Great Cornholio wrote:El_comadante wrote:
pa IVZ je tu zemlju iskoristila u svoje svrhe kao npr. gradnje đamija, mekteba, medresa i mnogih drugih sadržaja. a nekako mi je to malo čudno da poklenjenu zemlju nastaviš poklanjati... nešto mi tu neštima.
Pa zar treba 4.000.000 dunuma za džamije,mejtefe i medrese, da to nije malo previše zemlje za te potrebe.
Ne bi bilo čudno da poklanjaju zemlju onima koji je nemaju a hoće da je obrađuju i tako da zarade za život, to bi bilo dobro djelo ( mislim da bi i ALLah to volio), pogotovo što je ta zemlja oteta od naroda i data saradnicima okupatora, jer begovi i age su bili baš to, saradnici okupatora. Ali nekako se stiče dojam, da IZ BiH osmanlije ne smatra okupatorima, jer jednom prilikom čuh kako mostarski muftija ( ne znam mu ime) reče "Šta oni hoće, mi smo ovdje vladali 500 godina" .Dodaj i onu reisovu "Kome ba mi da se prilagođavamo, nek se oni mnama prilagođavaju" i onu "Turska je naša mati", i eto ti razloga za sumnju u dobre namjere IZ

Da bi govorio o tim stvarima, potrebno je poznavati i historiju Osmanskog Carstva, a posebno uređenje i sistem...Ono što si ti upravo naveo je izjednačavanje timara sa vakufima, što je greška...Kada je u pitanju agrarno uređenje u Bosni, uvedeno je klasično osmansko uređenje tj. timarski sistem...Naziv ovog oblika potiče od perzijske riječi timar, što znači "čišćenje i uredno hranjenje konja"...Porijeklo timarskog sistema je od perzijskih, seldžučkih i bizantskih ustanova...Ovim sistemom određena je cjelokupna finansijska, socijalna i agrarna politika. Sistem je bio uvjetovan potrebom da se velika carska vojska izdržava i održava na osnovama naturalne privrede. U timarskom sistemu imamo tri vrste posjeda i to: timari, zijameti i hasovi. Timar je bio u vojnoj funkciji i dodjeljivano je za vršenje vojničke službe. Zijameti su obično dodjeljivani sandžak-bezima i drugim državnim činovnicima. Hasovi su dodjeljivani beglerbezima i upravnicima većih sandžaka...Taj sistem se uspostavio da bi se zavela potpuna državna kontrola nad obradivom zemljom. Sva obradiva seoska zemlja proglašena je mirijom, carskom zemljom. Izuzetci su bili mulkovi, privatno vlasništvo i
vakufi. Oko 87 % cjelokupne obradive zemlje je za vrijeme Sulejmana I pretvoreno u režim mirije. Kao i u feudalizmu i u timarskom sistemu, vladao je princip podjeljenog vlasništva i to na seljake, spahije, sultan ili država. Sultan je imao pravo da dodjeljuje i oduzima po volji i procjeni političkih potreba državnu zemlju. Spahija je dobio zemlju i ovlaštenje da prikuplja prihode. Prema tome spahija se može nazvati zemljoposjednikom. Spahija je ponekad umjesto oraće zemlje dobijao vinograde i voćnjake.
U timarskom sistemu seljak je obrađivao zemlju...Zakup se prenosio sa oca na sina. On je imao pravo da trajno obrađuje zemlju uz pojačanje dažbine. Ukoliko seljak ne obavi svoje obaveze mogao je biti otjeran od spahije. Dobio bi dovoljno veliki zemljišni posjed da može da prehrani porodicu i ti posjedi zvali su se čitluci i to samo muslimanski. Kršćanski posjedi su se zvali baštine. Kršćani su godišnje plaćali su spahiji
22 akče, dok muslimani
25 akči.
U 15. st. bio je manjak radne snage pa dolazi do sukoba između timarlija. Ukoliko seljak pobjegne u grad i počne se baviti zanatstvom, spahija ga nemože više vratiti ni sudskim postupkom. U 16. st. dolazi do ubrzane urbanizacije i procesa prihvatanja islama, pa se seljacima više ne zabranjuje da odlaze u gradove već se to od njih zahtjeva. Porezi i dažbine su bile podijeljene u dvije vrste. U prvu vrstu spadaju one fiskalne obaveze koje su određene šerijatom, a u drugu one koje su određene državom. Fiskalne obaveze bile su zemljišni porez i glavarina, obje obaveze su nazvane zajedničkim imenom harač. Iznosi harača bili su stalno u porastu, što je nailazilo na otpor i izazvalo brojne nemire i opće nezadovoljstvo. Svi porezi nazivani su jednim imenom resumi urfije. Tu spadaju porezi na stoku, razne trgovačke takse i takse od državnih monopola. Državni monopoli su bili so, riža, vosak, svijeće, safun, drvna građa, rudnici. 1485. godine bilo je 269 spahijskih timara, od toga je bilo 35 kršćanskih prema popisu Bosanskog sandžaka.
