Edouard wrote:piupiu wrote:
Pri tome, humanizam je duboko uvjeren da su ljudi u stanju sve uspješnije i sigurnije obuzdavati svoje negativne osobine u procesu samousavršavanja čovjeka i postupnog razvoja svjetske civilizacije."
@piupiu, slažeš li se ti s navedenim? Ja ne. A kao potvrdu nalazim u događanjima modernog vremena, vremena 20. stoljeća u kojem su se desila dva svjetska rata, holokaust, totalitarizmi svih vrsta i boja. Ni traga ni spomena ljudskom dostojanstvu, a bujica svega neljudskog. I to u periodu od kojeg se u smislu napretka mnogo očekivalo, a u nauci je bio prilično već i postignut.
Humanizam iz copy-paste-a je jedna od utopija, kabinetski uradak koji nema veze sa stvarnošću, kako ni sadašnjom, a tako, uvjeren sam, ni s budućom.
Edouard, ne samo da se slazem, ja u to u potpunosti
vjerujem.
Mislim da po ovom pitanju postoji jos jedna od monogih
kognitivnih disonanci u covjecanstvu, koju je zapravo vrlo lako prevazici. Vjera u Boga kroz religiju i vjera u covjeka kroz humanizam nisu nepomirljive stvari - one predstavljaju kontinuitet u covjekovom promisljanju svijeta. Humanisti mogu biti i religiozni ljudi - oni se u svom etickom pristupu oslanjaju na Boga. Nereligiozni humanisti se u svom etickom pristupu oslanjaju na svijest o covjekovoj unutrasnjoj snazi, potencijalu, dobroti i pokusavaju ta vjecna pitanja i stremljenja rijesiti sami sa sobom. Ljudi se najvise spore bas oko
metode!
Prije nekoliko stranica smo raspravljali o tome sta je
fitra.
Fitra za mene nije nista drugo nego univerzalni princip, i ona je sama po sebi univerzalna humanisticka deklaracija - da svi ljudi radjaju u jednom zajednickom principu dobroga. Tu se, znaci, deklarise i ljubav prema svakom covjeku, kao sto i humanizam
deklarise svoje covjekoljublje. Najveci problem covjecanstva nisu religija i ateizam, veci su problem covjecanstva, po mom misljenju, dogmatizam, egocentrizam i strah.
E, sad, gore si upotrijebio/la jedan
‘historijski isjecak’ od 100 godina ljudskog postojanja. 100 godina je jako malo u odnosu na vjecnost koju covjek ima pred sobom da bi se dalje razvijao i usavrsavao. Pretpostavljam da bi uz sve te strahote koje ti uzimas za primjer kao ‘sumnju’ u nasu sposobnost da se usavrsimo i radimo na sebi; neko ko je zivio prije 2000 godina ipak - kad bi nam danas dosao u posjetu - bio impresioniran nasim napretkom. Nasao bi taj neko i vrlo prepoznatljive obrasce
, ali bi ipak morao biti impresioniran - ako nista, a ono i cinjenicom da smo i njihova saznanja ukljucili u taj napredak i razmisljanja i da smo dosli i do nekih novih obrazaca ponasanja.
Taj se nas egocentrizam i strah ocituju i u tome kako mi mislimo da bas mi moramo, u nasem vrlo kratkom postojanju na planeti, doci do ‘ultimativnog’ i zapecatiti ga.
Ako sebe, ipak, posmatramo samo kao karike u razvoju, onda to ‘beznadje’ koje covjek osjeca kad izabere da se sjeca samo nasih najcrnjih momenata, postaje manje bitno. Jedan psihijatar u jednoj svojoj knjizi opisuje kako je jedan covjek ljut i beznadan zbog svoje zivotne tragedije kaze: “Zasto bas ja?”. Psihijatar mu je odgovorio “A, zasto bi
bas ti bio taj kome mora biti lako?”. ZIvot covjeka, kao i ljudska povijest, su put na kojem se uci.
E, sad. O ovom tvom pitanju ljudi su mozgali i napisali puno raznih teorija. Ja sam Frommovka, pa uvijek pominjem Fromma i njegovo objasnjenje o autoritarnom karakteru i nacizmu, na primjer. Fromm ima ono svoje cuveno djelo “Bjekstvo od slobode”, gdje govori o covjekovom strahu od slobode.
On kaze da postoji
sloboda od i
sloboda za.
Sloboda od je oslobodanje od ogranicenja koja sputavaju covjeka u njegovom razvoju kao autenticnog bica. Fromm kaze da se covjek bori i oslobadja, ali da u trenutku kad se oslobodi jednog ‘sloja’ nastaju strah i nelagoda koje covjeka vuku ka tome da se opet ‘sputa’ nekim novim okvirom. Fromm kaze da covjek bjezi od slobode
zastranjivanjem u automatizovani komformizam (to je ono kad danas ljudi govore o tome - kako je nekada mogao biti najveci komunista, a sada je najveci vjernik?
), autoritarnost i destrukciju.
On je napisao i jednu knjigu “Umijece ljubavi”, koja je moj ‘primarni religijski udzbenik’.
