Off ali, kakvi su to očevi koje moraš putem suda i tužbi "privoliti" da se ponašaju kao očevi. Ne ide u glavu nikako.
U mom susjedstvu je lik ostavio ženu i dvoje djece, i oženio neku izbjeglicu iz Srebrenice, kojoj je muž poginuo u Srebrenici i koja ima svoje troje djece. I on se, dok su ta djeca bila manja, kao i njegova jel, šeta, fotka s tom tuđom djecom, (što je pozitivno svakako), svoju viđa/o jednom u dvije godine otprilike. Ne znam plaća li alimentaciju, ali ih užasno slabo posjećuje i dan - danas, pa su djeca stasala u delikvente maltene, očajni valjda što ih otac "ne voli", a voli tamo neku djecu koja nisu njegova. Malo sam ovo nakaradno napisala, žurim, halalite.
Kužim da se može zaljubiti u drugu ženu, ali djeca su djeca. Ili i nisu svima? Kamo ta ljubav nestane.
Imam nakaradniji možda slučaj u vlastitoj rodbini gdje je lik imao ženu, razveo se, oženio drugu, dobio dijete, sreća neviđena, jer je malo i stariji, pa nešto bolešljiv, pa nije mogao imati djece, helem, otjera tu s djetetom, vrati onu prvu, rospiju, koja niti može niti želi imati vlastito dijete, te je njemu zabranila svaki kontakt s kćerkom koja sad ima možda desetak godina. Da bi izbjegao plaćanje alimentacije, on je dao otkaz u solidnoj firmi i sa solidnom plaćom, znači deset godina je na Birou za nezaposlene, i sve to po diktatu ove nove žene. Čak je svu imovinu prepisao na ženu, da mu djetetu ne bi slučajno šta dopalo. Vjerujem u karmu tj. što daš, to ćeš dobiti, te nekako vjerujem da će skončati na ulici, sve je stariji, bez posla je, a stan, kuću, vikendicu (od majke zaostavština, nije plaho šta steko sam) prepisao je ženi nakon majčine smrti.
Jedinac, ni brata ni sestre, ni oca ni majke, od rodbine se otuđio, vlastito dijete nije vidio od rođenja, zatvoren u stanu s tom rospijetinom, ja ne znam šta se njemu i takvim kao što je on, mota po glavi. Kakve su to psihe jebote život da te jebo
