Forum Klix.ba

HASANAGINICA

Što se bili u gori zelenoj?
al su snizi, al su labutovi?
da su snizi, već bi okopnili,
labutovi već bi poletili:
ni su snizi, nit su labutovi,
nego sator age Hasan age.
On boluje u ranami ljutim;
oblazi ga majka i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,
ter poruća virnoj ljubi svojoj:
Ne čekaj me u dvoru bilomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu.'
Kad kaduna riči razumila,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobiže Hasanaginica,
da vrat lomi kule niz pendžere;
za njom trču dvi ćere divojke:

Vrati nam se, mila majko naša,
ni je ovo babo Hasan aga,
već daidža Pintorović beže
I vrati se Hasanaginica,
ter se viša bratu oko vrata:
Da moj brato, velike sramote,
di me šalje od petero dice.'
Beže muči, ne govori ništa:
već se masa u žepe svione,
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje podpuno vinčanje,
da gre s njime majci uza trage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sinka u čelo ljubila,
a dvi ćere srid rumena lica;
a s malaknim u bešici sinkom
odilit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede k dvoru bilomu.

U rodu je malo vrime stala,
malo vrime, ni nedilju dana,
dobra kado i od roda dobra,
dobru kadu prosu sa svi strana,
ja najveće imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
ne moj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje."
Ali beže ne hajaše ništa,
već je daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljase,
da njoj piše listak bile knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
Divojka te Upo pozdravljaše,
a u knjizi Upo se moljaše,
kad pokupis gospodu svatove,
dug podkluvak nosi na divojku;
kada bude agi mimo dvore,
nek ne vidi sirotice svoje.
Kad kadiji bila knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po divojku,
dug podkluvak nosi na. divojku.
Dobro svati došli do divojke,
i zdravo se povratili s njome;

a kad bili agi mimo dvore,
dvi je ćere s pendžere gledaju,
a dva sina prid nju izodjaju,
tere svojoj majci govoraju:
Vrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo.'
Kad to ćula Hasanaginica,
starišini svatov govorila:
Bogom brate! svatov starišina!
ustavi mi konje uza dvore,
da darujem sirotice moje'
Ustaviše konje uza dvore,
svoju dicu lipo darovala,
svakom sinku nozve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malenu u bešici sinku
njemu šalje ubošku aljinu.

A to gleda junak Hasan ago,
ter doživlje do dva sinka svoja:
Ote amo, sirotice moje!
kad se neće smilovati na vas
majka vasa srca ardjaskoga.'
Kad to čula Hasanaginica,
bilim licem zemlji udarila,
u put se je dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota

SITI SE STIPANE
Vojislav Sekelj

na tamburi
drot puko
snašica
odavno
u
zapećku
drima
birtaš se obisio
još priključe
i eno podgrijan
ko sarma
na vrengiji
pod naslamom
visi već
šesti dan
a ja pijem
ja tri dana
zaredom
pijem
a korizma je
i ne možem
se sitit
zašto

Ikavica u Hrvatskoj!

Ikavicom danas nazivamo dijalektalne (nestandardne) oblike hrvatskoga jezika u kojima se staroslavenski glas “jat”, za koji se pretpostavlja da se nekad izgovarao kao dvoglas ie, danas čita kao i (na primjer: dite, cvit, pisma, lip, bil, sisti). Osim glasa i na mjestu starog “jata” u hrvatskim dijalektima javlja se i glas e (dete, cvet, pesma, lep, bel, sesti) i troglas, odnosno dvoglas ije/je (dijete, cvijet, pjesma, lijep, bijel, sjesti). S obzirom na izgovor starog “jata” danas stoga govorimo o ikavici, ekavici i ijekavici. Današnji hrvatski književni (standardni, službeni) jezik rabi (i)jekavske oblike dok se ikavski i ekavski oblici (osim iznimno) smatraju neknjiževnima, odnosno dijalektalnima te se ne rabe u standardnom jeziku.

