Forum Klix.ba

SkyLimit wrote:Poznata stara narodna pjesma iz sprečanske doline "Kad Ibro pođe Zemlju da brani" koju je Nedžad Ibrišimović nazivao "drugom Hasanaginicom" je veoma lijepo obrađena u ovom članku

http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-cont ... g35-16.pdf

Tekst pjesme:

Kad Ibro pođe zemlju da brani,
ko li će tebe majko da hrani?
Nek te hrane mile seje, 
ne pogledaj majko mene,
neću se vratit’, borbu napustit’

Vrati se Ibro, žito je zrelo..
Neka, neka, nek je zrelo, 
neka žito bere selo,
neću se vratit’, borbu napustit’

Vrati se Ibro, djete ti plače..
Neka, neka, neka plače, 
nek ga majka ljulja jače,
neću se vratit’, borbu napustit’

Vrati se Ibro, sestra te klete..
Neka, neka, neka klete,
oko mene kugle lete,
neću se vratit’, borbu napustit

Vrati se Ibro, draga te voli..
Neka, neka, kad me voli,
nek se za me Bogu moli,
neću se vratit’, borbu napustit’






Međutim, jedna stvar me je oduvijek kopkala: Možemo li odgonetnuti o kojoj "Zemlji" i o kojem ratu se govori o ovoj pjesmi, s obzirom da se to u njoj nigdje eksplicitno ne navodi?

direstraits0078 wrote:Nikola Koljević i gospodin, u istoj rečenici.

Woody wrote:

direstraits0078 wrote:Nikola Koljević i gospodin, u istoj rečenici.

Ne samo gospodin, već i demokratski izabran (znači i od strane tadašnjih Muslimana, današnjih Bošnjaka i tadašnjih i sadašnjih Hrvata) član predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda. Za razliku od Mirka Pejanovića i Tatjane Ljujić-Mijatović. Jebi ga komandante...

U svoj burnoj istoriji ova ustanova je samo nekoliko puta odstupila od svog naučno-istraživačkog žanra i u svome Glasniku objavljivala nekrologe preminulim vladarima. Nakon Marsejskog atentata, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u svom izdanju za 1934. godinu, sveska 1, posvećuje nekrolog kralju Aleksandru.

Nakon opisa prolaska kraljevog kovčega kroz “hrvatske i srpske krajeve naše države” i reakcija ucviljenog naroda, u zadnjem dijelu nekrologa autor se dotakao kraljevih zasluga za muzeje i muzejsku struku u Jugoslaviji, a na samom kraju se spominju dvije posjete sa početka teksta. O tim posjetama je revnosno izvještavala beogradska štampa, a svakako je zanimljivo pogledati iz današnje vizure odnos tadašnjeg Sarajeva prema kraljevskoj porodici i srpskoj vojci.

Put Regenta Aleksandra kroz Bosnu predstavlja jednu neprekidnu saradnju, silnu manifestaciju narodne zahvalnosti i ljubavi. Na celom putu ka Sarajevu, počevši od Maglaja, pa preko Zavidovića, Žebče i Zenice oduševljeno stanovništvo činilo je špalir manifestujuću ljubav i odanost svome oslobodiocu. U svima tim stanicama Prestolonaslednika su pozdravljala izaslanstva a devojke među kojima je bilo i muslimanki predavale su mu kite cveća. Naročito je bio sjajan doček u Zenici, gdje se bilo skupilo preko 3000 seljaka iz okolnih sela. Tu je Regenta pozdravio Osman Mutavdžić a hrvatsko pevačko društvo „Zvečaj“ otpevalo je sve tri himne piše Politika u svom izdanju za 20.09.1920. godine.

U Sarajevu se međutim celoga dana grozničavo pripremalo za doček velikoga gosta. Cela je varoš dobila svečan oblik. Svuda se videlo zelenilo i cveće, a narodne zastave lepršale su se po domovima sviju ulica. Još odmah posle podne počele su se sakupljati silne mase sveta pred provizornom železničkom stanicom. Jedno za drugim stizala su društva i korporacije koje su zauzimale mesto sve do Marijinog Dvora. Bio je veliki broj izaslanika seljaka iz cele Bosne i Hercegovine, u živopisnom narodnom odelu. Svi su oni pohitali da dočekaju svoga oslobodioca i prisustvuju ovom istorijskom času kada Regent stupa u Sarajevo- srce Bosne i Hercegovine. To nije bilo obično oduševljenje već ispovest vekovima sanjane sreće i izraz žarkog oduševljenja posle svih stradanja…

Vojna muzika svirala je narodnu himnu. On se prvo rukovao sa predsednikom bosanske vlade g. dr. M. Srškićem, koji ga je pozdravio dobrodošlicom, pa se potom pozdravio sa svima prisutnim velikodostojnicima. Zatim je Regent ušao u luksuzno okićen i ukrašen paviljon, u kojem su bili sakupljeni najviđeniji građani Sarajeva.

