piupiu wrote:
Mi to nako nekako na tenane…a vidim da se i nije baš daleko odmaklo. Pokušat ću odgovoriti na ono što mi se čini bitno, pa ako bude i ponjava…
…sama, na primjer, uopste ne vjerujem u dobro i zlo kao imanentne covjeku, kao predodredjenje. Vjerujem samo u potencijal, u mogucnost da se drustvenim procesom i uticajem covjek oblikuje ili usmjeri ka necemu….
Zlo je neizbježni dio ljudske prirode, neizbježna činjenica našeg postojanja, ali mi na kraju odlučujemo da li ćemo stati na njegovu stranu. Pojam zla i ne spada u naučni diskurs.
Kad bi samo društvo i genetika određivali čovjeka, gdje bi tu bile slobodne odluke, individualnost, odgovornost…
Diskusiju smo započeli i razvili oko te tamne strane u čovjeku, ali da me krivo ne shvatiš, ne mislim da je čovjek po sebi zao, ne, već da je sklon zlu. Kažeš dobro, potencijal, ali u čovjeku osim dobrog, ima i lošeg potencijala i, kao što se složismo, i okolina vrši svoj utjecaj koji može naginjati na jednu ili drugu stranu.
To bih usporedio s herpes simpleks virusom koji, kad je čovjek jednom njime zaražen, recimo na usnici, ostaje tu do kraja života. Ali nije aktivan dok ne nastanu udređene okolnosti, pothlađenost, stres, pad imuniteta…Tako je i s tom tamnom stranom, potreban joj je okidač.
Nažalost, za razliku od ostalog živog svijeta u kojemu vladaju zakoni nužnosti, a radi opstanka podrazumijevaju i suradnju i umjerenost, čovjek često radi baš suprotno. Eto opet one tamne strane.
…..Zasto mora postojati cilj? Zasto je tako nemoguce staviti se u kontekst vjecnosti i pomiriti se s tim da smo mi mali i kratki, i da nemamo neku veliku i bitnu uloogu u kontekstu beskrajno velikog Univerzuma, toliko smo mali kao baje koje zive na nasoj kozi a kojih nismo ni svjesni.
Pa ako si Fromovka kao što reče, i From kritizira one 'realiste' koji nas uvjeravaju da je etički problem ostatak prošlosti, te nam kažu da psihološka ili sociološka analiza pokazuje da su sve vrijednosti uvjetovane jedino datim društvom, pa kaže da ti »realisti« zanemaruju neke neoborive činjenice; oni ne vide da između ostalog ispraznost i
besciljnost individualnog života, ako bi se nastavili, dovodi do emocionalnih i mentalnih poremećaja koji bi mogli onesposobiti čovjeka čak i za dostizanje materijalnih ciljeva.
Inače, prema nauci životni ciljevi su izuzetno važni jer bez njih ljudi nisu sposobni zadovoljiti temeljne psihološke potrebe: autonomiju, kompetentnost, povezanost (prema teorji samoodređenja). Ciljevi zapravo daju smisao i strukturu našem životu. Naravno, ciljevi trebaju nama. Pa mi govorimo o našem napretku. Malo bih se osvrnuo i na taj napredak ali citirajući jednog neomarksističkog filozofa, ateistu, Ernsta Blocha, a iz udžbenika filozofije.
„Pojam napretka implicira ono Kamo i Čemu, i to dobro Čemu koje treba dovršiti i izboriti, što je dakle još nedostignuto postojeće.. bez toga kamo i čemu apredak je uopće nezamisliv. te ga ni u jednoj tački nije moguće mjeriti, a prije svega kao sama stvar uopće nije prisutan. „Čemu“ ne implicira samo 'cilj', nego – ne poklapajući se snjom bez daljega – i 'svrhu', te - i opet ne bez daljega s njim identičan 'smisao' bar onog zbivanja koje ljudski radi i stremi… Uspostavljanje carstva slobode smisao je ljudske povijesti koji je posve prisutan već na njenu početku.“
Ne znam otkuda zaključak da nam je uloga u kontekstu beskrajno velikog Univerzuma tako reći zanemariva. Koji su tu kriteriji, mase, gravitacija, udaljenosti, temperature, brzine,…? Zaključak o našoj nebitnosti čini mi se proizvoljnim. To je prvenstveno stvar vjerovanja, viđenja, osobne paradigme, ne nauke. To proizlazi iz vjerovanja da je materija jedina stvarnost, te uzrok svemu, pa onda slijedi...
Lijepo je kako kažeš uzivati i u daru rodjenja, daru zivota, i svim ostalim darovima koji su nam dati i saradjivati sa ostatkom ‘baja’ da bi nam svima bilo ljepse, da bi smo postajali sretniji, zdraviji, pametniji, izrazajniji…Ali život se tu ne iscrpljuje. Kako će uživati i radovati se životu roditelji čije je dijete nepokretno u kolicima, a stradalo je u prometnoj, kako će uživati i radovati se životu roditelji a i dijete koje je već rođeno s neizlječivom bolesti, kako će uživati i veseliti se ona izgladnjela i bolesna djeca Afrike, ona zahvaćena ratnim djelovanjima, odrasli bez posla,…Puno i previše neodgovorenih 'kako'. Što kazati, nisu imali sreće?
Slažem se, ipak dobro je i lijepo biti ljudsko biće o kojemu i pjesnički eseji mogu nešto ali još uvijek premalo kazivati. Može i nauka. Ali sve je to zajedno nedovoljno čak i za utjehu, a kamo li za čvrst i siguran oslonac, te pogled u budućnost. Ljudski život je, i ja ću pjesnički, voda duboka –duboki ocean.