Ijekavski/jekavski oblici u hrvatski su standardni jezik uvedeni u doba Hrvatskoga narodnog preporoda, koji se politički označava i kao Ilirski pokret, a koji je od 30-ih godina XIX. stoljeća predvodio Ljudevit Gaj. Pripadnici toga pokreta, ilirci, težili su za osamostaljivanjem Hrvatske od austrijske i mađarske vlasti pa su rješenje vidjeli u povezivanju hrvatskih zemalja s ostalim južnoslavenskim zemljama i narodima koji govore sličnim jezicima - Srbima, Slovencima i Bugarima (Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci nisu se tada još etnički profilirali kao posebni narodi). Svome su pokretu dali ilirsko ime po prastanovnicima Balkana, Ilirima, i to je ime trebalo pomiriti razlike među Južnim Slavenima. Konačni im je cilj bio ujedinjenje cijelog slavenskog svijeta, a kad se to pokazalo nestvarnim, onda su nastojali politički ujediniti barem prostor na kojem se govore južnoslavenski jezici. Opredjeljujući se za zajednički književni jezik kojim će u javnoj uporabi govoriti i pisati svi Hrvati, ilirci su nastojali, radi ideje ujedinjenja, biti što bliži Srbima, jer su računali na tadašnju srpsku državu kao ujedinitelja svih balkanskih Slavena. Stoga su izabrali ijekavsko/jekavski izgovor, ponajprije zato što je njime pisana stara hrvatska književnost u Dubrovniku koju su, usput rečeno, svojatali i Srbi (no u njemu ima i mnogo ikavskih oblika i drugih elemenata čakavštine), ali i zato što tako govori znatni broj Srba. Važan je poticaj bila i činjenica što se za taj izgovor također opredijelio srpski jezični reformator Vuk Stefanović Karadžić kao za standard srpskoga jezika, a čije je ideje u Hrvatskoj osobito promicao njegov učenik Đuro Daničić. Dakle, zahvaljujući ilircima i njihovoj politici približavanja Srbima i drugim Južnim Slavenima, te hrvatskim jezikoslovcima koji su tu ideju prihvatili i proveli bez dubljih povijenih prosudbi, današnji hrvatski književni jezik ima ijekavski/jekavski izgovor “jata”, premda tim izgovorom ne govori izvorno veći dio hrvatskoga naroda.
Razvoj hrvatskog književnog jezika nakon Ilirskog pokreta pokazat će da je izbor ijekavice za osnovu hrvatskog književnog jezika bio uzrok golemim jezičnim i kulturnim nedaćama. Srpski hegemonisti to su iskoristili za pritisak na hrvatski jezik nastojeći ga posve ujediniti sa srpskim, a to je pak bio put do njihova krajnjeg cilja - nacionalnog utapanja Hrvata u Srbe. Stoga je naziv jezika postao iznimno važno političko pitanje, pa se npr. u vrijeme prve i druge Jugoslavije jezik Hrvata nije smio službeno zvati samo hrvatskim, nego srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim, hrvatskim ili srpskim, a odmah nakon stvaranja Jugoslavije rabio se čak i naziv srpskohrvatskoslovenački. Sve do raspada druge Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske vodila se borba za samosvojnost hrvatskoga jezika. U toj borbi pale su brojne političke žrtve među hrvatskim jezikoslovcima i drugim intelektualcima (npr. stradanja potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. itd.).

