#1 Hocu kahvu a ne turski caj
Posted: 21/06/2025 17:20
Naidjoh na tekst i potpisujem , sta vi mislite gubi li bas carsija svoj duh?
HOĆU ĆEVAPE, NEĆU DONER – Pijem kahvu, a ne čaj… osim ako sam bolestan
Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera.
Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni.
A danas?
Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?
Nikada nismo imali milion verzija turskih lokuma koji jednostavno nisu dio naše kuhinje… niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo.
Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita.
Na svakom čošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni…
A gdje su nestale naše predivne aščinice?
Moraš ih bukvalno tražiti povećalom.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk – Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku.
Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena?
Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu.
Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi.
Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike.
To nismo mi.
Mi smo mnogo više od toga.
Naravno da je sasvim u redu da postoji turski kutak, kvart, restoran… ali ne ovako intenzivno i gotovo agresivno.
Jer ako izgubimo ćevap, izgubili smo mnogo više od zalogaja. Izgubili smo identitet, okus djetinjstva, prepoznatljiv miris i onu kahvu uz naš ćejf…
Baščaršija je duša Sarajeva gdje mi ostajemo MI.
I valjda se zna: kod nas miriše na roštilj, na čorbe iz aščinica, a ne na sezonsku fuziju za TikTok turiste.
Hoću ćevape. Neću doner.
Rekao sam što sam rekao!
HOĆU ĆEVAPE, NEĆU DONER – Pijem kahvu, a ne čaj… osim ako sam bolestan
Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera.
Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni.
A danas?
Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?
Nikada nismo imali milion verzija turskih lokuma koji jednostavno nisu dio naše kuhinje… niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo.
Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita.
Na svakom čošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni…
A gdje su nestale naše predivne aščinice?
Moraš ih bukvalno tražiti povećalom.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk – Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku.
Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena?
Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu.
Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi.
Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike.
To nismo mi.
Mi smo mnogo više od toga.
Naravno da je sasvim u redu da postoji turski kutak, kvart, restoran… ali ne ovako intenzivno i gotovo agresivno.
Jer ako izgubimo ćevap, izgubili smo mnogo više od zalogaja. Izgubili smo identitet, okus djetinjstva, prepoznatljiv miris i onu kahvu uz naš ćejf…
Baščaršija je duša Sarajeva gdje mi ostajemo MI.
I valjda se zna: kod nas miriše na roštilj, na čorbe iz aščinica, a ne na sezonsku fuziju za TikTok turiste.
Hoću ćevape. Neću doner.
Rekao sam što sam rekao!