1. Podaci o lokalitetu
Lokacija
Spomenik Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke nalazi se unutar istorijske jezgre Jajca., u podnožju citadele jugozapadno od nje. Objekat je izgrađen na zemljišno-knjižnoj čestici br. VIII/30, zemljišno-knjižni uložak br. 708, k.o. Jajce po starom premjeru, odnosno na katastarskoj parceli br. 989, posjedovni list br.590, k.o. Jajce I (prilog 1.1.).
Istorijski podaci
U prvoj polovini XV vijeka kada je Jajce promovisano u prestonicu bosanskog kraljevstva, starija romanička crkva iz XII/XIII vijeka adaptirana je u gotičkom stilu. Prema utvrđenim istorijskim činjenicama u ovu je crkvu, nakon udaje za bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića 1. aprila 1459. godine, kćerka srpskog despota Lazara, Jelena Branković, kao miraz donijela moći sv. Luke Evanđelista koje je 1453. godine za iznos od 30 000 dukata despot Đurađ Branković otkupio od osmanskog sultana. Novembra 1461. godine u ovoj je crkvi po papinskim poslanicima obavljeno krunisanje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U crkvi su sahranjeni članovi nekih gradskih porodica srednjevjekovnog Jajca. Za vrijeme otomanske vladavine, 1528. godine crkva je pregrađena u džamiju (prilog 1.3.) i i nazvana imenom sultana Sulejmana II. Objekat džamije je nekoliko puta gorio u požarima. Najteže je oštećena u požaru 1658. godine, a u posljednjem požaru 1832. godine od zgrade su ostali samo zidovi. Od polovine XIX vijeka objekat nije u upotrebi.
2. Opis spomenika
Arhitektura
Objekat Crkve sv. Marije sa Tornjom sv. Luke ima nekoliko građevinskih faza. S obzirom na slojevitost i vremenitost objekta, brojna prekrajanja i rušenja kojima je bio izložen u toku svoje istorije, nije mogućno da se pouzdano utvrdi prvobitni oblik objekta. Pretpostavlja se da je prvi oblik objekta bio jednostavna jednobrodna bazilika sa odlikama romaničkog stila- jednostavna propovjednička crkva sa širokim brodom i pravougaonim izduženim korom (svetištem) na čijem je kraju stajao oltar prislonjen uz zid. Na zapadnom zidu današnjeg objekta u dužini od cca 10 m, vidljivi su ostaci zapadnog zida prvobitne crkve sa jasno vidljivim ugaonim kamenima klesancima nekadašnjeg zida, čiji kraj ukazuje na pravac pružanja nekadašnjeg južnog zida (prilog 4.10.). Na zapadnom zidu u njegovom središtu nalazi se ulazni portal crkve sa polukružnim lukom i tordiranim užetom, te jednostavnom profilacijom okvira dovratnika, a iznad njega je kružni gotički okulus sa profilovanom šembranom, bez tragova rozete. To su sada jedini sačuvani plastični ukrasi na fasadama. Za ulomke polukružno profilovanog vijenca, koji je sekundarno ugrađen u kasnije supstrukcije crkve, ne može sa sigurnošću da se utvrdi gdje su se nalazili. Tačna dužina prvobitne crkve i položaj svetišta-kora, nisu mogli da se utvrde na osnovu arhitektonskih istraživanja. Utvrđeni su i ostaci trijema prislonjenog na južnoj fasadi ove crkve. Trijem je bio formiran od romaničkih stubova sa kapitelima za prihvat horizontane drvene grede trijema i sekundarno drvenog jednovodnog krovišta (Kujundžić, 1972.,str. 282). Starija crkva je tokom prve polovine XV vijeka adaptirana u gotičkom stilu , pri čemu se koriste ostaci zidina starog zapadnog zida crkve, nad čijim portalom se nalazi gotička rozeta promjera 2,20 m izvedena u kombinaciji četiri križna polja. Ostaci ovog prozora nisu prisutni na današnjem zidu. Dograđuje se kor sa prostranom četverougaonom apsidom na istočnoj strani, a uz apsidu, sa južne strane dograđuje se kvadratična sakristija (prilog 1.4.). Nešto kasnije, najvjerovatnije u prvoj polovini XV vijeka, sa sjeveroistočne strane crkve, dograđuje se Zvonik-toranj sv. Luke. Zvonik je izgrađen u kasnogotičkom maniru, sa naznakama renesansnih iskaza, u interpretaciji domaćih autora. Donji dio tornja je zatvoren, zidan u gotičkom maniru, dok su tri gornja sprata-galerije tornja otvorene bogatim prozorima, triforama sa udvojenim stubovima (prilozi 3., 4.3., 4.12., 4.13. i 4.14.). Vijenci gotičke profilacije kao i vijenci u visini kapitela, ukazuju na kasnogotičku determinantu zvonika.