Bilo je u prošlosti, međutim, i prijedloga, također polovicom XIX. stoljeća, da se za osnovu hrvatskoga književ-nog jezika usvoji ikavski izgovor, od-nosno ikavica. Tu su ideju najsnažnije zastupali neki istaknuti intelektualci u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. To je bilo opravdano ponajprije zato što ikavski izgovor ima veći dio hrvatskih narodnih govora - štokavci u Dalmaciji, zapadnoj Hercegovini, Bosni, Lici, Slavoniji, Baranji, Bačkoj, čakavci u Dalmaciji, sjevernom Hrvatskom primorju i dijelu Istre, a tog izgovora ima i u dijalektalno miješanim područjima kao što je okolica Ogulina te ponešto u pretežno kajkavskom Gorskom kotaru i Hrvatskom zagorju. I govor Dubrovnika i okolice, kao što smo već rekli, djelomice je ikavski. Prihvaćanje ikavice kao osnove hrvatskoga književnog jezika osobito su zastupali Ante Kuzmanić u Zadru, koji se za to borio u svome listu Zora dalmatinska, zatim Šime Starčević iz Like koji je tijesno surađivao s Kuzmanićem, te u Slavoniji Ignjat Alojzije Brlić. Oni su smatrali da Hrvati najprije trebaju izgraditi vlastiti književni jezik kao osnovu narodne samobitnosti i kulture, bez obzira na dogovore i saveze s drugim narodima. Ikavicu su smatrali najpogodnijom osnovom hrvatskog književnog jezika jer je to samo hrvatski oblik koji nemaju ni Srbi, ni Slovenci, ni Bugari te bi hrvatski jezik po njoj bio prepoznatljiv, samosvojan, ali i znatno zaštićeniji od pritisaka drugih nego što je to s ijekavskim izgovorom. Osim toga ikavica je u hrvatskom narodu najproširenija, znatno više od ekavice i ijekavice. Argumente zastupnika ikavice ilirci međutim nisu prihvatili jer su povezivanje, pa i jezično, sa Srbima i drugim Južnim Slavenima smatrali putom za izlazak iz austrougarske države i političko oslobođenje hrvatskih zemalja. Povijest je pak pokazala sasvim suprotno. Ulaskom u Jugoslaviju Hrvati su upali u još veće nevolje: našli su se u zajednici s kulturno i gospodarski zaostalijim Srbima koji su, međutim, imali političku i vojnu moć te imperijalističke težnje prepoznatljive i u krilatici Vuka Karadžića “Srbi svi i svuda”. Umjesto da se razvijaju poput ostalih naroda Zapada kojima su do ulaska u Jugoslaviju pripadali, morali su gotovo cijelo jedno stoljeće gubiti dragocjenu nacionalnu energiju u borbama za očuvanje vlastitog nacionalnog, kulturnog, pa i jezičnog identiteta. Da je ikavica usvojena kao jezični standard, tih bi problema bilo ipak znatno manje jer Srbi nikad ne bi pristali u ime zajedništva prihvatiti ikavicu, a njihovi udari na izjednačavanje hrvatskog i srpskog jezika bili bi znatno neučinkovitiji jer bi u tome upravo ikavica bila nepremostiva zapreka.
Postojala je i književno-kulturna osnova za prihvaćanje štokavske ikavice kao osnove hrvatskoga književnog jezika. Dobar je dio hrvatske književnosti prije preporoda napisan ikavicom. Njome je napisano prvo hrvatsko autorsko književno djelo - Judita Marka Marulića (čakavska ikavica), a i najčitanija hrvatska knjiga svih vremena - Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (štokavska ikavica). Ikavski su pisali i Matija Antun Relković u Slavoniji, Matija Divković u Bosni i brojni drugi pisci. Velika smetnja prihvaćanju ikavice ne bi bila ni stara dubrovačka književnost (Vetranović, Lucić, Držić, Palmotić, Gundulić i dr.) s obzirom na to da je i njezin jezik štokavski i djelomice ikavski (iako ijekavica preteže) te je ona po više jezičnih elemenata bliža čakavštini nego ijekavici istočnohercegovačkih Srba koju je Vuk Karadžić promovirao u srpski književni jezik i koja je zaslugom iliraca stvarno postala osnova i hrvatskoga književnog jezika. Tome treba dodati da je i pisac prve hrvatske gramatike (na latinskom jeziku, 1604.) Bartul Kašić također pisao ijekavski i ikavski ne smatrajući to za zajednički jezik toliko bitnim koliko samu štokavicu. Moglo bi se reći da je zapravo bilo više jezičnih i kulturnih argumenata za prihvaćanje štokavske ikavice hrvatskim nacionalnim standardom nego štokavske ijekavice. Tako misli i vrsni jezični povjesničar Zlatko Vince kada u svojoj knjizi Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti (1998.) kaže kako nema znanstvenog opravdanja da se o ikavici govori s omalovažavanjem u odnosu na ijekavicu i ekavicu “jer su sva tri izgovora jednako vrijedna. Štoviše, ikavski bi (uz ekavski) imao određenu prednost jer je lakši za pisanje u odnosu na ijekavski”. Presudila je međutim opća politika koja je nametnula i jezičnu, a koja, kao što se pokazalo, nije bila osobito dalekovidna...

