arzuhal wrote:
Koliko sam shvatio, ona nastoji samo da kaže (malo nespretnije) ono što je Kant već fino objasnio u Kritici čistog uma i njegovim aporijama u koje čisti um zapada. Pitanje postojanja Boga ili duše je stvar vjerovanja i pripada predmetnom području kojom se znanost (prirodna ili društvena, svaka je zasnovana na empiriji) ne bavi, i ne može se dokazati ni postojanje niti nepostojanje, na način kako to metodologija znanosti zahtijeva.
Moje je misljenje da je rasprava o pitanju postojanja Boga ili duse stvar
osjecanja . To je ono sto Edo stalno govori, ali ne nailazi na razumijevanje. On osjeca da je covjek povezan sa svime, on osjeca da svijest, emocije, ideje, itd … nisu izolovane i nebitne, da imaju neku svrhu; da covjek na neki nacin ne samo promislja i poima, nego i osjeca svoju povezanost sa svijetom i necim univerzalnijim od samog sebe, itd. Ja tu povezanost ne smatram nuzno i nekom specificnom kozmickom ‘zadacom’, pa cak ni nekom kozmickom ‘uslovljenoscu’; ali to ne znaci da je jedno ili drugo osjecanje ‘pogresno’.
Za ateistu, ne postoji dokaz za postojanje Boga - kao koncepta koji drugi ljudi imaju (ili su kreirali) o njemu. Samim tim, institucija religije postaje politicko pitanje. Ateizam mozda cak Bogu (ili ideji o istom) daje kompliment tvrdeci da ga otima, na primjer, od iskonskih mitova i praiskonskog osjecanja straha pred nepoznanicama, kao i od ljudske zloupotrebe ili, ako vam se ova rijec ne svidja - instrumentalizacije. Ateista ne smatra religiju svetim kodom Univerzuma predatim Covjeku u obliku Knjige da bi ga naucio kako da se ponasa u skladu sa Bozjim zeljama.
Ateista smatra da mu nauka daje puno uvjerljivija objasnjenja o svijetu oko sebe. U vjerskim knjigama, ateista ne vidi ni dokaze Bozjeg postojanja, niti tragove bozanskog, nego dokaze covjekove zelje za postojanjem Boga i, uopste, tragove covjeka. Ako Bog - kao univerzalno ‘sve’ i princip i energija svega - postoji, ateista smatra da se do njega sasvim sigurno moze doci i naucnim putem, da ‘ga’ se moze dokazati, i da “on" nije “bice" koje se prilagodjava ljudskim mjerilima i pravilima, vec da su ga ljudi takvim uoblicili i priblizili sebi. Isti argument mogu dati i teisti - pitajuci se ‘pa zasto ti onda treba dokaz, kad se Bog zaista ne prilagodjava ljudskim mjerilima i pravilima”?
Kada bi se, opet, postojanje Boga i naucno dokazivalo - pitanje je - gdje bi ga trazili i sta bi trazili? A, kada bi Bog bio “pronadjen" i prepoznat kao univerzalni princip svega i samo sve - da li bi nam religije jos uvijek bile potrebne? Da li bi s njim ‘komunicirala’ ili ga ‘objasnjavala’ nauka, i sta bi to znacilo? U ovom trenutku, ateista, ipak, dokaza o postojanju Boga nema i samim tim se spori sa religijom, a ne sa Bogom (ateista ne vidi razlog da se spori s necim cega po njegovom misljenju nema). Pa je onda mozda pitanje za postaviti ateisti - kakav dokaz trazis? A, na pitanje zasto vjerniku ne treba dokaz je, na primjer, odgovorio Edo upravo tom pricom o spiritualnoj dimenziji ljudskog osjecanja sebe u odnosu na svijet.
Mozda bi se rasprava o “njemu" izmedju teista i ateista vodila mnogo lakse kada bi se na momenat zaboravilo na samo ime “Bog" i dogma stavila na stranu, pa se razgovaralo samo o tome sta ta ideja ili osjecanje ili vjerovanje zapravo predstavlja jednima ili drugima. Kakvo je to uopste osjecanje Boga, koje jedni imaju, a drugi nemaju? I zasto bi Bog morao biti objektivno (nauka - religija), a ne bi, na primjer, bio samo subjektivno osjecanje i veza (ja sam dio svega i u vezi sa svim)?
I nista nije zapocelo iz nicega, Tu formulaciju uglavnom vjernici koriste kada vode diskusije sa ateistima. Kad bi neki vjernici samo malo dali prostora razumijevanju prirode, dosta bi lakse shvatili i ateiste, a mozda bi i dalje razvili svoju misao i ideju o bogu. 
) sam primjetio i na to ništa nisam nisam ni rekao (imao bih, ali bi mi uzelo vremena 
), nego sam, haj', pokušao da pretpostavim da je to ono što je @kerima htjela da istakne, da ukaže...
