kažu, značit će to, da je svanulo zlatno doba. Kada to kaže ovdje ili ondje koji osamljeni čovjek, njegovo će prisustvo, išao kud mu drago, djelovati blagoslovljeno.
Mi smo braća, da, i više još nego braća, jer braća imaju jednog zajedničkog oca, ali mi imamo jednu zajedničku sopstvenost. Upoznajmo dakle svi u svemu oko sebe ljepotu te naše bitnosti i sjetimo se da nijekati nju znači nijekati je i u nama samima i u samome Bogu.
Et ako moze ti nesto od ovoga koristit
matematike i fizike (i programiranja u Javi). 
jedno tridesetak i kusur 
kad Stari dode u ponedjeljak pasce u nesvijest