Prof. dr. Ante Bežen

Ja sam ikavicu meni se čini čuo čak u Vojvodini. Je li to moguće?

praznina wrote:Ja sam ikavicu meni se čini čuo čak u Vojvodini. Je li to moguće?

Sokci i Bunjevci su ikavci, pa cak i Gradiscanski Hrvati. Ovu gore kratku pismicu, je pis'o Bunjevac iz Vojvodine.
Bunjevci govore bas k'o Tromedjasi: Livno, Duvno, Petrovac.

Pa ta gore pisma, Zendiba Vidak Kapetana...je Bunjevacka. Iz Vojvodine.

INCIJATIVA Međimurski demokratski savez i Matica hrvatska
Kajkavsko narječje u međimurske škole
Autor Lidija Lovrec

ČAKOVEC - Uz informatiku, strani jezik i vjeronauk, učenici međimurskih škola mogu očekivati još jedan izborni predmet - kajkavsko narječje. Međimurski demokratski savez i Matica hrvatska, ogranak Čakovec, nastoje da to narječje bude izborni predmet jer ga smatraju važnim za očuvanje identiteta stanovnika ovoga kraja.
- Očekujemo da se stručne županijske službe očituju o visini troškova nastave, Županijska skupština da pozitivno mišljenje o tom prijedlogu te da se dobije mišljenje mjerodavnog ministarstva - kazao je saborski zastupnik i predsjednik MDS-a Željko Pavlic te dodao kako to nije jedini pokušaj uvođenja narječja kao predmeta u škole jer je to pokrenuto prije nekoliko godina.

Javnost je danas puna predrasuda kad je riječ o kajkavskom. Često se poistovjećuje s nečim manje vrijednim, govorom zaostalih seljaka, nečim čega se treba sramiti, smatraju zagovarači te ideje.

- Trebamo postići barem to da nam se nitko ne smije. Jezik je kulturni spomenik nekog društva, a kajkavskim govori pola Hrvatske. Dakako da za provođenje te ideje trebamo educirani nastavni kadar kojeg, nažalost, trenutačno nema dovoljno - kazao je dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik MH Čakovec. Kajkavski kojim se danas služe mladi prepun je tuđica, čudnih dodataka i mješavina "svega i svačega", smatraju u MDS-u i Matici.

Prvi razred mnogim je učenicima kulturološki šok. Tijekom vremena nauče da je govoriti hrvatskim jezikom jedino prihvatljivo i pravilno, a nepravilno je služiti se kajkavskim.

- Ta se igra "dobro - nije dobro, pravilno - nije pravilno", provlači cijelim osnovnim i srednjim obrazovanjem pa na kraju mladi čovjek "nauči" gdje je mjesto kajkavskom i da ga se treba kloniti - rekao je Zlatko Bacinger iz MDS-a.

