#7876 Re: Na cemu ateisti baziraju svoj svjetonazor?
Posted: 21/02/2015 15:01
Jos malo sa predavanja.
U maloazijskoj Joniji to dovodi do kritičke kozmologije, do kritičkih spekulativnih teorija o arhitekturi zgrade svijeta i time do prirodne znanosti, do potrage za istinitim objašnjenjem prirodnih pojava. Može se reći da prirodna znanost nastaje zahvaljujući utjecaju racionalnog i kritičkog stava prema mitskom objašnjavanju prirode. Kada govorim o racionalnoj kritici,
mislim na kritiku sa stajališta istine: sa stajališta pitanja »Je li to istina?« i »Može li to biti istina?«. Pristupivši mitskim objašnjenjima prirodnih pojava pomoću pitanja o istini, Grci su stvorili teorije koje su dovele do početka prirodnih znanosti. A pristupivši pomoću pitanja o istini mitskim izvješćima o prošlosti, udarili su temelje povijesne znanosti. No Herodot, koji se s pravom naziva ocem historiografije, bio je više od prethodnika povijesne znanosti. On je bio taj koji je otkrio kritički, prosvjetiteljski karakter sudara kultura, napose grčke, egipatske i medsko-perzijske.
Htio bih ovdje navesti jednu anegdotu iz Herodotova povijesnog djela koja je zapravo pripovijest o ratnom i kulturnom sudaru Grka sa stanovnicima Bliskog istoka, napose s Perzijancima. U toj anegdoti pokazuje Herodot pomoću ekstremnog i pomalo jezivog primjera da razuman čovjek mora naučiti da se u pitanje može dovesti i ono što se njemu čini
posve samorazumljivim.
Herodot piše (III, 38): »U doba svoje vladavine pozvao je Darije jedanput Grke koji su bili kod njega i zapitao ih po koju bi cijenu bili spremni pojesti svoje očeve nakon njihove smrti. Oni su odgovorili da ih ništa, ama baš ništa ne bi moglo na to navesti. Zatim je Darije pozvao Kalaćane, indijski narod koji je običavao jesti svoje pretke, i zapitao ih u nazočnosti Grka,
kojima je bio dodijeljen tumač, po koju bi cijenu pristali na to da svoje mrtve očeve spale. Užasnuti, oni su glasno kriknuli i zamolili ga da takvo svetogrđe ni ne spominje. Tako je to u svijetu.«
Herodot je tu anegdotu ispričao svojim grčkim suvremenicima ne samo s namjerom da ih nauči da poštuju tuđe običaje nego i s namjerom da u njih razvije sposobnost da se kritički odnose prema stvarima koje im se čine samorazumljivima. Jasno je da je on sam mnogo naučio zahvaljujući takvim kulturnim konfrontacijama; i to je htio podijeliti sa svojim
čitateljem. Fascinirala ga je sličnost i suprotnost običaja i baštinjenih mitova. Moja je hipoteza, moje nagađanje, da su baš te suprotnosti dovele do onog kritičko-racionalnog stava koji je za Herodotovu generaciju i one nakon nje postao presudno važan i koji je, pretpostavljam, naposljetku tako presudno utjecao na europsku kulturu – razumije se, zajedno s mnogim drugim važnim utjecajima.

