Hajde da pokusamo sa primjerom kojeg, evolucijski psiholozi i neurobiolozi, cesto koriste u svojim knjigama i clancima:
Slucaj A:
Na sinama se nalazi pet vama nepoznatih osoba koje ce poginuti ukoliko voz, koji ide prema njima, ne skrene. Jedini nacin da ih spasite jeste da pritisnete dugme i preusmjerite voz na druge sine, gdje se nalazi jedna osoba, koja ce u tom slucaju poginuti. Dakle jedna ili pet?
Ako se ne razlikujete od vecine ljudi, vas odgovor u ovom slucaju je da cete skrenuti voz.
Slucaj B:
Scenario je isti, ali ovdje nema skretanja i druge osobe. Mozete ih spasiti tako sto cete gurnuti osobu koja stoji ispred vas na sine. Mislim da ovdje nema potrebe da raspravljamo tvrdeci kako cemo skociti da spasimo nama nepoznate ljude, jer sigurno je da samo mali broj, ako i taj, je spreman preuzeti takvu vrstu zrtvovanja i ne predstavljaju reprezentativan uzorak nase vrste. Dakle, hocete li gurnuti stranca da spasite ljude na sinama?
U ovom slucaju vecina odgovara sa
Ne.
Dzosua Grin neuropsihog, nekada filozof, sa Harvarda smatra da rezultate objasnjava to sto je prvi slucaj neosobna dilema - pritisnes dugme i nemas osobni kontakt. Drugi je po svemu sudeci osobna dilema, jer zahtjeva da gurnete stranca. On smatra da se rezultati mogu objasniti sa aspekta evolucije. Nasi preci su zivjeli u malim grupama u svom okruzenju ciji su se clanovi poznavali dobro i koji su dileme rjesavali na osobnom nivou. Drugim rijecima evolucijom su se trebali utisnuti emocionalni odgovori i intuitivne reakcije na osobne moralne dileme, kao sto je slucaj B sa negativnim odgovorom. Grin je takodjer koristeci se metodom fMRI (
http://en.wikipedia.org/wiki/Functional ... ce_imaging) pokazao da dijelovi mozga, koji se aktiviraju pri donosenju odluke za slucaju B, su oni koji se povezuju sa emocijama i socijalnom kognicijom. Neosobne dileme, kao slucaj A, su nesto sto nije bilo prisutno u ondasnjem okruzenju. Suocen sa neosobnom dilemom, mozak nema
default reakciju i mora da se osloni na svijesno racionalno razmisljanje. Ovdje je fMRI pokazao da se pri donosenju odluke aktiviraju dijelovi mozga povezani sa rjesavanjem problema i apstraktnim razmisljanjem.
Drugi naucnik, Mark Hauzer, smatra da postoje i druge varijable koje moraju biti uzete u obzir. Rezultati se prema njemu mogu protumaciti kroz filozofske principe, odnosno da je dopustivo učiniti povredu, kao nusprodukt, u pokusaju da se ucini vece dobro, ali ne i koristiti je kao sredstvo da se ono postigne - sto znaci da sredstva ne opravdavaju ciljeve.
Majkl Gazaniga, jedan od vodecih svjetksih neurologa, u svojo knjizi
Covjek: Sta ljudsku svijest cini jedinstvenom kaze da bi se zakljucak istrazivanja mogao sumirati u sljedece: pritisak dugmeta kod slucaja A je emocionalno neutralan, niti dobar niti los. Stoga ne dobivamo niakakvu pomoc od nase intuicije i emocija - razmiljamo o rjesavanju dileme racionalno. Bolje da pogine jedna nego pet osoba. U slucaju druge dileme, gurnuti osobu kako bi spasili druge nije emocionalno neutralno (
Ne cini to, osjecat ces se lose.). Cak i da ste osoba koja skokom moze spasiti nepoznate ljude sansa da cete to uraditi je zanemariva.
Da cujemo sad kako dualisti rjesavaju ovu dilemu? Sta je sa onom da je mozak u sluzbi nasoj svijesti? Koliko nasih odluka, koje drzimo moralnima i busamo se u prsa, nema nikakve veze sa nasom svijescu i racionalnoscu, jer se izvode iz nase intuicije, emocija i socijalnih instikata (npr. gadjenje prema incestu). Koliko je tacan mit kako je sve podredjeno nasoj svijesti i kako je ona zasluzna za odlucivanje i nase moralne akcije. Koliko smo zapravo racionalni, sjetite se slucaja B?