Tom prilikom predsednik opštine g. Aristid Petrović držao je ovaj govor: „Dopustite mi da kao predsednik opštine glavnoga grada oslobođene Bosne i Hercegovine pozdravim Vaše Kraljevsko Visočanstvo i podnesem po našem običaju hleb i so i da Vam u ime blagorodnog Sarajeva uzviknem: Dobro nam došao, viteški sine velikog našeg kralja oslobodioca! Dobro nam došao junački vojvoda nepobedne srpske armije“. Gospođa Razija Kapetanović predala je Regentu hleb i so na poslužavniku.

Ovaj govor Petrovića je objavljen u beogradskoj Politici dok Vreme navodi sljedeće dijelove njegovog govora: ” U istoriji grada Sarajeva dva dana biće upisana zlatnim slovima: 06. novembar 1918. kad nam stiže herojska srpska vojska i današnji dan gde nam Bog dade da vidimo u punom kraljevskom sjaju Vaše Kraljevsko Visočanstvo, junačkog sina našeg Kralja osloboditelja. Čekali smo pet vijekova na ovaj veliki dan, čekali i Boga molili. Evo Bog se smilovao te ga dočekasmo”.

U nastavku se regent moli da prenese ocu da mu je “Sarajevo nepokolebljivo verno i odano i blagodarno i da će ga večno slaviti kao svog osloboditelja”.

Sljedeći dan posjete je počeo sa obilaskom bogomolja, pravoslavne crkve, katoličke crkve, te Gazi-Husrefbegove džamije i jervejskog hrama. Nakon toga je uslijedio prijem delegacija, a zanimljivo je spomenuti da mu je tom prilikom grupa sarajevskih građana uručila album Sarajeva sa 36 slika, sarajevskih motiva. Slike su bile umjetnički radovi devetorice najboljih bosanskih slikara. Svaki od njih izradio je po četiri akvarela. Između ostalih primio je deputaciju od 1000 seljaka iz Bosne i Hercegovine. Njihov predstavnik Rista Popović držao je vrlo lep govor.

Nakon svečanog ručka regent je bio taj koji je održao nadahnuti govor:

“Bosna i Hercegovina bile su uvek drage zemlje srcu našeg naroda. Od kada se za nas zna, mi braću iz ovih krajeva nismo delili od ostalih naših plemena. Kako bi moglo biti drugačije? Prvi pismen spomenik narodnim slovom koji se do sada sačuvan našao, delo je srodnika Nemanje i Kulina- bana. Zar bi se drugačije moglo odbraniti počivanje Svetog Save u Mileševu? Je li Kralj Tvrtko želeo da produži politiku i slavu Nemanje kada se prilikom prvog krunisanja za kralja, opet u Mileševu pozvao na srodstvo s njime? Nisu li Bosna i Hercegovina u isto vreme vezivala dva naša plemena, Srbe i Hrvate, koji su se u ovim krajevima približili jedan drugome, naročito za vreme tuđinske azijatske vladavine, a već i pred ovom kad se Tvrtko 1390. godine proglasio hrvatskim kraljem”.

U nastavku, prestolonasljednik se osvrnuo na geografski položaj Bosne i Hercegovine i spoljne uticaje velikih sila tog vremena.

“Ali svi ti spoljni, tuđi tako jaki uticaji nisu bili u stanju odvojiti naše pretke od glavnog stabla našega naroda. Stoga ih vidimo da se dva puta na Kosovu sa ostalom braćom bore za narodnu nezavisnost, a već svima nam je u uspomeni ustanak od 1875. godine. To je bio prvi podstrek za narodno oslobođenje i ujedinjenje i da mi njemu, u velikoj meri imamo da zahvalimo što se u oslobođenom Sarajevu možemo sastati oko ove trpeze.”

Prenio je i pozdrav kralja Petra koji se “borio po krševima našim i za vašu slobodu, onako isto kako su se borili za nju i vaši velikani: Luka Vukalović, Don Ivan Musić, Husein- kapetan i Ali Paša Rizvan- Begović” , ali i upozorenje da se čuvaju međusobnog razdora.

“Ako idemo u razne hramove da se bogu molimo, nas je sve rodila i na grudima odgojila ista mati” zaključio je Karađorđević.

Prestolonaslednikov govor bio je pozdravljen burnim aplauzom, a muzika kraljeve garde odsvirala je narodnu himnu.

Na Regentov pozdrav predsjednik Pokrajinske vlade BiH Milan Srškić je otpozdravio:

“Celi narod Bosne i Hercegovine sa srcem punim sreće i radosti pozdravlja viteškog potomka velikog Karađorđa. Pozdravlja Belog Orla, kojega njegova Herceg Bosna vekovima čeka, presrećan, da je doživeo ovaj najveći dan, dan ostvarenja svojih zasetnih i stoletnih misli, dan svoje najveće slave i bezgranične radosti, kada ga u sredini slobodne, ponosne Bosne u Hercegovine odlikova svojom viskom Kraljevskom posjetom budući nosilac Prejasne Krune naše mile, mlade Krajevine svih Srba, Hrvata i Slovenaca.”

