Kako vrijeme prolazi, ja sam sve više ubijeđena da su naši stari imali pravo što su ženili/udavali pravo mladi (18 – 20 godina) i ulazili u brak bez nekih posebnih želja/vizija, ali i bez prethodnih trauma. Kako starimo, postajemo sve namćorastiji, sve nam smeta, ne odustajemo od svoje 'slobode' … i na kraju dođemo do famoznog pitanja treba li nama brak uopće…
Kao ljudi smo stvoreni za život u zajednici, i nema te (romantične) veze koja se neće vremenom izlizati… tad je prirodno da ili idemo dalje tražiti novog partnera (ako su se u međuvremenu i ljubav i poštovanje izgubili) ili da stupamo u brak/izvanbračnu zajednicu. U zadnje vrijeme često čujem i komentare da je bolje birati izvanbračnu zajednicu umjesto braka, jer zaboga ako sve propadne, lakše je pobjeći iz izvanbračne zajednice nego iz braka. Ko želi bježati, pobjeći će i iz braka bez većih problema, a ako se već unaprijed razmišlja o potencijalnom razvodu, možda vrijedi razmisliti da li smo uopće spremni za suživot s partnerom…
A kako se spremiti za brak/suživot je opet posebna priča… najčešće završi s prevelikim očekivanjima od partnera, posebno na samom početku, npr. zašto mlada nije spremila ručak već prvi dan nakon udaje (medenog mjeseca), a mlada se sva izgubila u novom prostoru, ne zna je li došla ili pošla
… Zato su nekad postojale obikuše, kojima je zadatak bio da pomognu mladencima da se snađu u svemu prvih mjesec-dva, taman koliko im treba da organizuju svoj život… A danas, jok, već odmah udare u svađe i ucjene, pa se u roku godinu dana razvedu… Ima i onih koji potraju duže (naročito ako ima djece), ali godinama skupljaju jed i gorčinu, pa nakon 10-15 godina, čim djeca malo odrastu, put pod noge… Još ako ima teških životnih nedaća i pritom bračne nesloge, pa to je da te otruje za čitav život…
A tako nam malo treba da budemo sretni, samo malo više razumijevanja i tolerancije, i dogovora…
Lazem,18.