- U poplavi tuđica njemačkog, a naročito u posljednje vrijeme engleskog jezika, njegovanje govora materinske kuće treba biti imperativ, a uvođenje kajkavskog u škole samo po sebi razumljivo - dodao je Bacinger.

U savezu i matici poručuju da će među mnogim učenicima takva nastava polučiti pozitivne učinke jer će znati koje kategorije pripadaju standardnom, a koje materinskom jeziku pa će i manje griješiti. Jednako tako, podići će razinu vokabulara koji je zbog zanemarivanja jezične nastave na vrlo niskoj razini.

The_Fluid wrote:koristite li istu i sta znate o njoj, koja je do jucer bila siroko rasprostranjena na teritoriji Bosne i Hercegovine?






Iz istorije jezika na podrucju BiH izdvajam sljedece:

"a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan- svidoci, vrime, lipo,..). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400 za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnoga bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto,..), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnoga bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

* jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.
"

-------------
Ja se trudim da progovorim "naninim" jezikom odnosno dijalektom .
Cinim to nekad sa manje a nekad sa vise uspiha ali trudim se ...

Zanimljivo

Evo citajuci neke hravtske blogove koji su na ikavici sve mi se cini da gotovo nema rodova u tom jeziku! jel istina? sve mi se cini da je sve u srednjem rodu!

Mene zanima dokle se ta ikavica rasprostirala. Znam da ju je bilo po Krajini, Posavini, zap. Hercegovini gdje si i danas čuje, ali karte pokazuju i dobar dio centralne Bosne, a to mi je nekako teško "povirovati" jer nikad nisam čuo ikavicu u srednjoj Bosni i to dvoje mi je nekako teško da povežem jedno s drugim u glavi.

nitkovazan wrote:Mene zanima dokle se ta ikavica rasprostirala. Znam da ju je bilo po Krajini, Posavini, zap. Hercegovini gdje si i danas èuje, ali karte pokazuju i dobar dio centralne Bosne, a to mi je nekako te¹ko "povirovati" jer nikad nisam èuo ikavicu u srednjoj Bosni i to dvoje mi je nekako te¹ko da pove¾em jedno s drugim u glavi.

Bilo je ikavice u srednjoj Bosni, u Zenici konkretno. Moji stari su prenijeli na mene ne¹to od toga, u porodiènom okru¾enju iskljuèivo se njome slu¾imo. Nije to u pitanju potpuna ikavica, samo su u pitanju odreðene pozicije u reèenicama.

Toponim Bilmi¹æe, uostalom, dovoljno govori sam za sebe...

Meni je svakako žao što je ta ikavica izumrla, ali to pokazuje kakav je odnos Bosanaca prema vlastitom jeziku. Recimo u Hrvatskoj koristi se naravno književni jezik, ali ljudi dosta cijene i narodni govor svojeg kraja (a po tom pitanju Hrvatska je raznolika). U nekim krajevima čudno te pogledaju ako kažeš riječ koja je književna ali nije uobičajena u tom kraju i kao da postoji otpor prema književnom jeziku kao posljedica ljubavi prema svojem dijalektu.
U Bosni je situacija bila u potpunosti drukčija. Bosanci su svoj govor doživljavali kao seljački, ružan i glup a književni (koji se razvijao pod očitim srpskim utjecajem) valjanim. Tako da danas Bosanci, pogotovo građani, govore gotovo pa potpuno pravilan hrvatsko-srpski iz onog vremena (što je gotovo pa istovjetno sadašenjm bosanskom), a prozborit onako kako su njihovi stari govorili nemaju pojma, osim ponekog turcizma.

meni izgleda da se jezik nije puno promijenio u zadnjih 100 godina. Kada citam pisma svoga pradjeda i svoje prababe razumijem skoro svaku rijec. I novine koje su izlazile u Sarajevu izmedju dva svjetska rata poput Jugoslovenske poste se mogu kompletno razumjeti

sulesavic wrote:

nitkovazan wrote:Mene zanima dokle se ta ikavica rasprostirala. Znam da ju je bilo po Krajini, Posavini, zap. Hercegovini gdje si i danas čuje, ali karte pokazuju i dobar dio centralne Bosne, a to mi je nekako teško "povirovati" jer nikad nisam čuo ikavicu u srednjoj Bosni i to dvoje mi je nekako teško da povežem jedno s drugim u glavi.

