Postoji generacija ljudi kojoj je rečeno da se bore za multietničku, multinacionalnu, multikulturnu, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Ostali su tu, neki s puškom u ruci, neki na radnoj obavezi, neki ranjeni, neki živi, a neki pod zemljom.daddy-kool wrote:Postoji generacija ljudi koja je stasala u SFRJ kojima je mladost prekinuta i oduzeta, i ostaje žal kako je nekada bilo bolje. Sve ovo poslije im je bezveze i strano. Poenta je da nije bilo bolje ni u SFRJ i rat se nije mogao izbjeći. A samosažalijevanje je jedna od najgorih emocija.Mister Yes wrote:Sa druge teme ali izvrstan post:
Banksy wrote: Sve je tako i sve je tačno.
Na koncu ostaje samo žal za onima koji su '92. - '95. ni za što i ni za koga i bukvalno ostali bez glave i za njihovim familijama koje ih i danas oplakuju, žal za nama i našom mladošću koja u tom trenutku nije znala prepoznati da smo prodati i prije nego je počelo i da su naše žrtve od početka uzaludne, od starta osuđene na propast, žal što smo brutalno iskorišteni drugima poslužili kao štit i argument za halapljivo bogaćenje, žal što nismo pažljivije čitali Krležu i slične koji su ono što smo prošli nekidan još davno opisali i prepričali, sve predviđajući u detalj ono što će nam se zbiti i kako će završiti, žal što smo bili beznadežno glupi i naivni, žal jer ovo kako ide danas, ne može i neće izaći na dobro, a mi smo kratkovido svoje egzistencije i sudbine vezali za ovo, samo žal i ništa drugo ...
I onda su se jednog jutra probudili pa vidjeli da su izdani i prevareni, da nije bilo namjere da Bosna ikada bude takva, da su bili dio jedne od tri priče, svrstani u jedan tor, iskorišteni, potrošeni i prevareni, osiromašeni i raspamećeni, a pored njih zdravi i sretni oni s ''vrećom za mog Bakira''. I lako ćemo za nas koji smo tu, još mrdamo, s manjim ili većim posljedicama i traumama, otiđi familijima onih ubijenih i prognanih, pa im objasni danas za šta, za koga i za čije interese su se ono borili i i izginuli od '92. do '95.