U Hercegovačkom sandžaku 1476.-1477. godine postajalo je 52 spahijska timara a samo 14 kršćanskih. Broj kršćana spahija smanjuje se kao što vidimo iz cifara. Razlog tome jeste da većina kršćana prelazi na islam. Znatan broj vlaha prelazi sa stočarstva na zemljoradnju. Vlasi se uglavnom doseljavaju iz Crne Gore i Dalmacije...U Bosni je opstao znatan broj spahija u vidu čitluk sahibija, ali sve do tanzimata (reforme) kojim je u carstvu konačno i formalno ukinuta spahijska organizacija...
Vakufi:
Kada je u pitanju institucija vakufa, možemo reći da je vakuf islamska zadužbina, nastala kao rezultat, čovječijeg odziva na Allahov, dž.š., poziv da se čini dobročinstvo, i da jedni drugima pomažemo u dobročinstvu i čestitosti...Dakle, vakuf označava dobro koje vakif svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući ga u ime Allaha dž.š., da bi se prihodima od istog koristili ljudi. Radi se o specifičnoj imovini, jer se ista izuzima iz prometa, što simbolizira i sama riječ "vak'f" - zastoj (obustavljanje). Vakuf u arapskom jeziku znači: zaustaviti, zadržati se, stati, a s prijedlozima; ‘ala, ili li znači: uvakufiti, kao zadužbinu ostaviti, osnovati, utemeljiti. Po islamskim propisima,
vakuf se ne može otuđiti po bilo kojoj osnovi. Vakuf datira još iz vremena Ibrahima a.s., koji je iza sebe ostavio mnoge vakufe, na korištenje ljudima. Za vrijeme Muhammeda s.a.v.s., zabilježeno je više uvakufljenja, kako od strane Poslanika s.a.v.s., tako i od njegovih ashaba. Na instituciji vakufa su se odražavala, ekonomska, socijalna, politička i humana strijemljenja i dostignuća svakog društva pojedinačno.
U Šerijatu vakuf označava zadužbinu u ime Allaha, dž.š., odnosno izuzimanje predmeta iz svoje imovine i davanje na Allahovom putu, sve dok je svijeta i vijeka. To uvakufljenje može biti u
socijalne, vjerske, prosvjetne ili humanitarne svrhe. Vakuf je zadužbina koja svoje utemeljenje ima u šerijatskom pravu. To je Islamska ustanova koja potiće od vremena Muhammeda a.s...
Vakuf se u Kur'anu spominje samo posredno:
"Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udjelili Allah če sigurno za to znati." (Ali Imran, 92.)...Vakuf je utemeljen neposredno na sunnetu Muhammeda, a.s. Vakuf je zapravo vrsta milostinje... Allah dž.š., zapovijeda dijeljenje milostinje na mnogo mjesta u Kur'anu. Musliman može dati milostinju iz ruke u ruku a može je učiniti i trajnom.
Dolaskom Osmanlija na ovaj prostor, ustanovljuje se institucija vakufa kod nas, a svakako najpoznatiji naš vakif je bio Gazi Husrev-beg, koji je veći dio svoje imovine uvakufio širom Bosne i Hercegovine. Poznato je također, da su mnogi naši gradovi u BiH nosili ili nose ime vakuf, kao npr.: Kulen Vakuf, Skender Vakuf, Varcar Vakuf, Donji Vakuf, Gornji Vakuf. Malo je poznato da je npr. Sanski Most, ranije nosio ime Vakuf. Nažalost, oni su suštinski izgubili te epitete, pa makar i formalno nosili ta imena, jer je u istima gotovo sva imovina oduzeta. Ovo ukazuje na činjenicu da su ti gradovi nastali kao zadužbine muslimana...
Ovo je bio samo jedan kratki osvrt od mene, a mogao bih pisati još o ovome, a ako nekog baš zanima pitanje vakufa ili je jako zainteresovan, mogu mu preporučiti i literaturu...Spomenut ću samo neke koji su se bavili pitanjem vakufa i čije su knjige značajne za istraživanje i izučavanje, kao što su npr. Hajrudin Mulalić, Adem Handžić, Hivzija Hasandedić. Također tu su i arhivi i sva dostupna dokumetacija po tom pitanju...Eto toliko od mene...