Bilo je ikavice u srednjoj Bosni, u Zenici konkretno. Moji stari su prenijeli na mene nešto od toga, u porodičnom okruženju isključivo se njome služimo. Nije to u pitanju potpuna ikavica, samo su u pitanju određene pozicije u rečenicama.

Toponim Bilmišće, uostalom, dovoljno govori sam za sebe...

Jest da je priča o ikavici, no, ne znam jeste li znali da se u starom sarajevskom govoru,mogu naći natruhe ekavice Pa se još uvijek, iako veoma rijetko, može čuti mleko

Ahmmed wrote:

sulesavic wrote:

nitkovazan wrote:Mene zanima dokle se ta ikavica rasprostirala. Znam da ju je bilo po Krajini, Posavini, zap. Hercegovini gdje si i danas čuje, ali karte pokazuju i dobar dio centralne Bosne, a to mi je nekako teško "povirovati" jer nikad nisam čuo ikavicu u srednjoj Bosni i to dvoje mi je nekako teško da povežem jedno s drugim u glavi.

Bilo je ikavice u srednjoj Bosni, u Zenici konkretno. Moji stari su prenijeli na mene nešto od toga, u porodičnom okruženju isključivo se njome služimo. Nije to u pitanju potpuna ikavica, samo su u pitanju određene pozicije u rečenicama.

Toponim Bilmišće, uostalom, dovoljno govori sam za sebe...

Jest da je priča o ikavici, no, ne znam jeste li znali da se u starom sarajevskom govoru,mogu naći natruhe ekavice Pa se još uvijek, iako veoma rijetko, može čuti mleko

od 1878.godine, i uglavnom je dosla sa ljudima koji su dosli sa istoka

Moguće da ju je i prije bilo, recimo mene oduvijek znaima zašto je Zenica, a ne Zjenica odnosno Zinica (!?), ako je istina da ime grada dolazi od dijela oka.

Ikavska šćakavica kao jezik države Kotromanića

http://www.wikinfo.org/index.php/%C5%A0 ... ka_ikavica

U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor banova i kraljeva Kotromanića u Bosni. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac), pa još izdvojene manje skupine i pojedina sela u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govore danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najviše duž sjevernog Velebita od Jablanca i Jurjeva do Krasnog polja i u srednjim Poljicama na Mosoru, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini kod Broda (Davor, Siće, Magić itd.), pa manje skupine izbjeglih Hrvata u Gradišću i u istočnoj Italiji iz pokrajine Molise, kao i noviji hrvatski iseljenici u Americi, Australiji itd.


Kao u inih ikavaca i većine čakavaca, kod ovih šćakavaca je već za laike odmah uočljiv dosljedan izgovor "jata" većinom kao "i", a ne kao ije (je). To ipak nije jedina niti najvažnija značajka šćakavice u kojoj je nazočan još niz starohrvatskih osobitosti, kojima se jasno odvajaju od iztočnijih novoštokavaca. Najviše tih arhaičnih osobitosti na većem prostoru još čuvaju šćakavski govori jugozapadne Bosne (Livno - Šćit), a najsličnija su im Poljica na Mosoru i sjeverni Velebit (Krasno-Jablanac) i brodska Posavina. Ovako se govori u većini sela jugozapadne Bosne i dijelom u Livnu, izim većih naselja Kupres, Prozor i Tomislavgrad, gdje gradjani u javnosti dijelom govore književno, ali su u obitelji uglavnom bar još poluikavci.

