Prolazim i mislim u sebi, kad se budem vraćala kupiću priglavke i grožđe, iako mi to nešto posebno i ne treba. Vraćam se nakon 10-15 minuta i vidim nešto se dešava na mostu i pored mosta, one nane i dede, sa vidljivim strahom u očima, kupe ono sa kartona, ispadaju im mnoge stvari ali oni kupe što se da pokupiti i žurno se udaljavaju s tog mjesta. Ubrzo shvatam i zašto. Dolazi policajac, čujem među onim nanama da je to komandir (očigledno mnogo opasna faca kad je iživljavanje nad dedama i nanama u pitanju), prilazi onima koji nisu uspjeli sve pokupiti i udaljiti se s mjesta, nešto im govori i vadi nekakav blokić, piše nešto (kaznu pretpostavljam).
Meni se nešto steglo u grlu, nemoćna da uradim bilo šta, da kažem bilo šta, gledam oko sebe masa ljudi prolazi niko se i ne obazire na dešavanja na mostu i pored mosta, nikoga ne dotiće nevolja ovih napaćenih ljudi, koji umjesto da uživaju u svojoj starosti ili makar žive život dostojan čovjeka, oni moraju da se bore da prežive, a za tu borbu još i kaznu moraju da plačaju i svakodnevno preživljavaju traume od trbavog komandira koji trenira strogoću nad njima, dok u isto vrijeme (robo)vlasnici raznih tržnih centara, hotela i drugih ugostiteljskih objekata vrše ogromne utaje poreza, duguju ogromne pare za struju, vodu, plin....i oni i dalje rade i uživaju, a sirotinju udri, ne treba ni da živi.
Duboko sam potresena i razočarana, kako u vlast tako i u međuljudsku solidarnost i suosjećanje