“Ovaj narod koji, kako puče prva puška Velikoga Vožda, Vožda za oslobođenje male i slavne Šumadije ispod tuđinskog jarma, ne prestade svojim brojnim ustancima, svojim srčanim i mučeničkim podvizima sarađivati sa ostalom braćom na velikom delu oslobođenja i ujedinjenja cijelog našeg troimenog naroda, ne može i neće nikada zaboraviti, da su oči i misli tih junačkih Šumadinaca vazda bile preko Drine, da je srce ovih velikih junaka, srce Srbije vazda kucalo za slobodom i sjedinjenjem podramljene i porobljene Bosne i Hercegovine. Ovaj narod, koji se sa ponosom sjeća i opjeva junaštva svoga Petra Mrkonjića, svestan je, da je slavna i narodna dinastija Karađorđevića personifikacija te velike i junačke duše Šumadinaca i simbol one ideje, za koju naša viteška srpska vojska proli potoke svoje plemenite krvi. Tu svoju odanost i privrženost prema dinastiji Krađorđevića i prema ideji, koje je ona bila i jeste vazda nosilac, naš narod nije zatajivao ni pred dušmanima ni u najgorim danima svoga robovanja” govorio je Srškić.

Posljednjeg dana u Sarajevu regent je prisustvovao reviji trupa na sarajevskom vježbalištu. Nakon toga primio je delegaciju iz Mostara koja je predala Regentu skupocjenu sablju, koju su Mostarci naročito za ovaj momenat spremili. Delegaciju su predvodili Smail-aga Ćemalović i Atanasije Šola, a prvobitno je bilo zamišljeno da sablju uruči lično Aleksa Šantić, ali je zbog bolesti bio spriječen. Oboljelom pjesniku regent je poslao sliku sa posvetom: “Aleksi Šantiću, pesniku prošlih patnji i budućih nada.”

Pre nego što će poći iz Sarajeva, prestolonasljednik je uputio narodu ove riječi:

„Sa kakvim sam osećajima došao u Sarajevo, rekao sam sinoć u zdravici. Znao sam da sam govorio od srca svih onih, koji istinski vole ovu zemlju. Ja sam istakao svoju želju da svi bratski rame uz rame prionu na zajedničkom narodnom delu. Odlazim iz Sarajeva očaran dočekom. U ljubavi, koju nam je narod još pri dolasku u Bosnu tako obilno pružio ja nalazim puno jemstva za vašu budućnost a posebice za budućnost Bosne i Hercegovine” opraštao se Aleksandar Karađorđević od Sarajeva u koje će se vratiti kao kralj, na Vaskrs 1925. godine.

Volja je Svevišnjeg Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu, te savezničkih vojski kucne radosni čas za sve Hrvate, katolike i muslimane. U ovom radosnom i velikom trenutnku za cjelokupni hrvatski narod, kada je osnovana samostalna i nezavisna Hrvatska Država na cijelom povijesnom teritoriju hrvatskom, kličem: ‘Neka Allah Svevišnji poživi Poglavnika! Neka Allah Svevišnji poživi njegova Opunomoćenika i sve ustaše! Neka živi samostalna i nezavisna Hrvatska Država i hrvatski narod, dok je svijeta i vijeka’”, pročitao je muftija Ismet Muftić na dan proglašnja Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. aprila 1941. pred Slavkom Kvaternikom, opunomoćenikom Ante Pavelića koji je u to vrijeme s grupom hrvatskih nacionalista boravio u Italiji čekajući povratak. Pavelić je još u svom prvom proglasu emitovanom preko Italijanskog radija pet dana prije proglašenja NDH, pozvao na ustanak “Hrvate, vojnike, katolike i muslimane”, a Kvaternik je na dan proglašenja uputio poseban proglas “hrvatskim muslimanima” u kojem je kazao kako “junačke Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države” pozvavši muslimane da “džamije i domove okite barjakom Allaha i milim hrvatskim trobojnicama.

Muslimanski vojnici u jugoslovenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i preuzmu vlast jer su od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji. Vlast u BiH preuzima muslimanski naročiti prijatelj Ante Pavelić koji vrši zavjet Oca domovine Dr Ante Starčevića koji je u Vama muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti”, kazao je Kvaternik u proglasu, a muftija Ismet Muftić mu istog dana pohrlio i pročitao poruku s početka teksta koja je poslije emitovana i na zagrebačkom radiju. Time je sebi obezbijedio mjesto u “Hrvatskom državnom vodstvu” u koje je simbolično ušao kao muslimanski predstavnik. Tih dana u Zagreb dolaze brojni dužnosnici JMO-a, među kojima i jedan od prvaka Organizacije, Alija Šuljak, koji je održao “patriotski govor” u kojem je iznio “nastojanja hrvatskog naroda za svojom slobodom i nezavisnošću”. Student Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, u ustaškom listu Hrvatski narod objavljuje članak u kojem najavljuje skori dolazak u BiH “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija” s kojom u Sarajevo stižu i “odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost”.

Woody wrote:Jah... da bi za 21 godinu (24.04.1941) Sarajevska priča glasila ovako:

....

Pa se ti seri (i na ovu) čast. A koliko je takvih časti bilo, nijedna guzica ne bi mogla israti