toska wrote: ↑29/01/2026 15:38
Hakiz wrote: ↑29/01/2026 15:22
Opet ja.
Problem je u dogmi.
Prije 500 godina su ljudi razmišljali o nastanku Svemira, dakle o početnim uslovima. I bili su sigurni da znaju kako je nastao, to jeste da znaju početne uslove.
A onda smo otkrili Big Bang. Pa sada mi mislimo da znamo početne uslove. Ne možemo griješiti kao i oni prije 500 godina? Nema šanse.
Zakoni. Pa, kada su ljudi prije 500 godina govorili da se Sunce ne okreće oko Zemlje, nego se Zemlja okreće oko Sunca, završavali su na lomači. Jer, bilo smo tako sigurni u zakone koje smo tada smatrali tačnim. Naravno, danas sve znamo, nema šanse da griješimo. Ma, ima šanse ali je vjerovatnoća 0,00000000000000000000000...1 %. Naravno.
Dogma.
Tako da danas smišljamo komplikovane modele da potvrdimo ono šta znamo isto kao što su prije 500 godina izmišljali komplikovane orbite planeta da potvrde šta su znali, da se Sunce okreće oko Zemlje. Izgleda da je znanje, sam koncept znanja, poprilično upitno. To da je upitno šta znamo i da li možemo uopšte biti sigurni da išta možemo zaista znati kaže grana epistemologije koja se zove skepticizam, ali, kao što rekoh, to je komplikovano za mene, ja to ne razumijem.
Valjda ću se moći suzdržati daljih upada, izvinite.
Ne griješiš ti nigdje već nije ista tema.
Nije bitno koji su bili početni uslovi, neka nije bilo ni BB, nešto drugo, opet bi klasična fizika rekla isto, a to je da je sve određeno već u samom početku (ako ga je uopšte bilo) i sve dalje je predvidljiva posljedica za onog ko bi znao svaku početnu pojedinost. Uzrok->posljedica.
Samo što to nema nikakav značaj. Za onoga ko bi znao svaku pojedinost. Samo što niko ne zna svaku pojedinost. Kao što rekoh, mi možemo danas biti sigurni da znamo početne uslove, a ispostavi se da je postojalo još nešta za šta nismo znali, neki početni uslov koji naprosto još nismo otkrili. Tako da reći da za iste početne uslove pod istim djelovanjem zakon, da obavezno mora doći do istog rezultata, zapravo, aspolutno ništa ne znači. Nastranu to što ako kažemo da se u početnim uslovima nalazi sve šta vodi ka rezultatu, onda to nisu početni uslovi. To je sveukupnost događaja, ne (samo) početni uslovi. Zato sam i postavio pitanje, kada je kraj početnih uslova, do kada u toku nekog događaja možemo gledati početne uslove? Ako na neki početni uslov djeluje neki zakon, da li je to i dalje početni uslov ili više nije?
Bio je Big Bang, počeli su se sudarati atomi po nekim zakonima, na primjer gravitacije koja je atome privlačila jedne drugima, kao i drugim. Da li je postojala neka već planirana predispozicija da se obavezno moraju sudariti dva atoma vodika i jedan kisika pa da nastane voda? Da se upravo ta dva atoma vežu međusobno je bilo predodređeno početnim uslovima i zakonima? Nije se moglo desiti da se sudaranjem atoma, baš ta dva atoma u kombinaciji 2+1 ne vežu? Ono, tokom sudaranja će se sigurno vezati u mnogim kombinacijama, pa i u 2+1. Nije se moglo desiti da se nikada, ili barem tako rijetko da je statistički zanemarljivo, vežu u kombinaciji 2+1? Zatim, voda koja je nastala tim vezivanjem da dođe na planetu koja je na tako povoljnoj udaljenosti od Sunca pa će tako stvoriti život, to je planirano početnim uslovima? Ne dođe na neku planetu na kojoj neće stvoriti život, ili ne "zaplovi" Svemirom ne padnuvši ni na jednu planetu? Kažu da je voda došla padanjem asteroida na Zemlju. Jupiter, Saturn, planete su čija gravitacija je jača, ali je početni uslov podesio da njihova gravitacija ne može "oteti" tu vodu Zemlji? Planirano je baš da Zemlja dobije vodu i stvori život?
Reći kako se to desilo to je dokaz da se nije moglo dogoditi da se ne desi, dakle, moralo se desiti baš tako i nikako drugačije, to, takođe, ništa ne znači. To nije objašnjenje, niti dokaz. To je samo konstatovanje da se desilo, ali ne odgovara na pitanje kako i zašto i da li je moralo baš tako.
OK, neka je bilo tako. Onda logično pitanje pitanje: Ko je to tako planirao? Ko je tako podesio početne uslove? Bog? Slučaj? To bi značilo da ne nešta planiralo Big Bang. I tako fizika postaje religija, potvrđuje postojanje više sile, kreatora. Ja ne bih rekao da je tako, ali šta ja znam.
Izjava da djelovanjem istih zakona na iste početne uslove dobijamo isti rezultat zvuči pametno, ali ništa, u suštini, ne znači. Farbanjem istog drveta uvijek bijelom bojom ofarbaćemo to drvo u bijelu boju. Naravno da hoćemo. I farbamo mi tako svaki dan isto drevo istom bijelom bojom, ali jedan dan padne kiša na tek ofarbano drvo koja učini da bijela boja posivi. Pa rezultat bude siva boja drveta. Eh, ta kiša je šta, početni uslov? Sada odjednom više bijela boja i vrsta drveta nisu početni uslovi, promijenjeni su, sada je i kiša početni uslov. Ja bih rekao da kiša nije početni uslov, da je varijabla. Ali, kako će to narušiti našu dogmu da isti početni uslovi pod istim zakonima daju uvijek isti rezultat, a ne smijemo dozvoliti da nismo u pravu, napravićemo akrobaciju pa ćemo i kišu uvrstiti u početne uslove. I tako, kada god nam se nešta ne svidi, mijenjat ćemo početne uslove da se prilagodimo i rezultatu koji tvrdimo da će biti i pravilu zbog kojeg tvrdimo da će se baš taj rezultat desiti. Kao kada poslije ili u toku fudbalske utkamice mijenjamo fudbalska pravila da obezbijedimo pobjedu tima koji želimo da pobijedi. Ili kao kada smo izmišljali komplikovanu matematiku za orbitiranje planeta da bismo potvrdili dogmu da se Sunce okreće oko Zemlje. Jer smo znali, bili ubijeđeni, sa vjerovatnoćom greške od 0,000000000000000000000000000000000000000000...1 %, da se Sunce okreće oko Zemlje.
, ništa novo.