* a) Prva očevidna značajka hrvatske šćakavice je redovni izgovor štokavskih glasova "št" kao starohrvatski "šć", čime su takodjer sličniji čakavcima i kajkavcima negoli inim balkanskim štokavcima: npr. šćap, šćit, prišć, klišća, gušćer, dvorišće, kosišće, ognjišće, pušćat, vrišćat, šćipat itd. Jedino upitno-odnosna zamjenica kod ovih šćakavaca pod utjecajem bosanskih medija danas većinom glasi šta, ali ju ipak poneki starci (osobito žene) povremeno još izgovaraju i kao šća ili šćo.
* b) Glas jat se kod tih šćakavaca većinom izgovara kao "i" (rijetko "e" ili "je" kao kod inih poluikavskih štakavaca).
* c) Kao kod mnogih čakavaca, infinitiv glagola se većinom izgovara skraćeno bez završnog -i, osobito kod staraca (dok ga mladji danas često već govore produženo).
* d) Jedna od glavnih i očitih osobina ikavske šćakavice je arhaični polukorijenski izgovor, gdje dijelom izostaju istočne srboidne asimilacije, a osobito ne novoštokavska sibilarizacija. Zato je i u kosim padežima većinom stabilna osnovica riječi, pa ovi šćakavci većinom još dosljedno dekliniraju "ruki, nogi, knjigi, muhi, juhi, Liki" i slično.
* e) Novoštokavsko jotiranje je takodjer samo mjestimice provedeno, ali su bar dijelom u izgovoru još očuvani i starohrvatski neasimilirani oblici, npr. rodijak, netjak, mladijak, propetje, smeti (smeće) itd.
* f) Dijelom je očuvan i starohrvatski poluglas "e" kao kod čakavaca i kajkavaca kakvog nemaju ini štokavci, npr. grebje (groblje), pesina (svinjarija), čverst (čvrst), vrebac, jestrib, resti itd.
* g) Naglasak je dijelom pomaknut štokavski, ali u jugozapadnoj Bosni većinom nema prebacivanja na proklitiku, a kod arhajskih staroštokavskih praikavaca Brodske Posavine su česte oksitone riječi s čakavskim akutom na kraju riječi.
* h) Većinom kod staraca i nadasve u slavonskoj Posavini su bar dijelom očuvani starohrvatski padeži kao u čakavskom i u srednjovjekim tekstovima stare Bosne, npr. dativ i lokativ plurala s arhaičnim nastavkom -mi: nami, vami, ženami, svatovimi itd.
* i) Nadalje je još očuvan niz drugih ranohrvatskih arhaizama, dijelom donesenih iz antičke pradomovine, npr. guda (svinja: akadski gud), ulišće (pčelinjak: baskijski ulitxa i naše bodulski ula = pčela), morem (mogu), lesje (granje), kukac (insekt), jašit (jahati) itd.
* j) Od većine inih štokavaca se leksik ikavskih šćakavaca još izdvaja i po obilju mediteranskih romanizama, npr. beštimat, bocun, brondzin, lumer (broj), komoštra (lanac), kotula (haljina), murva (dud), pomidor (rajčica), sić (kablić), šijun (oluja) itd.

Ipak su pod vlaško-balkanskim utjecajem s istoka, nakon Turaka u ikavsku šćakavicu manjeviše već prodrli neki novoštokavski oblici kojih većinom nema kod inih Hrvata kajkavaca i čakavaca, a niti u srednjovjekim bosanskim tekstovima na šćakavici. Tako bosanski šćakavci često ne izgovaraju srednjovjeki glas "h" koji je uvijek nazočan u bosanskim tekstovima do 16. st.: pod vlaškim utjecajem danas ga na početku riječi uglavnom izostavljaju, dok ga u sredini ili na kraju riječi većinom izgovaraju izmjenjeno kao "k" ili "v": npr. vrk, tepik, maćeka, kruv, buva, uvo itd. Takodjer za razliku od većine Hrvata, dijelom izostavljaju i završno -l kao pravoslavni Vlahi: npr. "vo, so, sto, soko". Naprotiv je završno -r kao kod inih Hrvata redovito očuvano i u izgovoru nikad ne izostaje kao u srboidnim govorima: večer, takodjer itd. Glede stranih primjesa, medju hrvatskim štokavcima imaju ikavski šćakavci u svom rječniku razmjerno najmanje istočnih srbizama i po tomu su najbliži inim izvornim Hrvatima, čakavcima i kajkavcima. Naprotiv su kod njih, u poredbi s ostalim Hrvatima razmjerno češći balkanski turcizmi, ali se ipak od inih štokavaca kao i Dubrovčani izdvajaju nizom mediteranskih romanizama.