Tu govori o pet vrsta ljubavi, jedna je i bratska (to je ljubav prema covjeku, humanizam, o kojem pricamo), jedna je i ljubav prema Bogu … A, problematicna ljubav je ‘egoizam u dvoje’, pseudoljubav u kojoj se covjek sakriva od samoce. Kad izdignemo ovo njegovo ucenje o ljubavi na drustveni nivo, dobijemo opet onaj gore rezultat.
Ima i jedan sociolog,
Norbert Elias, koji je napisao teoriju o
civlizirajucem procesu.
Proces civilizovanja je knjiga u kojoj on pise, izmedju ostalog, o povijesti manira i kako se evropsko drustvo oslobodilo srednjovjekovnih standarda koje mi danas sasvim ‘prirodno’ smatramo barbarskim ili nepristojnim ili neprihvatljivim, a oni su nekad bili sasvim normalni. Na primjer, srednjovjekovni covjek je jeo meso prstima i koristenje viljuske se cak smatralo grijehom. Nozem su se cistili zubi, itd. Danas je uloga viljuske i noza posve drugacija, i nozem je nepristojno cistiti zube.
Ono kad citamo u srpskoj mitologiji kako je car Dusan, je l’ ono bi, jeo zlatnim kasikama, viljuskama itd … je zapravo je podsvjesno ucesce u sirem drustvenom procesu ‘civlizovanja’. Dakle, nije ta tvrdnja izolovana u srpskoj mitologiji (ima ih jos koji tvrde isto za svoje careve, plemice, itd), ona je i sama dio i dokaz civilizacijskog procesa.
Elias govori o
’sramu’ i ‘gadjenju’ takodje kao dijelom tog procesa civiliziranja. Evo, ti se gore sramis i gadi ti se ljudski 20. vijek.
Svi mi zajedno zgrazamo se nad Hitlerom, Staljinom, IDIL-om, pa i nad sobom i nasim ‘momentima’. Mi danas ‘branimo’ svoje nacije ili - evo bas ovdje - vjerovanja; od optuzbi za historijske ‘ispade’. Elias na primjer kaze kako su Njemci izabrali Hitlera jer se u kolektivnoj podsvijesti krio potisnuti sram od ‘gubitnicke’ uloge u Prvom svjetskom ratu. Jedan od glavnih ‘pokretaca’ drustvenih procesa je represija (i povecanja ‘obima’) srama.
Kad mi medjusobno pokusavamo ‘posramiti’ jedni druge zbog ‘ispada’ zabludjelih predstavnika ljudskog roda … i to je dio tog mehanizma kontrole i razvoja. On je u modernom drustvu automatizovan, djeluje iz podsvijesti, mi smo vec usvojili neke ‘vrijednosti’ i prenosimo ih automatizovano. Mi mozda jedni drugima izgledamo necivilizovano, ali svi dokazujemo da smo usvojili neke nove poglede na svijet, i ovo je nas ‘proces daljnjeg civiliziranja’.
Elias takodje govori o ‘decivilizujucim ispadima’, da ih tako nazovem, koji se uvijek javljaju pod odredjenim okolnostima u drustvu - i, po mojoj interpretaciji, korespondira trenutku kada se desava neko ‘oslobodjenje od’ … odnosno kada se stvore uslovi za neku drustvenu promjenu. Tu se, naravno, ima raznih motiva - nama su najblizi oni kada se rastace zajednicka identifikacija i mijenja kontekst medjusobne ovisinosti medju ljudima, kada se nasprasno smanjuje pritisak na covjeka da suzbija svoju agresivnost, pa se razmase nasilje, kada, kako on to kaze, postaje prevalentno ‘fantaziranje’, odnosno, to se moze prevesti i kao mitologiziranje, itd..
Elias govori i o
drustvenom habitusu, odnosno kako nesto sto je zajednicki ‘potpis’ jednog drustva utice na razvoj pojedinca, i kako taj zajednicki ‘potpis’ postaje i individualni jer se usvaja automatski i na razini podsvijesti. Onda se razvoj desava u ‘razgovoru’ sa svim drustvenim faktorima. Znaci, ne moze se sad desiti da jedan izolovani zreli pojedinac promijeni citav svijet. Nema nekog “Deus ex machinae”. Razvoj se desava postepeno i u medjuzavisnosti i medjudjelovanju svega i svacega.
Razni teoreticari su pisali i o sociokulturnom genotipu odredjenih grupa. Pa se, na primjer, u slucaju Rusije, dosta pisalo o postojanosti sociokulturnog genotipa autoritarnosti, masovnih zrtava, masovnih progona i nasilja koji se u istom ili vrlo slicnom obliku moze pronaci i u carskoj, i u socijalistickoj i u Putinovoj Rusiji. Dakle, mijenjaju se samo ‘etikete’, a car se pretvara u generalnog sekretara partije i generalni sekretar u predsjednika. Znaci, onako kako je Peter Veliki znao brutalno odjednom pogubiti 2000 ljudi zbog zavjere protiv sebe i carstva i dalje se pojavljuje kao legitimna politicka metoda u ruskom drustvu i kasnije, a “otac” nacije se uvijek ponasa isto prema drustvu, kao i drustvo prema njemu. Pa, je promjena ‘kozmeticka’, a, i opet, u skladu sa Frommovom teorijom.
Meni su licno sociologija i socijalna psihologija dale neke odgovore.
Dakle, razvoj je postepen, vidljiv i moguc. Izvinjavam se na eseju. Kome se ne cita, nadam se da je preskocio.
