piupiu wrote:Edouard wrote:
Ne radi se tu o razvoju destruktivnosti kod čovjeka, to je nešto što je imanentno čovjeku od njegovih početaka, samo su načini, vrste i inteziteti manifestacije toga različiti kako na osobnoj (crne kronike ne ulaze u historijske udžbenike), tako i na razini zajednice. Zato i vrijedi ovo što si naveo:
Historija civilizacije, od uništenja Kartage i Jeruzalema do uništenja Dresdena, Hirošime pa do uništenja ljudi, zemlje i drveća Vijetnama, tragičan je dokaz sadizma i destruktivnosti.
Jos nikako da odgovorim na tvoj odgovor od prije nekoliko strana; a, evo, sad vec imam priliku i za drugi. Ono gdje se ti ne slazes da i razne drustvene nauke mogu dati neke odgovore je gdje ja opet nalazim odgovor na ovaj pasus gore - sama, na primjer, uopste ne vjerujem u dobro i zlo kao imanentne covjeku, kao predodredjenje. Vjerujem samo u potencijal, u mogucnost da se drustvenim procesom i uticajem covjek oblikuje ili usmjeri ka necemu sto mi kao drustvo smatramo dobrim ili zlim. Samim tim moje vidjenje svijeta nije ni tragicno, ni apokalipticno, nego vise pragmaticno i usmjereno prema njegovanju odredjenih vrijednosti …
Jedine univerzalne stvari su ljubav, strah, opstanak, saradnja … Moja je teorija da je saradnja ljudskog roda mnogo manje zastupljena u naraciji proslosti iz meni nepoznatih razloga, a da je vecina ljudskih postignuca rezultat neke vrste saradnje. Ako se opstanak copora vukova bazira na saradnji, ne vidim po cemu se to covjek tako strasno razlikuje i zasto bi pretpostavili njegovo primordijalno odredjenje kao ovakvog ili onakvog. Jezik i kultura oblikuju svijet i svijest … i daju mu znacenje. Pa, tako i nas pogled unazad, koji se svodi na puno pobjednickih prica militantnih i narcisoidnih tipova cije nas price iz nekog razloga fasciniraju, daje odredjen ‘ukus’ i ‘boju' pisanoj povijesti ljudskog roda. Mozda je taj ‘dokaz sadizma i destruktivnosti’ upravo samo dokaz naseg uzasavanja nad istim.
Edouard wrote: ponovo bih dodao, da kad se govori o napretku, a često ga se spominje, onda se osim polazišta/starta mora poznavati sigurni i istiniti cilj, jer kako ćemo inače govoriti i znati da smo, i ako smo, napredovali.
Zasto mora postojati cilj? Zasto je tako nemoguce staviti se u kontekst vjecnosti i pomiriti se s tim da smo mi mali i kratki, i da nemamo neku veliku i bitnu uloogu u kontekstu beskrajno velikog Univerzuma, toliko smo mali kao baje koje zive na nasoj kozi a kojih nismo ni svjesni. Tako ni veliki Univerzum vjerovatno nije svjestan nas, mi smo samo jedan malesni, mikroskopski, ma ni mikroskopski dio istog. Kome trebaju nasi ciljevi? Samo nama. Cilj je uzivati u daru rodjenja, daru zivota, i svim ostalim darovima koji su nam dati. I cilj je saradjivati sa ostatkom ‘baja’ da bi nam svima bilo ljepse, da bi smo postajali sretniji, zdraviji, pametniji, izrazajniji ... Postaviti tu neki cilj je isto kao i ograniciti svrsishodnost ljudskog roda i sustinu njegovog postojanja. Sustina i cilj su u samom postojanju u svim njegovim oblicima.
Svijet je oko nas toliko saren i lijep i pun raznih cuda da je i ona djetinja znatizelja pri otkrivanju istog sasvim dovoljan cilj. I da zivimo 10X duze nego sto zivimo, otkrili bismo samo mrvicu onoga sto je tu, u nasoj blizini, sto gledamo svaki dan … Cilj je probuditi, osjecati i zadrzati cudjenje i ljepotu u sebi. Valjda nam je zato dat DAR zivota u ovako lijepom svijetu. Kakva je, zapravo, privilegija biti ljudsko bice, cak i ovako smrtno i nesavrseno kakvi jesmo ...
Cini mi se, ovoliko koliko sam do sada upratila temu, da smo vrlo saroliki - i generacijski i na svaki drugi nacin. Jedna od interesantnih stvari je zapravo upratiti iz kojeg konteksta dolazi kakvo vidjenje teme i samog ateistickog svjetonazora. Tu bi se tek mogli naci zanimljivi obrasci i 'AHAAAA' momenti!
na 
)
gdje spominje reforme, ali opet ta tema je samo spomenuta bez da se ista posebno vise kaze o tome.