kuli1961 wrote: ↑22/06/2025 23:15
Ode ova polemika u bestragiju.
Pomiješane su najmanje dvije različite situacije: a) pokrivanje (potpuno ili djelimično) žena u islamu kao sfera javnog života i b) isticanje vjerskih simbola obilježja (hidžab, križ, krst) u vršenju javne funkcije.
Pogotovo pitanje da li je diskriminrajuće ne dozvoliti vršenje javne funkcije ako on/na ne želi da se tokom obavljanja tih poslova odrekne svojih vjerskih simbola. Dikriminacija nije apsolutnog karaktera, ona postoji samo ako se dva lica u identičnoj situaciji različito tretiraju.
Nikako se ne mogu saglasiti sa forumašem @HelaS oko njegovog shvatanja odredaba Z o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH iz 2004. godine. Zaista ne znam na osnovu čega je zaključio: "Očitovanje njene vjere je i dolazak i boravak na radnom mjestu odjevena vjerskim obilježjima, poput marame na glavi, ili šta već nosi, što podrazumijeva i radno "budžetsko" mjesto."
Kako ja shvatam taj zakon, očita podloga za izradu tog zakona je bio član 9 ECHR i bogata jurisprudencija ECtHR. Zakon, samo po sebi, nije neka pamet, ništa novo.
Javno ispoljavanje svoje vjere- da, ali gdje? Javni prostor nije javna služba, Nemojmo miješati babe i žabe. Prema slovu i duhu tog zakona- vidjeti npr. član 7. -nema isticanja vjerskih simbola u prostorijama javne vlasti. Sasvim jasno, država nam je, makara na papiru (Ustavi) sekularna. U stvarnom zivotu, nije.
Pošto nam Ustavi definišu da su nam država i entiteti sekularni, meni lično bi bilo vrlo neugodno i ne bih imao ni minimum povjerenja u službenu osobu koja ističe svoje vjerske simbole na svom radnom mjestu, ili da na zidu visi istaknuta zastava ili drugo obilježje neke, bilo koje konfesije. Dakle, šta i kako se sudija, policajac, službeno lice organa uprave ponaša i radi u svom privatnom vremenu- baš me briga. Ali dok vodi postupak, sudi, šta li već- nema religije. Zašto- iz najmanje dva razloga- jedan je što nisam religiozan, a drugi što to Ustavi ne dozvoljavaju.
Zato, smatram da se nijednoj osobi, bilo koj religije, ne može dozvoliti da vrši bilo koju javnu funkciju a da ističe svoju vjersku pripadnost.
Pokrivanje žene u islamu-nisam znalac, ali mi se čini da bi se taj čin mogao makar pokušati objasniti na način da je to djevojčici postalo prirodno "jer je od malena tako vidjela od svoje majke, nane", pa poslije joj postalo neizostavni, prirodni dio života ili ako se radi o tome da žena u nekom zrelijem dobu (20.te, 30-te itd), dakle, ipak neki stepen zrelosti, postane vjernica i prihvati taj kanon, pravilo. Kako god bilo, poštujem to, ali bez obzira na sve i dalje, kao što sam neki dan napisao, smatram da se pokrivanjem žene, oduzima joj se ključno što neku osobu čini ljudksim bićem, a to je ravnopravnost. Iz ljudskog bića, ona postaje predmetom, svojinom.
Ne sporim, nositi hidzab jeste ljudsko pravo, ali isključivo kao dio sfere privatnog života, ali nije i ne može biti dominantno u zemlji gdje Ustav kaze- sekularizam. Dakle, ograničenog je karaktera.
O odnosu države i religije/crkve/vjerske zajednice- sta država može i sta ne smije i obratno-vidjeti npr. član 14 tog istog zakona. Dovoljno je jasno postavljena ta granica.
Nijedno ljudsko pravo nije apsolutnog karaktera. tj da se mora poštovati po svaku cijenu. Čak ni pravo na život nije apsolutno- vidjeti, npr. čl. 2 ECHR.