Na osnovu arheoloških istraživanja iz 1961. godine može da se pretpostavi da je dograđeni dio kora bio zasveden gotičkim svodom sa oštrim lukom ( Program sanacije, restauracije i revitalizacije kompleksa Crkve sv. Marije u Jajcu, 2002., str 38).
Pronađeni slabo sačuvani fragmenti kamene plastike pokazuju čisto gotičke i djelomično renesansne forme. Crkva je bila umjetnički bogato opremljena. Sačuvani fragmenti skulptura enterijera crkve, pronađeni u ruševinama, kao dijelovi očito većih kompozicionih struktura, svjedoče o bogatoj plastici unutarnje dekoracije crkve.
Smatra se da su freske iz Crkve sv. Marije u Jajcu nastale u prvoj polovini 15. vijeka. Po stilskim odrednicama pripadale su krugu zapadne kasne gotike.
Freske su sačuvane samo u fragmentima prizemnih zona na sjevernom (dužina oko 4 m i prosječna širina oko 25 cm) i nešto kasnije oslikanom južnom zidu crkve. Prilikom otkopavanja ruševina crkve u šuti je pronađeno nekoliko fragmenata sa ostacima fresaka. Na osnovu fragmenata sa zidova i iz šuta nemogućno je odrediti ime majstora.
Slikar je na debelom, jednoslojnom malteru, kanapom natopljenom u crvenu boju, povukao horizontalnu liniju kojom je odvojio donji dio od ostale zidne površine. Potom je na donjem dijelu zida sivo obojenom, napravio stilizovanu predstavu cvijeta.
Cijeli sjeverni zid prekrivala je kompozicija «Posljednji sud». To je česta gotička kompozicija zastupljena u prvoj polovini 15. vijeka u Evropi. . U fragmentima su sačuvana četiri torza nagih figura u donjim zonama oslikanog sjevernog zida. Rađeni su samo u sinopiji i mogu prije da se nazovu obojenim crtežima, nego fraskama (Z. Kajmaković, 1971., 86-90).
Prilikom transformacije crkve u džamiju početkom XVI vijeka, kao i u kasnijim požarima, vjerovatno je uništena srednjevjekovna kamena i slikana dekoracija. Nakon velikog požara, 1658. godine, podignuta je kota molitvenog prostora džamije , zazidan je zapadni ulaz i rozeta, potpuno srušen južni zid i izgrađen novi, sa sjeverne strane dozidani su bočni zidovi trijema (sofa), a na sjevernom zidu probijen novi ulaz i prozori trijema; svi obimni zidovi su nadozidani, a na najvišoj koti tornja formirana je šerefa i dozidana kaca munare, zazidane su trifore, te probijen otvor-ulaz u toranj na koti novog molitvenog prostora. Na unutarnjem dijelu zidova objekta vidljivi su tragovi mihraba, mimbera i greda koje su nosile pod mahfila. Na osnovu slabo sačuvanih ostataka iz perioda osmanske uprave, da se zaključiti da je unutarnjost objekta bila polihromno dekorisana (prilozi 1.3., 3.1., 3.4. i 4.).
Džamija se koristila sve do požara 1832. godine, nakon čega je objektat van funkcije, a na ruševinama su vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi manjeg obima.
http://old.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=1316