U svojoj knjizi pod monstruoznim nazivom “Sarajevski kazani smrti”, ovaj drhtavi starac, narodski rečeno “laže, i ne soli”. Da mu je imalo vjerovati, kao što nije, baš bi se moglo pomisliti kako je u Sarajevu vođen sistematski genocid protiv Srba, za što je Hitlerov holokaust – “mala maca”. Ovdašnji Muslimani, po Mikereviću, koji se, izgleda, ovom knjigom želi oprati što je čitav rat “bio s balijama” ili što je sudio Srbima po Sarajevu, napadaju i love njegove sunarodnike, zatvaraju u, nevjerovatnih, 126 logora za Srbe, žive spaljuju po kotlovnicama, sijeku na komade.
Mikerević opisuje događaje u Sarajevu u vremenu od 1992. do 1995. godine i tumači ih na svoj – iskrivljeni i netačan način. Smiješno i neuko negira Markale, Miskinovu, i ostala stratišta, izmišlja priču o stradanju Srba u Sarajevu. Niko pametan i pošten ne može reći da nije bilo stradanja Srba u Sarajevu, ali ne može tvrditi da su ti isti Srbi u Sarajevu sistematski ubijani, za razliku od načina ubijanja onih sa druge strane.
“Markove Sarajlije”
Da bi potkrijepio svoje “tvrdnje” na jednom mjestu u knjizi spominje da je ubijeno osam hiljada Srba, na drugom da je samo u Kazanima ubijeno tri hiljade, te navodi opise 845 slučajeva odvođenja i navodnog ubijanja sarajevskih Srba. Opisi su smiješni, užasni i lažni u skoro stoprocentnom obimu.
Njegove “tvrdnje” u korijenu pobija zvanična dokumentacija koju posjeduje Crveni križ/ krst i Državna komisija za traženje nestalih osoba.
- Kroz analizu ovog pamfleta laži od knjige, koju smo izvršili, od ukupno 845 pojedinačnih načina “ubijanja” Srba u Sarajevu, 410 slučajeva nema nikakve veze sa Sarajevom. Od toga imamo 11 živih, 178 opisa za ljude koje ne možemo naći ni u jednoj policijskoj arhivi, jer su sigurno izmišljene osobe. Ima 16 slučajeva gdje smo našli matične brojeve ljudi od čega je navodno šest nekada živjelo u Sarajevu. Objektivna brojka nestalih Srba (po Mikerevićevoj evidenciji) trebala bi biti između 150 i 160. Opet i ti koji su vjerodostojni, to su one osobe za koje je Međunarodni crveni križ otvorio zahtjeve za traženje i on je to samo prepisao. Analizirajući ovih 410 osoba sa Mikerevićevog spiska, došli smo do podataka da su od toga broja 34 osobe nestale u Mostaru, po 19 u Bihaću i Sanskom Mostu, po 16 u Goraždu i Mrkonjić Gradu, 15 u Bosanskom Brodu, 12 u Zavidovićima i Vozući, 12 u Krupi, 12 u Petrovcu, 11 u Ključu, itd. Dakle, Srbi koji su, po Mikereviću stradali kao žrtve u Sarajevu, nestajali su u 64 grada u BiH, tvrdi Jasmin Odobašić, načelnik u Federalnoj komisiji za traženje nestalih osoba.
Za Jovana Aćimovića piše da je odveden iz stana u ulici Vase Miskina. Po evidenciji Međunarodnog crvenog križa i Države komisije za traženje nestalih, ovaj čovjek je 1995. godine nestao u rodnom mjestu Marinkovići kod Bosanskog Grahova, pa time sa Sarajevom nema nikakve veze.
Po Mikereviću je i Smilja Aćimović (iz Bugojna) nestala u Sarajevu, a tačno je da se to desilo u Jajcu 14. septembra 1995. godine.
Mikerevićev Sarajlija Stevan Arežina, živio je u selu Bočac kraj Banje Luke. Uslijed vojne akcije (10. oktobra 1992. godine) jedinica HVO-a selo je iseljeno, a Stevan je ostao kod kuće.
Srpski vojnik Jovo Arsenić poginuo je 10. septembra u Benakovcu kod Bosanske Krupe. Itd.
RazliČiti opisi
Među ovih 845 osoba ima ih koji se više puta ponavljaju, pa čak i po tri puta, poput Teodora (Uroša) Jagodića. U knjizi ova nesretna osoba pojavljuje se pod rednim brojevima 373, 399 i 535 sa tri različita opisa. U prvom piše da je 17. marta (prije početka agresije) odveden iz svoje kuće u Sokolović Koloniji (općina Ilidža), u drugom da odveden 17. jula 1992. godine iz stana u ulici Jove Jovanovića Zmaja, a u trećem da je odveden 26. maja 1992. godine iz stana na Trgu Pere Kosorića.
Prema podacima Međunarodnog crvenog križa/krsta istina je da se radi o čovjeku koji je rođen u Sanskom Mostu 1939. godine, da je bio srpski vojnik kao pripadnik 6. brigade iz Sanskog Mosta i da je nestao 17. septembra 1995. godine u Podovima kod Sanskog Mosta.
Radojka Mastilović se ponavlja tri puta i tri puta “nestaje” na istom lokalitetu, dok je prema izjavama svjedoka umrla od raka.
Pošto mu je falilo ljudi za spisak, Mikerević je “prošetao malo i od Bugojna”, pa je “ukrao” Branka (Drage) Crnjaka (u knjizi pod brojem 745), za kojeg je izmislio da je odveden 8. juna 1992. godine iz svog stana na Čengić Vili.
Istina je da se radi o osobi istog imena i prezimena, samo što je bio je pripadnik HVO-a, koje je navodno 1993. godine u Bugojnu uhapšen od strane Armije RBiH.
Dakle, istina se ne može zasnivati na lažima. Zašto danas imamo situaciju da je sva pravna srpska misao uspjela da procesuira samo dva manja sela na teritoriju koji je držala Armija RBiH – Čelebiće i Vozuću? Upravo za to što su dostavljani lažni podaci koji su završavali u korpama za smeće. Jedan od takvih je gomila besmislica Marka Mikerevića u pamfletu pod nazivom «Sarajevski kazani smrti».
/Jutarnje Novine/

