victom wrote: ↑16/01/2020 16:23
Pitanje:
Ovo pitanje sam postavio svom jaranu, koji je ekonomista, al on nema pojma o životu. Pitanje glasi:
BiH nađe naftu u vrijednosti 300 milijardi € i svu naftu proda na međunardnom tržištu. I vlada odluči svih 300 milijardi € podijeliti na 3.000.000 stanovnika, tako da SVAKI stanovnik BiH (uključujući djecu) dobije 100.000 €.
Kakve efekte bi ta akcija imala na ekonomiju i cjelokupno društvo ?
Najveća ekonomska priča posljednje decenije je ujedno odgovor na tvoje pitanje.
Pitanje bi se dalo generalizirati, otprilike, ovako: šta bi se desilo ekonomiji u razvoju koja iskusi nagli priliv kapitala, a pri tome ne posjeduje monetarni suverenitet? Zadnjih 20 godina eurozona je upravo takav eksperiment. Samim tim, ne moramo teoretisati šta bi se dogodilo. Imamo empirijsku potvrdu.
Naime, prije uvođenja eura države poput Grčke, Španije, ili Portugala nikada nisu bile miljenice investitora. Razlog tome je ponajviše fiskalna nedisciplina, historija bankrota, a nije pomagalo ni to što je Grčka sinonim za propadanje na više jezika svijeta. Međutim, pristupanjem eurozoni dolazi do promjene paradigme. Raspoloženje investitora se mijenja pod utjecajem povjerenja u jedinstveno tržište, rigidnih fiskalnih pravila iz Maastrichta koja su trebala zauzdati čak i najneodgovornije ekonomije, ali činjenice da je euro čedo Njemačke i Francuske.
Kao rezultat, milijarde se slijevaju u pomenute države, a stanovništvo svjedoči dramatičnom rastu standarda. Bogati stanovnici Zapadne Evrope kupuju nekretnine na primorju, države i kompanije kupuju grčke/španjolske/portugalske korporativne i državne obveznice, trpa se love u dionice, i svi se ponašaju kao da sutra ne postoji.
Takav influx kapitala ekvivalentan je onome što bi se dogodilo da dođe do influxa kapitala u našu državu: potrošnja se povećava, a uz kratkoročno nepromijenjenu ponudu, cijene rastu. Cijene svega: života, nekretnina, radne snage. Koliko rastu? Jedini ispravan odgovor je da rastu proporcionalno porastu potrošnje, a nove cijene će biti tamo gdje pomjerena krivulja potrošnje presiječe ponudu. Priliv kapitala ujedno znači da dolazi do povećanja štednje, a povećanje štednje obara kamatne stope, čime se je zaduživanje pojedinaca i kompanija isplativije. Povećan dug vodi novom zamahu potrošnje, te stvara novi pritisak na cijene. Ako bi se ekonomija počela značajnije pregrijavati, a cijene ubrzano rasti, naša Centralna banka bi potegla jedini istrument monetarne politike koji ima na raspolaganju: povećanje stope obavezne rezerve.
Kada je riječ o Grčkoj, Španiji, i Portugalu veselje je trajalo dok finansijska kriza nije poljuljala povjerenje investitora, ne samo u te države, već globalno. Time rijeke kapitala presušuju, a pomenute države obrele su se u novoj stvarnosti. Građanima je život sada bio značajno skuplji, a uz to su nakalemili duga. Kompanijama je trošak radne snage bio značajno povećan, pa su počeli dijeliti otkaze. Izvoz je postao manje profitabilan iz razloga što se izgubila kompetetivna prednost u vidu nižih cijena roba i usluga, te nižeg troška radne snage. A s obzirom da govorimo o dominantno izvoznim državama - to je predstavljalo ozbiljan problem.
U normalnim okolnostima države bi se izborile sa ovim problemom devalvacijom vlastite valute. Ako se za svaki euro koji je turista donosio u Grčku moglo dobiti 300 drahmi, devalvacijom bi se osiguralo da svaki euro daje, recimo, 350 drahmi. Time je stanovniku Grčke lakše preživjeti ili otplatiti dug uz istu količinu proizvedenih dobara i usluga. Međutim, ni Grčka, ni Portugal, ni Španija nisu više imale vlastitu valutu, pa samim tim nisu mogle ni devalvirati istu. Euro ih je osudio da lagano pate.
Kako već rekoh, dovoljno velik priliv kapitala doveo bi do rasta cijena i kod nas. Također, ne posjedujemo istrumente monetarne politike pa ne bismo mogli devalvirati valutu, baš kao što to nisu mogle članice eurozone. Za razliku od njih, mi nismo dominantno izvozna ekonomija, pa značajnijeg povećanja nezaposlenosti ne bi bilo osim kod onoga dijela kompanija koje su izvozno orijentirane.
Grčka, Španija, i Portugal su mogle napustiti euro, vratiti vlastitu valutu, ali nisu to učinile jer su znale da bi nastupila panika i haos, pa im je draže bilo da prođu spor i bolan proces deflacije cijena. Iz istog razloga ukidanje valutnog odobra, kao odgovor na pomenuti scenariji, ne bi bilo pametno ni kod nas.
TL;DR Iznenadan priliv kapitala u ekonomiju dugoročno nikada ne donosi pozitivne makroekonomske posljedice.