"V ime Oca i Sina i Svetago duha amen. Se je kami Radojica Bilića. Milostiju božijom i pomoćiju roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojej i ugotovih si vični dom za života svojega, ako hoće gospodin Bog, sebi i drugu mojemu. Molju bratiju i strine i neviste: pristupite i žalite me i ne popirajte me nogama, jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi. [A se] pisa Veseoko Kukulamović." (Staro selo, Jajce, po Jagiću oko 1500.)


Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

U slučaju pjesme bosansko-muslimanskoga pisca i leksikografa Mehmeda Uskufija imamo zanimljiv primjer štokavsko ikavskoga vernakulara u kojem nema turcizama ili islamskih orijentalizama. Tekst je zanimljiv i zbog ščakavskoga oblika ("išćemo"), a po jeziku je štokavsko ikavski. Interesantno je i to da kojih 150 do 200 godina nakon Osmanskoga osvojenja islamski leksik ne dominira (niti ga uopće ima) u ovoj pjesmi koja pripada bošnjačkoj alhamijado književnosti.


MOLIMO SE TEBI, BOŽE


Molimo se tebi, Bože,

ukaži smilje nami.

Lik išćemo sebi, Bože:

ukaži smilje nami.


Uruči nam - nije nešto,

već molidba jedna isto;

omiluj nas, lipo, čisto,

ukaži smilje nami.


Ne muči nas ti rastankom,

oveseli srce sastankom,

i javi nam i još sankom:

ukaži smilje nami.


Za tobom srce nam tuži

milostim uviravavši

ne odbijaj i ne ruži:

ukaži smilje nami.


Život othodi dan po dan;

ne zaborav', Bože jedan,

moli ti se Huvo jadan:

ukaži smilje nami.


Mehmed Hevaji Uskjufi, Tuzla, oko 1630

Moja pranana, Banjalucanka, govorila je ikavicom( mliko, dite , lipo moje, itd. ). NJen sin, dakle moj dido, govorio je ikavicom kod kuce, inace je bio profesor sh- jezika i historije te mi je rekao da je ikavica zapravo ravnopravna sa drugim narjecjima. Moji drugi pranana i pradido su iz Livna / Glamoca i isto tako su govorili ikavicom ( misec, divojka, cvice )...

Dakle, cini mi se da je ikavica zaista bosansko narjecje, barem sudeci prema rasprostranjenosti.

sheilak wrote:Moja pranana, Banjalucanka, govorila je ikavicom( mliko, dite , lipo moje, itd. ). NJen sin, dakle moj dido, govorio je ikavicom kod kuce, inace je bio profesor sh- jezika i historije te mi je rekao da je ikavica zapravo ravnopravna sa drugim narjecjima. Moji drugi pranana i pradido su iz Livna / Glamoca i isto tao su govorili ikavicom ( misec, divojka, cvice )...

Dakle, cini mi se da je ikavica zaista bosansko narjecje, barem sudeci prema rasprostranjenosti.

PA pa je,bosansko je,ali je ima i u Hrvatskoj.samo ikavicu ne čini samo ikavizam,već i oblici,padeži,gramatika,riječi.