Vrlo pojednostavljeno rečeno- tvoje pravo/sloboda da se vjerski izražavaš je ograničeno mojim pravom/slobodom dato ne prihvatam, protivim se religiji.
Dakle, nositi hidžab, ok, nemam ništa protiv, ako to osoba želi ili mora, ali ne može u javnu službu. Isti mi je standard i za križ/krst.
Poštujem tvoje izlaganje, vidi se da ozbiljno razmatraš ovu temu, ali moram reći da imaš nekoliko ozbiljnih pogrešnih zaključaka, i pravno i činjenično.

Kaže UI.
Prvo, pravo na slobodu vjere po članu 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima ne odnosi se samo na privatnu sferu, kako ti tvrdiš. Sam tekst jasno kaže da čovjek ima pravo da svoju vjeru ispoljava i javno i privatno, sam ili sa drugima, uključujući kroz odjeću, simbole, običaje i uvjerenja. To znači da nošenje hidžaba, križa i slično nije automatski kršenje sekularnosti, već je dio osnovnih ljudskih prava.
Drugo, kad kažeš da nijednoj osobi koja nosi vjerska obilježja ne može biti dozvoljeno da vrši javnu funkciju, to nije pravno utemeljeno, niti u našem zakonu, niti u međunarodnim standardima. U BiH ne postoji zakon koji zabranjuje osobi u javnoj službi da nosi maramu, križ ili bilo koji drugi simbol, sve dok ta osoba profesionalno obavlja svoj posao i ne nameće svoja uvjerenja drugima.
Čak ni Zakon o slobodi vjere u BiH ne govori to što ti tvrdiš. Član 7 koji spominješ odnosi se na odvojenost vjerskih zajednica od države, ne na zabranu izražavanja vjere pojedincu. Dakle, ako žena radi u školi ili na šalteru općine i nosi maramu, to nije suprotno ni zakonu, ni ustavu.
Treće, Evropski sud za ljudska prava je već razmatrao baš ovakve slučajeve. U presudi Eweida protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2013. godine, sud je presudio u korist žene koja je bila suspendovana jer je na poslu nosila lančić s križem, i zaključio da je povrijeđeno njeno pravo na slobodu vjere. Isto tako, u predmetu Lautsi protiv Italije iz 2011, Sud nije naložio uklanjanje križeva iz učionica, jer je zaključio da to ne predstavlja automatsku povredu prava nevjernika. Drugim riječima, pravo vjernika na ispoljavanje vjere nije ništa manje vrijedno od prava nevjernika da je ne prihvata.
I još, kad zabraniš „sve simbole“, a znaš da se to u praksi najčešće pogađa muslimanke koje nose hidžab, onda to jeste posredna diskriminacija, jer pravilo „jednako za sve“ zapravo najviše pogađa jednu grupu. To je potvrđeno i u slučajevima kao što su Achbita protiv Belgije iz 2017. i Bougnaoui protiv Francuske iz 2018, gdje je Sud rekao da država može postaviti neka ograničenja, ali samo ako su nužna, zakonita i proporcionalna, a ne proizvoljna ili generalna.
I na kraju, kad tvrdiš da pokrivanjem žene „oduzimaš ono što je čini ljudskim bićem, ravnopravnost“, to je stvar tvog ličnog osjećaja, ali nije objektivna istina. Ogroman broj žena širom svijeta svjesno i slobodno bira da se pokrije, ne zbog prisile, nego iz uvjerenja. Nemaš pravo da im oduzmeš subjektivitet tako što ćeš im reći da ne znaju šta rade.
Ravnopravnost ne znači da svi izgledaju isto, već da svi imaju jednako pravo da žive po svom uvjerenju, dok ne ugrožavaju drugog. Ako neka žena nosi hidžab, dok profesionalno i odgovorno obavlja svoj posao, tu zaista nema ničeg spornog. U suštini, ono što ti tražiš jeste da se neko odrekne jednog prava, vjerskog izražavanja, da bi imao drugo, pravo na rad. A to, složit ćeš se, nije ravnoteža prava, to je jednostavno isključenje.